Oni koji se sjećaju Borisa Jeljcina znaju da je 1991. stao na čelo otpora protiv pučista koji su se protivili reformama u Sovjetskom Savezu, da je osobno uvelike pridonio ukidanju te komunističke velesile i da je bio prvi ruski predsjednik. Jeljcin je bio na čelu Rusije do 1999., u vremenu općega slabljenja društvenih, političkih i gospodarskih struktura u toj zemlji, koja je tonula u kaos i bila meka korupcije i organiziranoga kriminala. Tek je pod predsjednikovanjem Jeljcinova nasljednika Vladimira Putina Rusija, smatraju neki, dobila obrise uređenoga društva i ponovno se profilirala kao ozbiljan partner u međunarodnoj zajednici.
Rusija je u devedesetima služila za podsmijeh svijetu, baš kao i njezin predsjednik koji je, zbog zdravstvenih problema i očite sklonosti čašici, sve više pokazivao ponašanje neprimjereno šefu države. Nedolično se ponašao prema sugovornicima, redovito je kršio protokol, znao bi na svečanom koncertu sam preuzeti dirigentsku palicu, jednom je bez ikakva realna uporišta najavio smanjenje ruskoga atomskoga potencijala za trećinu, Njemačku i Japan nazvao je nuklearnim silama, a za vrijeme službenoga posjeta Švedskoj domaćine je nazvao Fincima.
Jeljcinov nasljednik Putin dobro zna razliku između Švedske i Finske, ali ni njegovi postupci ni jednima ni drugima ne ulijevaju povjerenje. Desetljećima su se skandinavske zemlje spominjale samo kao primjeri uređena društva i snažna gospodarstva. Skandinavski primjeri služili su kao ilustracija uspješnosti, a u geostrateškim raspravama nije ih se previše spominjalo. Sad su te zemlje odjednom neka vrsta potencijalnoga žarišta. Vrijeme je zapitati se koju ulogu one zapravo igraju, zašto su važne, postoji li skandinavsko pitanje i što je uopće Skandinavija.
Možda je to tek subjektivan dojam, zbog daljine od zavičaja, ali pogled na finska naselja podsjeća na Rusiju. Koliko na to utječu stereotipi, a koliko stvarne činjenice, koliko televizijske snimke i drugi mehanizmi utjecaja na svijest teško je reći, ali nekomu tko dolazi iz sredozemnoga podneblja ti krajevi na krajnjem sjeveru Europe sliče Sibiru. No dojam ne vara, ta su područja vrlo blizu Rusiji, ne samo prostorno, nego i povijesno.
Nakon ruskoga vojnoga pohoda na Ukrajinu dvije neutralne države na sjeveru Europe, Švedska i Finska, u strahu od Rusije užurbano nastoje naći zaštitu u okrilju NATO-a. Najveća im je zaprjeka pritom turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji ih optužuje za potporu terorizmu jer pružaju utočište kurdskim borcima protiv njegova režima. Erdoganu se pokušao pridružiti i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, nastojeći na taj način pokrenuti potporu međunarodne zajednice Hrvatima u BiH, ali Milanović, za razliku od svoga turskoga kolege, nije ključna osoba u državnoj politici. Krajnji sjever Europe sada je izišao iz političke zavjetrine i došao u središte pozornosti.
Kad se raspadala Jugoslavija, u raspravama o budućnosti njezinih sastavnica često se spominjao skandinavski model. Nije baš sigurno da su svi, govoreći o tome, mislili na isto, tim više što nije ni potpuno jasno što znači taj model i, na kraju krajeva, postoji li on uopće. Model čega? U okolnostima u kojima su jedni ustrajali na idealu južnoslavenskoga zajedništva, a drugi smatrali kako ono nikad nije postojalo, ideja o nekakvu modelu teško je mogla dobiti obrise, posebice ako se pritom pozivalo na uzor s potpuno drugačijim polazištima. Izrazom »skandinavski model« označavaju se ponekad oblici suradnje među državama na sjeveru Europe u okviru Nordijskoga vijeća, međuvladina i međuparlamentarnoga foruma u kojem članice nastoje uskladiti svoje interese u određenim područjima. Riječ je najčešće o temama prekogranične suradnje. Ključna pitanja koja se tiču nacionalne suverenosti, poput gospodarstva i obrane, uglavnom nisu na dnevnom redu toga foruma i u tome svaka od tih država ima svoj vlastiti put. Vijeće uzima u obzir i sličnosti, poput one među jezicima, ali je daleko od nekoga osjećaja zajedničkoga identiteta.
U zemljopisnom smislu Skandinavija je poluotok koji čine Norveška, Švedska i dio Finske. U širem, kulturno-jezičnom smislu pojam Skandinavije osim te tri zemlje obuhvaća i Dansku i Island. Te države okupljene su i u Nordijskom vijeću.
Ta su područja prvi put naseljena osam do deset tisuća godina prije Krista, a u ranom srednjem vijeku postala su poznata kao domovina Vikinga, ratnika, zapravo pljačkaša, koji su sijali strah i trepet po sjeveru i zapadu Europe. Vikinzi su bili organizirane ratničke skupine, ali nisu činili političku cjelinu. Istodobno, kao i u ostalim dijelovima Europe, ondje su nastajala mala kraljevstva koja su povremeno znala širiti svoje područje utjecaja. Suvremenici su i njihove žitelje nazivali Vikinzima. Većina područja koje se naziva Skandinavijom bila je samo jednom u povijesti politički okupljena, i to tek u personalnoj uniji neovisnih država, Kalmarskoj uniji koja je trajala od 1397. do 1523. godine, koju su činile Danska, Švedska i Norveška.
Danska, zemlja koja se danas prostire na 42 921 četvornom kilometru i okuplja nešto manje od šest milijuna stanovnika, u 10. stoljeću ujedinila se u jedinstveno kraljevstvo i tada je počela njezina dominacija osvajanjem susjednih zemalja. U 14. stoljeću nastala je Kalmarska unija, zajednica neovisnih država Danske, Švedske i Norveške, pod zajedničkom danskom krunom. Unija je trajala do početka 16. stoljeća, kad ju je napustila Švedska. Stoljeća nakon toga pratile su napetosti i sukobi između Danske i Švedske. I jedna i druga nastojale su ostvariti dominaciju u svom širem susjedstvu. U 19. stoljeću Danska je uvelike izgubila utjecaj, u Prvom svjetskom ratu bila je neutralna, a u Drugom ju je zaposjela Njemačka. Danska je jedna od osnivačica NATO-a, a od 1973. članica je Europske unije.
Švedska, koja danas obuhvaća 447 435 četvornih kilometara područja i nastanjuje ju deset i pol milijuna stanovnika, nakon napuštanja personalne unije s Danskom i Norveškom bila je umiješana u niz ratova, a nakon stupanja u Tridesetogodišnji rat 1630. na strani protestanata vojnim uspjesima osigurala si je velik politički utjecaj u Europi. Švedska je tada obuhvaćala i Finsku, područja na Baltiku, kao i dio današnje Njemačke. U razdoblju nakon toga Švedska je vodila mnoge ratove i u njima izgubila većinu područja što ih je do tada kontrolirala, nizali su se ratovi protiv Rusije, a tijekom Napoleonskih ratova morala je Rusiji prepustiti Finsku. Nakon kratkoga sukoba s Norveškom 1814. Švedska nikada više nije ratovala. U svim kasnijim ratovima zadržala je neutralnost, a to je načelo slijedila i u miru, izgrađujući vlastiti obrambeni sustav mimo vojnih saveza. Kad je 1939. Sovjetski Savez napao Finsku, Švedska je financijski pomagala Finskoj i slala joj vojnu opremu, ali se nije izravno uključila u sukob. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Njemačka je bila najvažniji švedski vanjskopolitički partner, Švedska je dopuštala prijevoz njemačkih snaga na rusku frontu preko svoga područja i odbijala je primati izbjeglice iz Njemačke. Tijekom rata i slabljenjem Hitlera to se držanje promijenilo, Švedska je sklopila trgovinski sporazum sa saveznicima, ali je i dalje uspješno trgovala i s Njemačkom. Švedska je 1995. postala članicom Europske unije, ali nije uvela euro.
Kao i dvije spomenute zemlje, i norvešku su povijest pratila vanjska previranja, ali Norveška je svoje interese češće nego drugi pokušavala jačati trgovinom. S druge pak strane u pokazivanju mišića i osvajačkim pohodima na sjeveru Europe ona je češće od drugih ostajala kratkih rukava. Norveška se danas prostire na 385 207 četvornih kilometara i u njoj živi pet i pol milijuna ljudi.
Politički gledano, srednji vijek u Norveškoj bio je vrlo turbulentno razdoblje, u kojem su se brzo smjenjivali vladari, mijenjali se politički prioriteti i teritorijalne granice, kao i granice političkoga utjecaja zbog neprestanih dinastičkih previranja. Krajem 14. stoljeća kuga je poharala Norvešku tako žestoko da je ostala bez 60 posto pučanstva. Povijesni izvori tvrde da su najgore stradali gornji slojevi, da je Norveška izgubila elitu, čiju su ulogu preuzeli pridošlice iz Danske, što je utjecalo i na razvoj norveškoga jezika. Nastankom Kalmarske unije položaj Norveške nije se poboljšao. Unijom je dominirala Danska, koja je imala i znatan utjecaj u Norveškoj, a neprestane napetosti i borba za utjecaj između Danske i Švedske negativno su se odražavale na položaj slabe Norveške. Nakon raspada Unije Norveška je ostala u personalnoj uniji s Danskom, a ustvari je bila pokrajina u sastavu Danske. Tako je ostalo sve do Napoleonskih ratova, kad je Danska, koja je bila na strani Napoleona, najzad morala Norvešku prepustiti Švedskoj. Norveška je istodobno proglasila neovisnost, ali ju nije uspjela u potpunosti ostvariti. Švedska je učvrstila svoj utjecaj, ali je načinila ustupke Norveškoj, a njihov odnos u razdoblju koje je slijedilo opisuje se kao personalna unija dviju država s jednim kraljem i zajedničkom vanjskom politikom. U 19. stoljeću nastao je pojam »skandinavizam« kao tendencija zbližavanja Danske, Švedske i Norveške, ali je u Norveškoj bio uglavnom neprihvatljiv jer je za nju podrazumijevao podređeni položaj u odnosu na druge. Norveška je tek 1905. proglasila samostalnost i mirno se razišla sa Švedskom, a godinu dana kasnije Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Rusija potpisale su sporazum kojim jamče norvešku neovisnost. U Prvom svjetskom ratu Norveška je pokušala ostati neutralna, ali je s vremenom pružala potporu Velikoj Britaniji. Njemačke su snage u Drugom svjetskom ratu zaposjele Norvešku, a predsjednik vlade u to vrijeme bio je Vidkun Quisling, čije je ime postalo sinonim za marionetske režime.
Nakon što su 1969. u Norveškoj pronađene velike zalihe nafte Norveška se razvila u jednu od najbogatijih zemalja u Europi. Norveški su građani u dva referenduma, 1972. i 1994. odbili pristup Europskoj uniji. Norveška je bila među osnivačima NATO-a, a njezin političar Jens Stoltenberg danas je glavni tajnik toga vojnoga saveza.
Finska je zemlja površine 338 472 četvorna kilometra sa 5,5 milijuna žitelja. Njezina povijest usko je povezana s poviješću njezinih susjeda Švedske i Rusije. Tijekom stoljeća Finska je bila dio Švedske, a početkom 19. stoljeća postala je dijelom Rusije, pri čemu je uživala veliku autonomiju. Finska je proglasila neovisnost 1917. Nakon što je 1949. njemačko-sovjetskim sporazumom o nenapadanju Finska proglašena dijelom sovjetske interesne sfere, Moskva je od Finske zatražila teritorijalne ustupke, argumentirajući to sigurnosnim razlozima. Finska na to nije pristala i time je izazvala napad sovjetskih snaga, kojemu se uspješno oduprla.
U Drugom svjetskom ratu Finska se borila na strani Nijemaca, a nakon rata zadržala je neutralnost između dvaju blokova. Finska je 1995. pristupila Europskoj uniji. Predsjednica finske vlade Sanna Marin u siječnju je izjavila da će njezina zemlja poduprijeti sankcije protiv Rusije u slučaju da ona napadne Ukrajinu, ali je ustvrdila da je »vrlo nevjerojatno« da Finska pristupi NATO-u. Nakon ruske invazije na Ukrajinu Finska i Švedska su 18. svibnja podnijele zahtjev za članstvo u NATO-u.
