»I danas jedva čekam Cvjetnicu i Veliki petak jer se osjećam slobodno, rasterećeno, ushićeno. Pjevam onako kako znam. Da može bolje, sigurno može, ali za mene su u crkvi svi isti«, kaže Ratko Jerković koji će ove godine u crkvi sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima na Cvjetnicu po 27. put pjevati evanđelista u izvođenju Muke Gospodnje, a na Veliki petak 28. put. Na Cvjetnicu je prvi put pjevao 23. ožujka 1975., pa 1977., 1978. i 1980. godine, a od 1996. godine pjevao je neprekidno. Na Veliki petak evanđelista je počeo pjevati 28. ožujka 1975., potom 1977., 1978. i 1980. godine, a od 1995. pjevao je također neprekidno.
Ratko Jerković, u obitelji i među prijateljima zvan Rale, Kara, rođen je 1955. godine u tada stambenom objektu u dvorištu župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima. »Da, tu sam rođen, tu sam i odrastao do svoje 11, 12 godine, tako da sam već u tom vremenu primijetio odnosno počelo me je zanimati pjevanje. Bio sam ministrant desetak godina. Bilo nas je toliko da nismo imali što odjenuti. Kako smo odrastali, tako nas je nekolicina bila uključena u mali zbor, iz kojega smo kasnije bili prebačeni u veliki zbor u dobi od 16, 17 godina, i tako sam članom Mješovitoga pjevačkoga zbora ‘Sv. Cecilija’ župe sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima postao 1971. godine«, prisjeća se on. »U to vrijeme najviše me zanimalo zborsko pjevanje. Taj neki, kako bih rekao, moj talent, prepoznala je tada časna s. Klementina Franc, koja je bila pedagoginja i vrsna orguljašica. Bila je osoba koja nas je sve tako mlade privukla i s kojom smo jako lijepo, dobro i kvalitetno mogli raditi. Godine 1975. bila mi je velika čast pjevati evanđelista. Počeo sam pjevati sa 19 i pol godina. Do danas, uz neke prekide, pjevam u našoj velikoj crkvi, kako je od milja zovemo.«
Odrastao je u katoličkoj obitelji. »Roditelji su mi usadili vjeru do koje i dandanas držim, koju sam i svojoj djeci, Damiru i Andrijani, zajedno sa svojom suprugom Bernardicom, s kojom sam 40 godina u braku, i svojim unucima Luki, Ivanu, Lovri i Jakovu, prenio i prenosim. Unuci me isto slušaju kad pjevam, i gledam kako pozitivno reagiraju na to«, kaže ponosno Jerković. Pojašnjava da je u početku imao tremu. »Pitao sam se stalno kako ću početi pjevati, hoće li biti dobro, hoću li moći izdržati? Međutim, poslije je to bila pozitivna trema. Kad stanem za ambon i počnem pjevati, trema jednostavno nestane. Opušten sam kao nikada do tada. Nastojim se uživjeti u svaki ton i rečenicu koje otpjevam. Što duže pjevam, to mi je lakše«, kaže Jerković. Ima i svoj dugogodišnji ritual uoči pjevanja evanđelista: »Volim ustati ranije, proći note, iako sam to toliko puta pjevao, ali volim proći, to me zanima. I u župnoj se dvorani upjevam i probam, i sam sa sobom opet prođem sve što pjevam«, kaže Jerković, koji je i član Muške pjevačke skupine »Paorija« Tordinci, a nastupao je i na požeškom festivalu.
Na službi u toj vinkovačkoj župi bilo je mnogo župnih vikara, koji su pjevali Isusa. »Rado ih se sjetim, a među njima je bio i Robert Farkaš, jer imam sliku koju često volim pogledati, i prisjetiti se.« S ponosom sugovornik, koji živi u Nuštru, ističe da je i njegov sada preminuli ujak bio svećenik. Jerković se s posebnim poštovanjem prisjeća svih župnih vikara i župnika koji su u središnjoj vinkovačkoj župi bili na službi, koji su se uvijek brinuli o zboru.
Sadašnji župnik mons. Tadija Pranjić o Jerkoviću kaže: »Ratka znam iz svojih kapelanskih dana. Član je našega crkvenoga pjevačkoga zbora i ima prekrasan glas. On je, zapravo, možda i jedan od rijetkih ljudi u cijeloj Hrvatskoj koji toliko godina pjeva i ima ulogu evanđelista. Raspon njegova glasa tako je velik i toliko zvonak, posebice u našoj crkvi koja je akustična. Njegov glas zvonko odjekuje, tako da ga je uvijek milina slušati. I ne samo što pjeva u zboru, nego je zaslužio i posebno priznanje jer je uvijek sudjelovao u pjevanju Muke i na Cvjetnicu i na Veliki petak, i to već godinama, od mojih kapelanskih dana, pa evo do dana današnjega. Bio je i hrvatski branitelj u Domovinskom ratu i iako je proživio teške tragedije, koje su ostavile dubok trag u njegovu životu, uza sve to, kao i teret koji nosi i osjeća u sebi, i liječenja u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava, rado pjeva u zboru, a i ove će godine ponovno pjevati evanđelista, i na Cvjetnicu i na Veliki petak.«
»Vjera mi znači jako puno. Što sam stariji, sve se više molim dragom Bogu. Pregrmjeli smo Domovinski rat i zahvaljujem dragomu Bogu što su moja kći, odgojiteljica u dječjem vrtiću, i sin koji ima svoju elektroinstalatersku privatnu tvrtku sebi našli put u Hrvatskoj.« S posebnim žarom u očima mladima poručuje: »Mladi ste, pametni ste, i jedino ćete se naći ako idete u crkvu, i na pjevanje, i vidjet ćete kako će sve biti spontano, da će vas i same nekada iznenaditi.«
