Ja ne živim u Hrvatskoj i svaki put kada dođem u posjet ima jedna stvar koja mi para uši za vrijeme mise, bilo u Zagrebu u katedrali ili drugim crkvama, Sisku i drugdje. Ne znajući kako bih na to skrenula pozornost crkvenomu vrhu, odlučila sam to učiniti preko vas.
Citiram: »Molite za nas, braćo…«, kažu svećenici! A sestre? Na drugim jezicima se kaže: »Braćo i sestre!«
Čak i u Međugorju uvijek reknu tako. Zašto je to problem u Zagrebu? Razmišljam pa si mislim je li doista da to baš nitko nije ni primijetio. Mnogi će reći da to nije bitno, osobito žene. Ali kako bi muškarci reagirali nakon jedne mise na kojoj bi svećenik rekao: »Molite za nas, sestre, da…«? To svi možemo zamisliti.
Čitateljica MR
Mnogo toga mogli bismo (si) zamisliti, no ipak teško da bi svećenici baš tako svojevoljno mijenjali misne obrasce i liturgijske tekstove. Ali Vaše je pitanje sasvim na mjestu i ono po sebi otvara i neka druga pitanja koja se vežu uz njega, a nama se čini da zapravo razmišljate i o tome koja je uloga žena u Crkvi. Liturgijsko-pastoralni list »Živo vrelo« (3/2011.) donosi nam tri teološka teksta o temi »Liturgijski jezik i prevođenje« trojice autora. Dr. Ivica Žižić piše o temi »Obredni jezik i obredni govor«, mons. dr. Ivan Šaško »Liturgijsko prevođenje kao susret s kulturalnim modelima«, a dr. Ante Crnčević o temi »Prevođenje pisanog teksta za obredni govor«, pa Vas pozivamo da pročitate te tekstove jer su dostupni i u internetskom izdanju.
Mi ćemo se pak u svom odgovoru poslužiti tekstom »Liturgija i ravnopravnost spolova – Neke jezikoslovne naznake« koji je napisao dr. Petar Bašić. Tekst je objavljen u časopisu »Služba Božja« (4/2006.) i već u sažetku autor ističe da se pojačana svijest o ravnopravnosti spolova neizbježno odražava na jezik. Hrvatski jezik ima u tome velike izražajne mogućnosti, ponajprije u stvaranju ženskih mocijskih parnjaka. U brzim promjenama ima međutim i nepotrebnih pretjerivanja koja, kad je riječ o ravnopravnosti spolova, ne služe ni ravnopravnosti ni jezičnoj obavijesnosti. U tom se članku razmatra što je od toga potrebno i poželjno u liturgijskom i crkvenom jeziku, a među ključnim su riječima upravo »braća i sestre«.
Rasprave o jeziku i ravnopravnosti spolova, često vrlo žustre, postoje u mnogim jezicima, pa tako i u hrvatskom. U tim raspravama, a još više u praksi, jezičnim se pitanjima nerijetko pridruže ideološka. Kad je riječ o hrvatskom jeziku, na tu se pojavu ne može oglušiti ni hrvatski liturgijski jezik, upozorava dr. Bašić i tumači da »osim ljudi rođenih od iste majke, u biblijskom govoru braća su i članovi iste obitelji, plemena, naroda« te su – kada se govori općenito – »u pojam ‘braća’ redovito uključene i sestre«.
Prema njegovu tumačenju, liturgija je preuzela taj biblijski govor i u latinskom izdanju liturgijskih knjiga ostalo je to sve do danas. »Najznakovitiji je u tom pogledu misni obrazac ‘Molite, braćo’ (Orate, fratres). U latinskom misalu od poslije Tridentskoga (1570.) pa do najnovijega poslije II. vatikanskoga sabora (2002.) imamo samo ‘braćo’ (fratres), a prijevodi na narodne jezike često dodaju ‘i sestre’. Hrvatsko izdanje iz 1969. imalo je samo ‘braćo’, a sadašnje izdanje iz 1980. dodaje ‘i sestre’.« Je li taj dodatak potreban, pita autor i odgovara: »Iz onoga što je dosad rečeno ovisilo bi o tome komu se svećenik slavitelj obraća. Ako se obraća osobama koje su pred njim, obraćanje bi trebalo tomu prilagoditi: braćo /sestre/ braćo i sestre /brate/ sestro. No, čini se da nije tako. Ovdje vrijedi ista logika kao za liturgijski pozdrav. I u misi u kojoj sudjeluje samo jedan služitelj predviđen je pozdrav u množini«: Gospodin s vama (Dominus vobiscum), jer »euharistijska žrtva jest i mora uvijek ostati čin zajednice te se slavitelj obraća zajednici sve ako je predstavlja samo jedna osoba«, pa bi u skladu s time i obrazac Orate, fratres (Molite, braćo) bio »ispravan za sve slučajeve, bez obzira na sastav zajednice koja na tome mjestu slavi«. »Štoviše, ako se želi reći da se te riječi ne odnose na konkretnu, ovdje okupljenu zajednicu, onda poziv Orate, fratres to može bolje izraziti. No, pitanje je bi li se to ispravno shvatilo i je li sada moguć povratak na prijevod iz 1969.«
Dr. Bašić kaže da su težnje često suprotne, pa iznosi jedan njemački primjer iz liturgijske pjesmarice »Gotteslob« u kojoj vjernicima prema njegovu tumačenju »ne smetaju nerazumljive riječi iz starih pjesama koje ostavljaju netaknutima i tumače ih u bilješkama, ali im smeta sve što bi moglo upućivati na ‘neravnopravnost’ spolova pa su otisnuli ispravke koje treba nalijepiti u postojeće izdanje pjesmarice«. »Po tome shvaćanju ne smiju biti npr. samo ‘braća’, nego se to mijenja u ‘sestre i braća’ (br. 248, 4; 624, 2; 634, 3; 640, 2) ili pak u ‘ljudi’ (br. 584, 3); čak se i biblijski izričaj ‘učvrstite svoju braću’ mijenja u ‘navješćujte njegovu vijest’ (br. 160, 5); smeta i pridjev ‘bratski« (br. 634, 4), kao i izraz ‘bratska ljubav’ (br. 624, 3). ‘Sinovi’ postaju ‘djeca’ (br. 160, 3) ili ‘narod’ (br. 637)«, upozorava autor pa prepričava kako je u jednom samostanu na misi redovnica koja je čitala Pavlovu poslanicu umjesto »Braćo« – kako sv. Pavao piše – rekla: »Braćo i sestre«, a onda još i dodatno tumači: »Ta redovnica nije ni feministica niti je sklona pomodarstvu, ali je spontano mogla zaključiti: kada se ‘popravlja’ Gotteslob, zašto ne bi i lekcionar. To samo govori o ozračju koje se vrlo brzo širi«, pa ćemo s autorom samo zaključiti da je, s obzirom na temu o kojoj pišemo, dobro da je došlo do pomaka u općem jeziku, »koji su opravdani«, ali je »štetan utjecaj ideologije, što jezičnu obavijesnost umanjuje i otežava«. »Nezgrapnosti iz općega jezika katkada se nekritički prihvaćaju i u crkvenome jeziku«, pa bi i na to trebalo svratiti pozornost, kao što Vi svraćate pozornost na ono što Vam u liturgijskim jeziku ponekad i ponegdje smeta.
