U Pločicama, malenom selu s pretežito staračkim domaćinstvima, nije rijedak prizor da relativno mlađi čovjek, prilično korpulentnih dimenzija, očito u naponu snage, siječe drva pred zimu. Na prvi pogled ništa posebno ni spektakularno te, može se reći, tako normalno kao u mnogim selima diljem Hrvatske, jer ugodno je promatrati vatru i biti u njezinoj blizini dok vani puše ili bura, jak vjetar s kopna, koji se, kada svlada gorske lance, svom silinom u hladnije godišnje doba sruči na predjele uz jadransku obalu, ili kada sve zabijeli, što je ipak uz more rjeđi slučaj, oborinom od ledenih kristala nastalih u nebeskim visinama na -10 °C i poviše. Slučajan namjernik, dakako starijih godina, ili mlađi ljubitelj povijesti domaće rock-glazbe, na taj bi se prizor, vjerojatno, sjetio pjesme legendarnih »Crvenih koralja« – »Drvosječa da sam ja…«. No ne bi bilo uputno ni pošteno prema »drvosječi« primijeniti na njega nastavak uglazbljenoga stiha – »…a ti da si dama«. Naime, ipak je riječ o tamošnjem župniku don Tihomiru Šakoti, koji starijim župljanima cijepa drva, da ne bi njegov dubrovački biskup zbog glazbenoga stiha tko zna što krivo pomislio. Nekoga, možda i opravdano, može iznenaditi ne samo opisani prizor, nego i dobronamjerna šala na župnikov račun, ali on je doista »ljudina« u svakom smislu: fizičkom, moralnom, pastoralnom, organizacijskom, humanitarnom, blizak ljudima, otvoren, samoprijegoran, požrtvovan i… još puno toga! Uostalom, nedavno ga je opisao i dubrovački lokalni list »Dubrovački vjesnik« pišući o dobrotvornom radu studenata okupljenih u Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo, koje je on osnovao i čiji je predsjednik: »On cijepa drva, plaća račune i nabavlja lijekove starijima i nemoćnima, a mladima organizira humanitarne zabave i druženja… Posebno ga raduje što su se u dobrotvorni rad uključili mladi, konavoski studenti… Uz pomoć pograničnih policajaca, Slavonaca koje je posao doveo na krajnji jug, don Tiho organizira i malu menzu za općinare i putnike namjernike na Grudi… Da nije bilo don Šakotina zauzimanja, na Grudi bi teško nastupili popularni izvođači poput klape Intrade, Mate Bulića ili Zdravka Škendera.«
Nakon pomalo nezgrapnoga i konfuznoga meteorološko-humanitarnoga uvoda potrebno je reći da se selo Pločice, sjedište tamošnje župe Gospe Karmelske, nalazi dvadesetak kilometara istočno od Zračne luke Dubrovnik kod Čilipa. S glavne se ceste prema graničnom prijelazu Karasovići – Debeli brijeg za Crnu Goru kod oznake za Vitaljinu skrene udesno i ubrzo se stiže do malenoga, ali živopisnoga, za one iz urbanih sredina prilično čarobnoga mjesta ispod najviše planine u Dubrovačko-neretvanskoj županiji Snježnice sa 60 stanovnika. Tom ugođaju pridonosi i prolaz ispod, na prvi pogled, rimskoga kamenoga akvadukta, no riječ je o nekadašnjoj lokalnoj pruzi za Crnu Goru. Župa u Pločicama poslije Cavtata najstarija je konavoska župa te je svojedobno obuhvaćala dvije trećine Konavala sve do sredine 15. st. kada se počinju osnivati nove župe na njezinu području u Grudi, Pridvorju, Dubravki i Vitaljini. Danas župu čini jedanaest sela: Pločice, Poljice, Mikulići, Molunat, Đurinići, Višnjići, Karasovići, Pavlje Brdo, Gunjina, Bani i Vodovađa, a okuplja ukupno 720 vjernika u 220 obitelji. Prošle je godine bilo 14 krštenih, 13 prvopričesnika, 28 krizmanika (krizma je svake druge godine), 12 sprovoda i tri vjenčanja. Početkom ovoga stoljeća u svim selima na području župe živjelo je oko 1600 stanovnika, ali su stalni odlasci mladih i ne tako davna srpsko-crnogorska agresija, kada je cijela župa prognana, opljačkana i popaljena, ostavili velikih depopulacijskih posljedica.
Na samom ulazu u selo smještena je župna crkva sv. Lazara uskrišenoga koja potječe s kraja 15. st. S vremenom je postala premala pa je g. 1869. proširena, a posvećena tek 16. srpnja 1903. Kasnije je, g. 1996., obnovljena, kao i šest kipova, među kojima je, važno je spomenuti, i onaj bl. Alojzija Stepinca, elektrificirana su zvona, nabavljene nove klupe i promijenjeni prozori. U nevremenu g. 2003. stradao je krov na crkvi pa je i on obnovljen, a izvana i iznutra sve djeluje lijepo, pitomo i molitveno smirujuće. Spomenploča na koju se naiđe nakon ulaza u crkvu s natpisom: »Prečistoj Božjoj Majci o 100. obljetnici proglašenja dogme Neoskvrnjenoga začeća 1854. – 1954. Župa Pločice zahvaljuje, zaziva i moli« govori o duboko ukorijenjenoj i živoj vjeri tamošnjih župljana jer je otkrivena u doba žestokoga komunizma, koji je proganjao Crkvu, pa je trebalo odvažnosti tada organizirati veliki i svečani vjerski događaj.
Iza oltara uokvirena je odluka tadašnjega dubrovačkoga biskupa, danas zadarskoga nadbiskupa, Želimira Puljića iz g. 2000. koji je zbog povijesnih i pastoralnih razloga promijenio zaštitnika župe sv. Lazara u Gospu Karmelsku jer je glavna župna »festa« oduvijek bio blagdan Gospe Karmelske, što su potaknuli ondašnji župnik Željko Kovačević s »fabricierima« (crkovinarima) i »starješinama« svih jedanaest sela koja čine župu. Uz župnu je crkvu staro groblje iz 1892., na kojem se više ne pokapa, a odmah iza crkve župna kuća, koja privlači pozornost jer se na nju naslanja crkveni zvonik. U dvorištu je uređena špilja prekrivena zelenilom s kipom Gospe Fatimske. Raspored prostorija u kući dosta je nezgrapan, župnikova soba i dvije gostinjske djeluju više nego skromno, gotovo asketski, no zato je ne prevelika dvorana središte doslovce svih tamošnjih društvenih zbivanja, u kojoj se župljani svih uzrasta nalaze poslije mise i u posebnim prilikama u tjednu, opuštajući se uz iće i piće, koje sami donesu. Tako je župnik u potpunosti ostvario svoj naum da se župljani u župnoj kući osjećaju kao kod kuće.
Don Tiho, kako od milja župljani nazivaju župnika, rođen je kao najstarije dijete u obitelji Joze i Nevenke r. Džajkić g. 1973. u Rami u BiH, gdje je završio osnovnu školu. Ima dva brata i sestru, koja se zbog blizine skrbi o staroj majci. Pošao je u dubrovačko sjemenište, ali je 1991. zbog poznatih ratnih zbivanja s ostalim sjemeništarcima morao u progonstvo. Četvrti razred i maturu položio je na zagrebačkoj Šalati te nastavlja bogoslovske studije u Bolu na Braču, gdje se privremeno smjestila sarajevska bogoslovija. Godinu je dana za vrijeme rata proveo u hrvatskim postrojbama te nakon toga diplomirao 2003. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Iste je godine zaređen u Dubrovniku za svećenika te odlazi za župnika u Dubravku i Stravču u Konavlima, a 2004. odlazi na otok Lastovo gdje ostaje do 2009. Potom preuzima župe u Dolima, Smokovljanima i Banićima, te g. 2012. dolazi u Pločice.
Odmah je okupio suradnike, a i župljani su ga odmah primili kao svoga, te o župi, aktivnostima i poteškoćama govore oni sami. Tomislav Cvjetković, 86-godišnjak, još uvijek svjež i agilan Konavljanin, živa je legenda cijeloga kraja. Sa suprugom Stanom, s kojom je u braku već 64 godine, kako sam kaže: »Ni sam ne znam koliko«, ima dva sina i dva unuka, cijeli je život uglavnom bio na polju, a kratko vrijeme i u poduzeću »Agrum«. »Bez mene se mise ne održavaju«, šali se želeći podcrtati svoju revnost.
Njegov vršnjak 78-godišnji Martin Pećar, umirovljeni vozač cisterne u zrakoplovnoj luci, također je jedan od najrevnijih na misama. Bio je dugogodišnji član župnoga pastoralnoga vijeća, no sada je tu odgovornu dužnost predao svomu sinu. Časni »trio« upotpunjuje najmlađi u njemu – 75-godišnji Lukša Fjorović, koji je otišao u mirovinu kao poljoprivrednik.
Među stotinjak mladih i djece u župi, srednjoškolka Ana Švago iz Bodovađa, učenica 4. razreda gimnazije u Dubrovniku, pokazuje kako redovito sudjelovanje na nedjeljnim i blagdanskim misama nije »rezervirano« samo za starije. Namjerava upisati smjer dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, ali ponavlja ono što svi mladi spominju da je nakon završenoga fakulteta rijetkost pronaći posao u okolici i zato mladi odlaze, iako bi se ona željela vratiti. Aktivna je u Hrvatskom katoličkom dobrotvornom društvu, u kojem 50-ak mladih organizira humanitarne akcije i prikuplja novac i hranu ispred prodavaonica te prigodne pakete raznosi starima, bolesnima i potrebitima u župi, i do najudaljenijih zaselaka. Pri podjeli pomoći s don Tihom, »dobrim duhom Konavala«, kako ga često nazivaju, osobito paze da ne povrijede urođeni konavoski ponos starosjedilaca. Obično za božićne blagdane diljem konavoskih sela podijele 70-ak takvih paketa. Svakako je za svaku pohvalu da je zahvaljujući njima župa svojedobno slala pomoć čak i u Vukovar.
Župni zbor čini 30-ak članova, vode ga Marijana Đuraš i Ana Brković, orgulje svira 45-godišnji Vlaho Barbijer, a gitaru Karmen Bogdanović, učenica 6. razreda osnovne škole u Grudi. Probe održavaju svaki tjedan i doista je ugodno slušati njihove milozvučne glasove.
U ministrantskoj su skupini među dečkima i tri sestre: Dalija, Jelena i Ana Schmuch, ponos majke i otca. A kako i ne bi bili ponosni jer su kao članice Džudo kluba »Konavle« u Cavtatu na brojnim domaćim i međunarodnim natjecanjima sve tri osvojile ni manje ni više nego ukupno 46 medalja! Takav živi vjerski život mora donijeti mnoštvo plodova, a jedan od njih je bogoslov Ilija Saulović iz Pavljega Brda na 4. godini u Splitu, koji se odlučio za svećenički poziv nakon završene srednje pomorske škole.
Pločice danas nemaju ne samo školu i ambulantu, nego nemaju ni poštu ni prodavaonicu, čak ni seosku gostionicu, pa su upućeni na nedaleku Grudu, mjesto s nešto više od 700 stanovnika. Istina, autobus vozi šest puta dnevno iz Dubrovnika preko Pločica za Vitaljinu, a komunalne službe redovito odvoze smeće iz kanta poredanih kod ulaza u selo jer su uličice očekivano uske i kamionima nepristupačne. Općina Konavle pobrinula se za redovit đački prijevoz jer učenici iz svih sela pohađaju osnovnu školu u Grudi. Naime, krajem 19. i početkom 20. st. po selima su otvarane pučke škole, koje su u zadnje vrijeme jedna za drugom zatvarane zbog maloga broja polaznika. Danas još rade pučke škole nižih razreda u Vodovađi i Moluntu, a ostali pohađaju školu u Grudi.
Na području župe osim župne crkve postoji još 14 crkvica i kapela, među kojima najstarije svjedoče o višestoljetnom katolištvu toga područja, iz 15. st.: sv. Roka u Pločicama/Račevu polju, koja je bila prvotno crkvica sv. Kuzme i Damjana, sv. Ilije na brdu Čista gora iznad Poljica i sv. Ivana Krstitelja u Gunjini na groblju.
Uz jednu kuću stoji mali pješčanik za dječje igranje, koji kao da prkosi tamošnjoj stvarnosti i nagovješćuje bolje dane jer se u njemu nalazi lopta s očekivanim klupskim znakom NK »Hajduka« i plastični kamiončić. Na odlasku župljanima Pločica najbolje je poželjeti još pokoji takav pješčanik u budućim vremenima.
U cijelom konavoskom kraju svaki je kamen bogata povijesna »priča«, pa tako i župa vuče svoje korijene od 1620. kada je za prilično udaljeni jugoistočni dio pločičke župe ustanovljena kapelanija sv. Spasa, koja je postala samostalnom 1748. Preimenovana je u ekspozituru, tj. izloženu kapelaniju g. 1862., a 1951. dobila je status župe.
