Jednom davno, za vrijeme Domovinskoga rata, jedan je osječki dječak, rođen 1. svibnja 1986. godine, došao na prvi trening u gimnastički klub rodne mu slavonske prijestolnice uz Dravu. Nepokoren, kao i grad, borio se športskim umijećem, zavoljevši konja s hvataljkama, kako u šali vole reći športski novinari, jedinoga konja kojega mogu »jahati« – isključivo muškarci. Između konobara i gimnastičara, trajno je izabrao drugi put i nije pogriješio. Ni kada su mnogi sumnjali u njega, i to zbog brojnih četvrtih mjesta, Robert Seligman nije odustajao. Nije lako ni na jednom području čovjekova djelovanja trajati desetljećima, a kada prođe deset godina između dviju europskih medalja, riječ je o uspjehu vrijednom duljega razgovora. Jer, od trećega mjesta u Laussanei do drugoga mjesta u Glasgowu, prostrt je niz snova, (ne)ostvarenih želja. Dolazile su putem i medalje s prestižnih svjetskih kupova, završnice svjetskih prvenstava, osvojeno zlatno odličje na Univerzijadi – život se odvija brzinom gimnastičke vježbe, bez ponovljene snimke. Dječak iz ratnoga Osijeka, s obiteljskom lozom duljom od tri stoljeća u srcu ravnice, narastao je, postao suprug i otac. Ali »helikoptere« i druge elemente zahtjevnoga i šutljivoga »pastuha« svladavao je s jednakim žarom, i upornošću. Iskreno, bio je okružen i povjerenjem najbližih, najdražih – preduvjet za mirnu vježbu, vježbu bez popravnoga ispita. Zajedno s Filipom Udeom, olimpijskim srebrnjakom, Seligman je ostao čvrst čovjek, športaš od glave do pete, siguran da će doći i svjetska medalja. Sumnja je dopuštena, ali samo onima koji i ne će primiti hvataljke žestokoga konja. Ni biti višestruki najbolji športaš(i) Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije, u razmaku od već opjevanoga desetljeća. I dalje. U međuvremenu je i Svjetski kup »sletio« u Osijek, a Robert, sizifovski poput Ivice Kostelića, vapi zlatom okruniti ono za što je sa svojim kolegama, hrvatskim gimnastičkim reprezentativcima – najzaslužniji. Za popularizaciju gimnastike. I gimnastički centar dobio je novo ruho, koje je početkom rujna dočekalo osječke gimnastičke poletarce. Fraza je reći »novi Seligmani«, no najmlađi će imati bolje uvjete nego što ih je imao dječak iz ratnoga vihora. Nažalost, mnogi konobari, ali i športaši, prisiljeni su napustiti Slavoniju, u potrazi za boljim, plaćenijim poslom. Ali može se i ostati, baš ovdje, na granici secesije i njive, između suše i blata, kroz koje put krči samo ljepota Slavonije. U svim prirodnim, i društvenim nepogodama – može se ostati. Pa što bude. Seligman je dokaz.
SELIGMAN: Najveći uspjeh u mojoj karijeri došao je baš u pravom trenutku, kada sam i sam najzreliji. Odlično sam se osjećao, i fizički i psihički. Ne treniram samo pet sati dnevno u dvorani, nego pozornost posvećujem i psihološkoj pripremi. Uz europsko srebro, ostvaren je naš san o obiteljskom gimnastičkom centru u Osijeku. Dugo smo sanjali o projektu, ostvarenom uz pomoć predsjednika našega gimnastičkoga kluba Marka Pipunića i njegove tvrtke »Žito«. Oni su svoj privatni novac uložili u nešto što ostaje hrvatsko, osječko, na korištenje svim sugrađanima, dakako i nama gimnastičarima. Sjajan gimnastički centar jamačno će poboljšati kvalitetu života ne samo u Osijeku, nego u cijeloj Slavoniji i Baranji. Moje europsko srebro je zahvalnost i doprinos. Na nama vrhunskim športašima nije samo osvajati medalje i postizati vrsne rezultate, tu je i društvena odgovornost, promocija naše zemlje diljem Europe i svijeta, kao i regije, u ovom slučaju Slavonije i Baranje.
SELIGMAN: Prije deset godina, kada sam osvojio broncu na europskom prvenstvu, zakotrljala se pozitivna priča, koja je dovela i do prvoga organiziranja Svjetskoga kupa u Osijeku. Sada možemo biti ponosni na desetogodišnju tradiciju, jer od 2009. godine u našem gradu Svjetski kup privuče više od trideset zemalja. Događaj mnogo znači za Osijek, ispune se hotelski smještaji, mnogo je posla u dvorani i oko nje.
SELIGMAN: Gimnastika je tobože »mali šport«, ali bazičan, cijenjen u svijetu, šport kojim se mnogo ljudi bavi. Od stare Grčke i prvih Olimpijskih igara gimnastika pridonosi poboljšanju života, tako i u suvremenoj Hrvatskoj. Osijek i Hrvatska upisani su na kartu svijeta, uz ostale gradove domaćine – Pariz, Melbourne, Baku, Doha, Cottbus… Ponosni smo što smo svojim djelovanjem napravili zamašnjak k Svjetskomu kupu, i to je prepoznato, osobito otkako je državnom tajnicom za šport imenovana Janica Kostelić. Sretni smo i ponosni što možemo promovirati našu zemlju, najljepšu na svijetu.
Gimnastika nije samo šport, nego i priprema za život. Gimnastika graniči s umjetnošću. Njome se čovjek može baviti i kada je lopta veća od njega, i kada ne može u bazen. Dijete, neovisno o dobi, može naučiti osnove. Gimnastika je dobra i za rekreaciju umirovljenika. Gimnastika nije profitabilna, čovjek se ne može obogatiti, ali može se iznimno ugodno i pristojno živjeti te biti društveno odgovoran i utjecati na nove naraštaje. Tako će i novi gimnastički centar imati sjajne uvjete, a vjerujem da mladima mogu biti primjer da se može uspjeti, i da se djeca socijaliziraju prije vrtića i škole. Glavna misao i misija jest da djeca postanu dobri, kvalitetni, zadovoljni i sretni ljudi.
SELIGMAN: Kada sam sa 17 počeo ulaziti u završnice europskih i svjetskih prvenstava, svjetskih kupova, kada sam 2005. bio četvrti u Europi, pobijedio na Univerzijadi, kao mlad čovjek želio sam više, bolje uvjete, napredovanje. Imao sam sreću što su moji treneri stručnjaci koji su znali zatomiti svoj ego. Znali su da ne znaju dovoljno, educirali se po svijetu, učili od kineskih, japanskih i ruskih trenera. Prepoznao sam, uz pomoć roditelja, vrijednu priču. Drago mi je što nisam promijenio sredinu i otišao iz Osijeka. Sada, kada sam proputovao cijeli svijet i skupio prilično iskustvo u samom svjetskom vrhu, mnogo više znam cijeniti ono što imamo u svojem gradu i zemlji.
SELIGMAN: Moji roditelji i treneri, s kojima sam provodio šest, sedam sati od najranije dobi, najzaslužniji su što sam ostao na pravom putu. Svaki čovjek uvijek želi više, no kada se osvrnem, sretan sam zbog svojih postignuća. Danas sam 32-godišnjak, imam suprugu i kćer od četiri i pol godine, one su mi nadahnuće i oslonac. S tom spoznajom, mnogo je lakše putovati i ostvarivati rezultate. Ima i odvojenosti, i svega što ide uz šport, no sve je to dio života. Moj je šport uglavnom čist glede dopinga, transfera, jer mladi se ljudi zbog financijskih sredstava katkad i pogube.
SELIGMAN: Svakodnevno imam novi cilj zbog kojega se budim i viziju što bih u preostalim godinama karijere volio napraviti. Medalja na svjetskom prvenstvu moj je san otkako sam se počeo baviti gimnastikom. Nakon pet finala svjetskih prvenstava bez medalja, često sam se pitao zašto se nisam popeo na postolje. No, s druge strane, vjerojatno je i to tajna moje dugovječnosti koja me vukla naprijed. Medalja je ono zbog čega svakodnevno odlazim u dvoranu. Volio bih izravno otići na Olimpijske igre s medaljom sa svjetskoga prvenstva.
SELIGMAN: Točno. S predstojeća četiri natjecanja Svjetskoga kupa gledat će se tri najbolja rezultata i onaj tko bude pobjednik na svjetskoj ljestvici poretka otići će direktno u Tokio. Naravno, Svjetsko prvenstvo u Stuttgartu sljedeće godine velika je prilika, i zbog nastupa na europskom kontinentu jer nema vremenske razlike i gubitka noći. Nadam se finalu i odlasku na OI, što bi bilo kruna moje karijere. U Japan ne bih išao kao turist, borio bih se za medalju.
SELIGMAN: Naviknuti smo na to. Čovjek će prije biti priznat u svijetu nego u »svojem selu«. Ponosni smo na uspjehe s velikih natjecanja, kakvo je primjerice bilo 2014. na Svjetskom prvenstvu u kineskom Nanningu s tri hrvatska finala. Svi su bili u čudu – Amerikanci, Japanci, Rusi, nitko nije mogao vjerovati da iz tako male zemlje dolaze veliki uspjesi. Prepoznati smo u svijetu gimnastike, drugi nas gledaju kao iznimno veliku konkurenciju, i za njih nije iznenađenje kada se nas dvojica pojavimo u finalu. Znamo koliko je to vrijedno. Gimnastika je šport, kao i atletika, kojom se bave sve svjetske zemlje. Konkurencija je nemilosrdna. Na prvenstvima nastupa više od 300 gimnastičara iz 100 zemalja, nije lako biti koncentriran. Nema ponovljenoga pokušaja, iz jednoga nastupa treba se plasirati među osam najboljih. Ali zato je prekrasan osjećaj zadovoljstva i ponosa odrađenim. Gimnastičar se osjeća kao da lebdi tjedan dana čekajući finalni nastup i to je razlog zbog kojega se bavimo ovim športom.
SELIGMAN: I kao roditelj gledam budućnost drukčijim očima. Važno je imati podršku, kakvu sam i sam imao u klubu, i kada sam bio četvrti i 44. S bezuvjetnom podrškom mnogo je lakše funkcionirati i raditi. Djeca u nama vide uzore koji rade vježbe o kojim oni sanjaju, a mi bismo voljeli da i ona dobiju osnove. Mi smo kao djeca trčali ulicom, verali se po drveću, a novi naraštaji, zbog dinamike života, više su na tabletima i u naslonjaču. Sve što im treba mogu dobiti u gimnastičkoj dvorani. Trendovi se mijenjaju, no gimnastika ostaje vrhunski šport za cijeli naš pomladak.
SELIGMAN: Upravo zato vrhunski športaši moraju shvatiti tu drugu komponentu. Nismo samo tu da osvajamo medalje, nego da kroz uspjehe motiviramo i mlade koji dolaze. Želja nam je dati im podršku, približiti se, dovesti ih na športske terene. Siguran sam da svako razigrano dijete može poslije biti i koncentriranije na druge obveze. Istina, takvo je vrijeme, no treba mu se prilagoditi. Športaš mora akumulirati ono što je dobro za cjelokupno društvo. Možemo mijenjati sebe, obitelj, mikro sredinu, i na taj način pokrenuti nešto veće. To je misao vodilja za druge. Šport je baza za pokretanje zdravoga života.
SELIGMAN: Dakako, mnogo je poslova koji se mogu raditi oko gimnastike. Obnovljeni gimnastički centar doima se prekrasnim mjestom, a mi u GD »Osijek-Žito« ozbiljno shvaćamo svoje djelovanje. Zanima me i sve što je povezano sa športom jer vjerujem da su to rijetke stvari koje nisu uprljane. Veseli me budućnost.
SELIGMAN: Nešto je posebno bilo u zraku, svaki je to športaš mogao osjetiti. Meni je drago što sam kao Slavonac pridonio pozitivi, jer mnogo je napisa o pustoj Slavoniji. Vjerujem da će upravo ostvareni uspjesi biti zamašnjak cijeloj državi.
SELIGMAN: Posebice je to izraženo u gimnastici. Svako moje četvrto mjesto mogla je biti medalja. To su detalji, nijanse, subjektivna procjena šestero sudaca tko će završiti na postolju. Potrebno je i malo športske sreće. Šport je ponekad hladan, okrutan, športaš ima jedan pokušaj, ovisi o formi, satu, ocjeni, nitko to ne gleda nakon što gimnastičar digne ruku i odradi vježbu. Stres, pritisak toga jednoga »baš sada, ne može za dvije, tri minute«, čovjeka iscrpljuje i tjera da prijeđe preko sebe i svih svojih boljki. Vjera u sebe i suradnike u tome je nužna, kao i vizija. Ako čovjek nije uvjeren da je na dobrom putu – ne će uspjeti. Važno je tko su ljudi s kojima je čovjek okružen, osobito kada je mlad i bez iskustva. Bitno je da su oko športaša kvalitetni ljudi, koji usađuju osnovne ljudske vrijednosti – marljivost, poštenje, poštovanje. Takav čovjek može ići i preko svojih granica i vjerovati da će kad-tad sve doći na naplatu. Mnogo sam više naučio iz svojih četvrtih mjesta nego iz natjecanja s kojih sam se vratio s medaljom.
