Kristovo uskrsnuće kao temeljno otajstvo kršćanske vjere uvijek je isto. No mračna područja ljudske zbilje koja ono obasjava mogu s obzirom na zbivanja biti vrlo različita. Jedno od najmračnijih svakako je rat. Agresija na Ukrajinu i rat koji se ondje vodi ne može ne utjecati na zbilju i poimanje života posvuda po svijetu, pa i u Hrvatskoj. Stoga je Glas Koncila za intervju u svečanom uskrsnom broju sugovornika pronašao u osobi rimokatoličkoga ljvivskoga nadbiskupa i metropolita Mieczysława Mokrzyckoga. Razgovor je vođen uoči početka Velikoga tjedna.
Uistinu, preplavljeni smo morem vijesti i informacija, lijepih i ružnih, važnih i trivijalnih, te je na neki način prirodno da se od njih branimo jer bismo teško izdržali kad bismo ih sve jednako primali k srcu. Nažalost, nama u Ukrajini nemoguće je pobjeći od tragedije koja nas je pogodila, od rata i mračnoga ozračja koje on posvuda stvara. Premda se borbe ne vode posvuda i nismo svi jednako izloženi grozotama, svi smo ujedinjeni u patnji, molitvi, solidarnosti s braćom na istoku zemlje koja se iz sekunde u sekundu moraju suočavati s najgorim očitovanjima i posljedicama rata kao što su smrt i ranjavanja, gubitak sinova, muževa, žena i djece, dani i noći u skloništima, često oskudijevajući u najnužnijem, bijeg u nepoznato, noseći sa sobom ponekad samo ono što je uistinu najdragocjenije, svoju djecu, i nadajući se da će se barem za neko vrijeme pronaći mjesto prihvaćanja i mira.
Uskrs je trenutak koji nam pomaže podnijeti to ratno vrijeme. Prije svega zato što se možemo poistovjetiti s Isusom, s njegovim naukom, sa svim razdobljima njegova života, a u ovom času posebno s njegovom mukom i smrću, ali u svjetlu njegova slavnoga uskrsnuća.
Naša zemlja već trideset godina uživa u svojoj samostalnosti. Rodila se, stasala, malo-pomalo je, premda uz teškoće, dozrijevala, napredovala. I mislili smo da ćemo uživati u njezinoj slobodi. No sada je došao naš veliki tjedan, proživljavamo iskustvo Velikoga petka, nosimo križ koji nije lako shvatiti, no vjera nas poziva reći: ako je to Božja volja, moramo podnijeti te teške trenutke u nadi da će nakon Velikoga petka i Velike subote doći uskrsna nedjelja kad ćemo biti oslobođeni od križnoga puta i mučeništva te kao nacionalna zajednica uvedeni u slobodu.
Ukrajina je uistinu okrvavljena zemlja. Umiru branitelji, no posebno je tužno što umiru i oni koji se ne mogu obraniti, starci, žene, djeca. Isus nije tražio obrazloženje zašto mu se događa patnja, nego je izvršio Božju volju u svojem životu, u svojem poslanju. Mi pak često pitamo Boga zašto se to događa. Što su kriva djeca koja trpe, starci? Ipak, svjesni smo da kao ljudi u konačnici ne možemo uspostaviti pravdu.
Pravda pripada našemu Gospodinu, on je posljednja instanca. Mi se imamo pravo braniti, imamo pravo plakati, u ovom očaju imamo također pravo pitati Boga zašto i odakle toliko zlo i zašto se baš nama događa. No mi smo kršćani poglavito pozvani uzdizati pogled prema gore i zajedno s Isusom reći: »Ali tvoja volja neka bude.« Mi se pouzdajemo da Bog vodi ovaj svijet te da od ovih naših patnja može izvesti dobre plodove, kao što je to učinio u Kristovu uskrsnuću. Među dobrim plodovima kojima se nadamo jest i uskrsnuće naše zemlje, sloboda naše domovine.
Sve što jesmo i sve lijepo i dobro što činimo, kao i naše prihvaćanje svega iz Njegove ruke: lijepih stvari, ali i ružnih i teških. Ako sve to prihvatimo kao Božju volju te smo i te patnje u stanju darivati kao svoj prinos, kao svoju žrtvu; ako vjerujemo da će on od tih patnja učiniti dobru i pravu stvar – u svemu tome možemo vidjeti znakove uskrsnuća. Mislim da to vrijedi, budući da je borba koja se vodi u Ukrajini pravedna, i za žrtvu onih koji su ovih dana stavili svoj život u službu domovini i bore se za njezinu slobodu i oslobođenje. Pa i za branitelje i civile koji su, boreći se s tom nakanom, izgubili život ili će ga izgubiti. Vjerujem da će i njihova žrtva biti prepoznata te će donijeti svoj plod o uskrsnuću tijela na život vječni.
Bili bi to redci iz Poslanice sv. Pavla Kološanima: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi« (3, 1-4).
Ta nam riječ daje utjehu i usmjerenje. Bog nam je dao život i naša je zadaća prihvatiti taj život, razvijati se, rasti u svakom pogledu, poglavito kao ljudi, biti odgovorni prema sebi, drugima, prema svojim dužnostima u ovom svijetu i društvu, osnivati obitelji i za njih se boriti… No uza sve to, ili upravo u svemu tome nikada ne smijemo smetnuti s uma da je ovaj život samo prijelaz i da je naš pravi cilj vječni život. Stoga ako sve izgubimo, zdravlje, materijalne stvari, pa čak i ako nam netko oduzme život i slobodu, ne smijemo očajavati, nego znati da smo ljubljena Božja djeca i Kristova braća i sestre. Ta perspektiva života vječnoga daje nam hrabrost te ne gubimo nadu, dubinski mir i sigurnost. Upravo ovakve ružne stvari kao što je rat s jedne strane stavljaju tu vjeru na kušnju, a s druge je strane ona upravo sada spasonosna: naš je život u ruci Božjoj, ovdje i onkraj granice smrti.
Gotovo da sam na to pitanje već odgovorio. Da, pravedno je i ispravno željeti i truditi se kako bismo uredili svoj život, svijet i društvo u kojem živimo, kako bismo situirali sebe i svoju obitelj, razvijali svoju zemlju, borili se za mir i suživot s drugima. Pravedno je i boriti se za slobodu političke zajednice. No te svakodnevne stvari ne smiju zakriliti naš pogled prema onomu što nam Krist donosi: život vječni, koji opet baca svjetlo na naš svakodnevni život. Stoga svojim vjernicima i sebi u ovim teškim vremenima ponavljam da ne smijemo zdvajati jer ćemo se svi prije ili kasnije, htjeli to ili ne htjeli, morati odvojiti od samih sebe, od svojih bližnjih, od našega blagostanja te ćemo morati kročiti u smrt i susresti se s našim Stvoriteljem i Otkupiteljem.
Ukrajina je zemlja s mnogo kultura, tradicija, konfesija i naroda. Ovdje uz Ukrajince žive Mađari, Poljaci, Rusi. Ovaj smo rat mi kršćani shvatili kao prigodu za njegovanje veće uzajamne blizine i solidarnosti. Nastojimo u svakoj osobi ne gledati vjersku ili nacionalnu pripadnost, nego prije svega svojega bližnjega. Tako također nastojimo odgajati svoje vjernike, da posebno u ovim ratnim okolnostima nitko prema nikomu ne bude ravnodušan. Također nastojimo zajedno moliti. U tome veliku ulogu ima Sveukrajinsko vijeće Crkava i vjerskih zajednica. Večeras će se, primjerice, u gradovima održavati ekumenske molitve. U ovim tragičnim vremenima također se okupljamo kako bismo zajedno u vječni život otpratili naše pokojne. Ovaj nam rat u svoj svojoj tragičnosti pomaže shvatiti da smo svi ljudi, da smo jedna ljudska obitelj, da svi zajedno patimo i nosim bol zbog onoga kroz što prolazi naša domovina.
Kao što sam rekao, mi već trideset godina, među ostalim i u sklopu spomenutoga Vijeća, ustrajemo na jedinstvu zemlje kao građanske zajednice. Osim toga, većina se stanovništva osjeća kao Ukrajinci, makar govorili i različite jezike, ukrajinski, ruski, mađarski, poljski… Neke bi političke snage izvana i neke političke stranke željele iskoristiti te razlike i podijeliti nas. No već osam godina svjedočimo tomu da se i ljudi u istočnom dijelu zemlje, od Kijiva do Luganska, makar govorili ruski i imali ruski mentalitet, osjećaju Ukrajincima te su bili i jesu spremni položiti i svoj život kako bi obranili svoju domovinu Ukrajinu. Svi smo ukrajinski građani i ne bi bilo pravedno nekoga izdvajati. Ako mnogi vjernici i pripadaju Moskovskomu patrijarhatu, to ne znači da su samim tim Rusi. Baš kao i u nas katolika, Poljaka, Hrvata, rimokatolika u Ukrajini i drugih: to što nam je poglavar rimski papa ne znači da smo Talijani ili ‘Vatikanci’, nego smo odani građani svojih zemalja. U tom smislu i Ukrajinci koji žele ostati u toj tradiciji imaju pravo imati pravoslavnu Crkvu pod Moskovskim patrijarhatom.
Ni mi u Ukrajini nismo stvarno vjerovali da će doći do ovoga rata. Ako ruska vojska uistinu izvrši masovni napad na Ukrajinu – mnogi su govorili – za nekoliko će dana ući u Kijiv. Za nas je, dakle, rat dvostruko iznenađenje: s jedne smo strane iznenađeni što je do njega uopće došlo, no s druge smo strane pozitivno iznenađeni što ukrajinska vojska i branitelji tako junački i uspješno brane našu domovinu.
Treće što nas je iznenadilo i na čemu smo silno zahvalni jest solidarnost i blizina koju osjećamo, poglavito blizina kršćana, posebno katolika, ne samo iz Europe, nego iz cijeloga svijeta. Zahvalni smo prije svega papi Franji, koji je od početka pozivao na solidarnost s Ukrajinom, na molitvu za Ukrajinu i na molitvu za mir. Zahvalni smo na, izrazit ću se tako, rijekama humanitarne pomoći koja pristiže iz cijele Europe, pa i iz cijeloga svijeta. Iznenađeni smo, jasno pozitivno, gostoprimstvom koje su susjedne zemlje i čitava Europa iskazali našim brojnim izbjeglicama. Eto, uvijek smo bili pomalo kritični prema suvremenim medijima i načinima komunikacije. No u slučaju ovoga rata upravo su ti mediji otkrili i svoje pozitivno lice, u smislu da su nam približili svijet, da su ljudima diljem svijeta omogućili da nas upoznaju, da shvate našu situaciju, da s nama suosjećaju i da se s nama solidariziraju.
Prvo, svatko komu je ugrožen život i sloboda, bilo da je riječ o pojedincu ili državnoj zajednici, ima pravo na obranu. Drugo, međunarodna zajednica načelno je dužna pomoći žrtvi agresije, pa i oružano ako drugi način ne postoji. Sjećamo se u tom smislu izjava pape Ivana Pavla II. za vrijeme rata u BiH. Jasno, kad je o konkretnim načinima pomoći riječ, stvari postaju komplicirane. Konkretno, što se tiče zahtjeva za zaštitom neba nad Ukrajinom, mi u Ukrajini vjerujemo da bi to u prvim fazama rata pomoglo da se on zaustavi i da prestanu razaranja kojima još svjedočimo. S druge sam strane svjestan da je to pitanje povezano s međunarodnim sporazumima te da su u igri ozbiljni rizici i strahovi.
Već je u posljednjih 30 godina, zbog ekonomskih i općenito društvenih motiva, iz Ukrajine emigriralo 12 milijuna ljudi. Trendu iseljavanja pridonio je rat na istoku zemlje koji traje već osam godina, a o razmjerima sadašnjega izbjegličkoga vala ne treba posebno govoriti. Nadamo se, jasno, da će se većina tih ljudi vratiti u Ukrajinu, ali smo, nažalost, također svjesni da će mnogi ostati na mjestima gdje su primljeni, da će se ženama s djecom pridružiti muževi i očevi te će zasnovati novu egzistenciju.
U povijesti čovječanstva takvih je egzodusa uvijek bilo i bit će. Ljudi su uvijek bježali pred ratovima ili drugim nepogodama koje otežavaju životne uvjete. Gotovo da možemo reći da je to na neki način prirodno. Sada su u Ukrajini razorena, ili će to još biti, upravo područja koja imaju velike gospodarske resurse te su stvarala brojna radna mjesta. Dio zemlje također je okupiran. Prirodno je da ljudi s tih područja traže neko drugo, mirnije mjesto gdje će nastaviti živjeti, rasti, graditi budućnost.
Jasno je da su takvi procesi za svaki narod bolni, kako za one koji odlaze tako i za one koji ostaju. No kad me pitate kako na to pitanje gledam u svjetlu uskrsnuća, još ću jednom naglasiti onu istinu koja dolazi do izražaja upravo u teškim životnim situacijama kao što su ratovi: ništa na ovom svijetu nije trajno i konačno, ovdje smo samo u prolazu i u što god ovdje položili svoju konačnu nadu, uvijek ćemo se razočarati, prije ili kasnije. Jasno, svatko želi rasti tamo gdje je njegov dom, i svaka je država dužna brinuti se da svojim građanima stvori što bolje mogućnosti za život i za svoju demografsku budućnost. I tragično je kad su milijuni ljudi prisiljeni na ovaj način napustiti svoje domove. No naša je konačna domovina ipak na nebesima. Ta vjera omogućuje vedriji pogled na život, i onima koji se možda ne će vratiti u Ukrajinu. Gdje god bili, dužni su držati se Božjih zapovijedi i, boreći se za vlastitu budućnost i vlastitu obitelj, davati svoj doprinos izgradnji zajednica u kojima se nalaze.
