Svjetovni institut Misionarki Kristova kraljevstva proslavio je nedavno 50 godina prisutnosti i djelovanja u Hrvatskoj nakon što je osnovan 1919. u Italiji. Ove je godine na njihovoj općoj skupštini jedna Hrvatica izabrana za zamjenicu generalne predsjednice instituta. Budući da je riječ o posvećenoj osobi koja djeluje u svjetovnom okruženju, prema konstitucijama instituta njezino ime mora ostati u tajnosti.
Za njezinu beatifikaciju žarko su se zauzimali članovi talijanske Katoličke akcije, djelatnici i studenti Katoličkoga sveučilišta Srca Isusova sa sjedištem u Milanu, kao i pripadnice Svjetovnoga instituta Misionarki Kristova kraljevstva. Jer njezina uloga u utemeljenju i djelovanju Ženske mladeži Katoličke akcije bila je neprocjenjiva, njezino zauzimanje u osnivanju i uzdržavanju Katoličkoga sveučilišta bilo je ključno, a Svjetovni institut nastao je kroz njezinu potragu za vlastitim mjestom u svijetu i načinom posvete Gospodinu. Sva ta velika djela ostvarena su zato što je ona imala neograničeno pouzdanje u Srce Isusovo i što nije odbijala učiniti ništa što je majka Crkva od nje tražila. Ona sama osjećala se samo kao »sorella maggiore«, starija sestra, ništa više.
Armida i o. Agustino Gemelli zajedno su 1917. godine radili na posveti talijanskih vojnika Srcu Isusovu, a iste te godine milanski je nadbiskup od Armide zatražio pomoć u stvaranju novoga pokreta ženske mladeži u sklopu Katoličke akcije. U početku je mislila da rad na terenu, među ljudima, nije za nju, ali postavši svjesna koliko ženskoj mladeži nedostaje katolički odgoj, ubrzo se bacila na posao okupljajući mlade djevojke milanskih župa, organizirajući za njih tečajeve vjerske kulture i socijalnoga nauka, obvezujući ih na intenzivan duhovni život i aktivno poslanje, svjedočenje u vlastitu okruženju i u vlastitim župama. Taj njezin veliki rad nije bio nezamijećen pa ju je krajem 1918. godine papa Benedikt XV. pozvao na provođenje toga djela u cijeloj Italiji. Njoj se to činilo nemogućim, ali ne mogavši odbiti papin poziv, dala se na posao, i uz veliku žrtvu i trud uspješno je to i ostvarila. Ženska mladež omogućila je tisućama mladih žena da postanu svjesne svoga krštenja i da se uključe u Crkvu i društvo kao odgovorne osobe. Odgojila ih je da se kršćanski suoče sa životnim izborima pripravljajući ih za brak ili za posvetu, svaku prema vlastitomu pozivu. Ta organizacija imala je golem utjecaj na običaje i društveni život. Njezin rad nastavljen je i u vrijeme velikih teškoća usprkos zabranama fašističkoga režima i Drugomu svjetskomu ratu. Armida je bila predsjednica Ženske mladeži Katoličke akcije sve do 1946. godine, a tada je postala potpredsjednica Katoličke akcije za ženska udruženja. Odigrala je veliku ulogu i u poticanju žena na sudjelovanje u političkom životu Italije, nakon što su 1946. godine dobile pravo glasa.
Svjetovni institut Misionarki Kristova kraljevstva skriveni je temelj njezina života i djelovanja, i najmanje se spominje u njezinim biografijama. Nastao je tako što je među djevojkama koje su se uključile u Žensku mladež Katoličke akcije bilo i onih koje su se poput nje željele potpuno posvetiti Bogu za apostolat, ali ostajući u svijetu. Posveta u svijetu nije u to vrijeme imala svoj pravni okvir pa se prva grupa prvih dvanaest misionarki posvetila Bogu u »koriću sv. Klare« u crkvi sv. Damjana u Asizu 19. studenoga 1919., osnivajući pobožnu udrugu »Terziarie Francescane del Regno sociale del Sacro Cuore«. Tako nastala »pobožna udruga« bila je prva jezgra Svjetovnoga instituta Misionarki Kristova kraljevstva. Nama se to sada čini jednostavno, ali u prvoj polovici 20. stoljeća takav je put bio još neprepoznat i nailazio je na suprotstavljanje i u Crkvi. Posveta i laički stalež činili su se nepomirljivim. Prvi crkveni dokument u kojem se službeno priznaje i prihvaća takav način života apostolska je konstitucija »Provida Mater Ecclesia« iz 1947. godine. Ubrzo je nakon toga Svjetovni institut Misionarki Kristova kraljevstva postao institut papinskoga prava, a 1953. godine dobio je od Kongregacije za redovnike svoju konačnu potvrdu. Armida Barelli to nije doživjela jer je umrla 15. kolovoza 1952. Tih je godina počelo širenje instituta po cijelom svijetu. O njegovoj važnosti u to vrijeme puno govori činjenica da je kao jedina predstavnica svjetovnih instituta i kao jedna od malobrojnih žena na Drugom vatikanskom koncilu kao promatrač sudjelovala Alda Miceli, predsjednica instituta u to vrijeme.
U Hrvatskoj je institut prisutan od 1972. godine zahvaljujući fra Korneliju Šojatu koji ga je, na poticaj svojega subrata fra Karla Kaića, upoznao za vrijeme studija u Rimu, pa je po svom povratku u Hrvatsku započeo okupljanje prvih misionarki. Možda ga je privukao i sam naziv instituta jer njegovo je mladomisničko geslo bilo »Božje kraljevanje je služenje«. Fra Kornelije je bio crkveni asistent hrvatske grupe od početka pa sve do svoje smrti 2006. godine. Institut je u Hrvatskoj službeno počeo djelovati 1. prosinca 1972., kada je u Rimu primljeno prvih pet hrvatskih misionarki. One su svoje prve zavjete polagale 3. svibnja 1975. u »koriću sv. Klare« u crkvi sv. Damjana u Asizu, na onom istom mjestu kao i prvih dvanaest misionarki 1919. godine. Ta skrivena i tiha prisutnost nastavlja se i danas uz duhovnu asistenciju franjevaca Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Armida Barelli željela je ići u misije u daleke zemlje, ali velike potrebe za misijskim djelovanjem u Italiji nisu joj to dopustile. Nije uspjela osobno poći, ali ubrzo nakon njezine smrti institut se počeo širiti izvan Italije i sada je prisutan u trideset zemalja svijeta na svim kontinentima. Sada ima oko 1350 članica, a od toga 990-ak u Italiji. Nije uvijek jednostavno održavati jedinstvo takve obitelji, raspršene po svijetu, u zemljama s različitim kulturama i s različitim jezicima, a opet je lijepo i veliko bogatstvo imati u svojoj zajednici cijelu Crkvu u malom: mudrost i naslijeđe Europe, finoću Azije, radost i skromnost Afrike, odlučnost i životnost Latinske Amerike, praktičnost Sjeverne Amerike, različitost Australije. U grupama po svijetu velike su razlike u dobi članica i duljini pripadnosti institutu pa se puno truda ulaže u formaciju: svake godine pripremljeni priručnici za godišnje duhovne vježbe i mjesečne susrete prevode se na četrnaest jezika. Budući da članice ulaskom u institut ne mijenjaju ništa u svojim redovitim životnim okolnostima, ima ih i u najrazličitijim zanimanjima: najviše je učiteljica, vjeroučiteljica, liječnica i medicinskih sestara, ali može se naći i pokoja inženjerka, poduzetnica, gradonačelnica, policajka… Ni jedno pošteno zanimanje nije zaprjeka za članstvo.
Nedavno, 29. listopada, papa Franjo primio je u privatnu audijenciju vodstvo našega instituta i tom je prilikom ponovno naglasio ulogu žene u Crkvi, podsjetio je da je Crkva majka, a ne otac, da je Marija veća od Petra, potaknuo nas na proučavanje »ženske teologije«. Sve su to naznake za traženje našega puta, naše uloge u budućnosti, prepoznavanje onoga što je najvažnije u ovom trenutku, kao što je to, slijedeći Božju volju, za svoje vrijeme prepoznala blažena Armida Barelli.
