Od groba do groba. Velik je Mirogoj. Dok dođeš od bake Marije i djeda Matije do vujca Karleka, pa još do groba »kumića« Zlatka, noge ti otpadnu. Još je veći otkako je stari Jura, punac, zabranio djeci (i nama, »većoj djeci«) omiljenu igru »tko sretne više poznatih«, rekavši prije koju godinu da je ta igra »bedasta i skroz nepoštena« jer njegovi se poznati »ne šećeju po mirogojskim alejama, neg’ svi već dremaju ispod mramora«, i zato on nikad ne može pobijediti! Pa sad svi hodamo onako, tiho, »pobožnije«. Ko na groblju. Zapravo… eto me kako prisluškujem obiteljsko mrmorenje iza mojih leđa…
– Bako, a hoćemo mi stvarno uskrsnuti i tijelom, ne samo dušom? – zapitkuje naša Marta, osnovka, temeljna pitanja.
– Pa, dušice draga… valjda hoćemo… – jednom da i punicu čujem nesigurnu.
– Tako nam je rekao velečasni! A i piše u Katekizmu, onom velikom tatinu! – poziva se Marta na sve znane autoritete. – Samo, hoćeš li, bako, onda uskrsnuti tako stara? Mislim, s tim tvojim tijelom sada, a ja ovako kao što sam sada?
– Polako, Marta, polako! I ti ćeš u životu narasti, i ti ćeš dobiti bore i kostobolju, pa i zubalo. Osim ako vas u budućnosti ne budu sve hranili nekim »kašolinom«? I ti ćeš biti stara baka – ne ostaje baka dužna ni unukinoj mladosti – baš kao što sam i ja bila mlada, još i štrkljavija nego ti! Imala sam nožice, da samo znaš kakve!
– Oprosti, baka, – shvaća i Marta da je »napravila faul« – no to te i pitam, s kojim ćemo mi onda tijelom uskrsnuti? Ovim mladim, dječjim, ili starim? Jer ako ćemo s onim najstarijim, onda baš i čekati starost… No, na primjer, ako netko stvarno umre mlad, kako bi poslije mogao uskrsnuti sa starim tijelom?
– A zašto ne bi svi, i mi stari, uskrsnuli s našim mladim tijelima!? Dok su bila zdrava i lijepa, dok smo »letjeli«! – zamislila se baka. – Ah, tko bi to znao, ali… valjda ćemo uskrsnuti s našim najboljim tijelima? Sigurno je to dragi Bog dobro zamislio…
– Pa da svatko uskrsne s onim svojim tijelom koje mu je bilo najljepše? To bi bilo super!! Ma, sigurno je to tako da svatko dobije svoje najdraže tijelo! – poče Marta gotovo kliktati, tako da sam bio siguran da i moja ženica Jelica prisluškuje, kao i »pola groblja« oko nas.
– Samo – naglo se uozbilji Martin glas – mislim si… Bako, a u kojem bi tijelu onda uskrsnula teta Sonja?
– Kako to misliš? Zašto pitaš baš za nju? Ne razumijem…
– Pa ona baš nikad nije zadovoljna svojim izgledom i tijelom! – sve zna Marta. – Prvo si je bila »predebela«, pa je počela ići svaki dan u teretanu. Onda je poslije bila nesretna da je »premišićava« pa je prestala jesti sve osim blitve. Sad plače da je premršava, i još mi je rekla da ima »najružniji nos na svijetu«, i da bi odmah išla na plastičnu operaciju kapaka, samo da joj »kapne«?! Mislim, s kojim tijelom će ona uskrsnuti, kad ni s jednim dosad nije bila zadovoljna???
– Dijete drago, sad ga stvarno tupiš! – dojadilo baki punici odgovarati na neodgovoriva pitanja. – Pusti me da se i pomolim! Evo, tu desno je grob moje prijateljice iz prvog osnovne… Malo budi tiha.
– Tataaa!! Mamaaa!! – nije dugo potrajala grobna tišina i već nam je Marta bila za vratom s istim pitanjem.
– Tja… – odlučih sve odvući na šalu – možda teta Sonja dobije i u raju kakav katalog? Da konačno po svome odabere tijelo za vječnost?
– Slabo je tvoj tata čitao katekizam, vidim! – pričepi me moja ženica Jelica. – Takvi, uvijek nezadovoljni sami sobom i životom, kao teta Sonja, ali i tvoj tatek, oni će morati još malo »poživjeti«. U čistilištu. Dok tamo u »centrifugi« ne dođu do čiste svetosti, zadovoljne svakim uskrsnulim tijelom!
