Način raspolaganja imovinom za života i za slučaj smrti, a mimo oporučnoga i zakonskoga nasljeđivanja, može biti koristan za ostarjelo stanovništvo, a osobito za umirovljenike s malim mirovinama, koji si na taj način osiguravaju bolji životni standard u stare dane. Međutim, to može biti riskantno i opasno zbog mogućnosti izigravanja izvršavanja preuzetih obveza uzdržavanja na štetu uzdržavanoga, osobito kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Zato treba dobro promisliti prije odluke o načinu raspolaganja imovinom hoće li se sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju ili ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Oba su načina regulirana Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine, br.: 35/05 i 41/08). Treba objasniti bitne i najvažnije razlike između ta dva načina raspolaganja imovinom.
Ugovorom o doživotnom uzdržavanju (čl. 579. do 585. Zakon o obveznim odnosima) imovina se prenosi u vlasništvo tek u času smrti uzdržavanoga. Prema tome primatelj uzdržavanja ostaje i dalje vlasnik svoje imovine sve do svoje smrti. Primatelj uzdržavanja, kao ugovornik, izjavljuje da prenosi u vlasništvo u času svoje smrti, svu svoju imovinu ili samo jedan njezin dio na drugoga ugovornika kao obveznika davanja uzdržavanja. Dakle, u ovom slučaju predaja imovine od strane uzdržavanoga na ime uzdržavatelja odgođena je do smrti primatelja uzdržavanja. Imovina koja se daje takvim ugovorom osim nekretnina mogu biti i pokretne stvari, ali i prava. Ako se radi o pokretnim stvarima i pravima, sve mora biti točno i pojedinačno određeno i navedeno u ugovoru ili ugovor mora biti tako sročen da su barem odredive pokretne stvari.
Ako se radi o nepokretnim stvarima, tada se pod tim podrazumijevaju i one pokretne stvari koje služe za upotrebu i iskorištavanje nepokretnih stvari, kao što su npr. poljoprivredne sprave, strojevi, alat i stoka. Isto tako treba potanko utvrditi koje su sve obveze davatelja uzdržavanja, osobito što sve spada u uzdržavanje (novčana pomoć, prehrana, ogrjev, njega za slučaj bolesti, održavanje imovine ili stana i slično).
Važno je još upozoriti da se takav ugovor može i raskinuti i sporazumno i nakon što je već počelo njegovo izvršavanje. To se osobito odnosi na slučajeve očigledne nezahvalnosti ili kada se međusobni odnosi toliko poremete da je zajednički život postao nepodnošljiv. Raskid ugovora može se tražiti i ako druga strana ne izvršava svoje obveze. Na mogućnost raskida ugovora mogu utjecati i promijenjene okolnosti i prilike, koje utječu na ispunjavanje obveza ili znatno otežavaju ispunjavanje obveze uzdržavanja (npr. iznenadna dugotrajna bolest, gubitak posla, ovrha nad davateljem uzdržavanja i slično).
Bitno je da se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopi u pismenom obliku i da potpisi budu ovjereni kod javnoga bilježnika. Preporučuje se davatelju uzdržavanja da svoje očekivano pravo na nekretnine osigura zabilježbom toga ugovora u zemljišnoj knjizi. Međutim, ne može tražiti brisanje vlasništva uzdržavanoga niti se može upisati kao vlasnik prije smrti uzdržavanoga. Preporučuje se sklapanje takvoga ugovora kao sigurnijega za uzdržavanoga.
Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju (čl. 586. do 589. Zakona o obveznim odnosima) imovina uzdržavanoga prenosi se odmah u vlasništvo davatelja uzdržavanja. U tome je bitna razlika jer se davatelj uzdržavanja također obvezuje da će davati uzdržavanje do smrti uzdržavanoga, ali mu uzdržavani istodobno daje pravo da odmah, još za njegova života, prenese na sebe svu njegovu imovinu ili dio imovine. Dakle, davatelj uzdržavanja može odmah upisati i prenijeti sve nekretnine i ostalu imovinu na svoje ime i zatražiti istodobno brisanje dosadašnjega prava vlasništva uzdržavanoga iz zemljišnih knjiga. Uzdržavani ostaje pravno bez ičega.
Posljedice sklapanja takvoga ugovora česte su zloupotrebe na štetu uzdržavanoga. No takva je situacija moguća i može se dogoditi čak i bez nepoštenih namjera davatelja uzdržavanja koji je bez svoje krivnje došao u situaciju da ne može izvršavati svoju obvezu davanja uzdržavanja jer je ostao bez posla ili zbog nekih drugih razloga doveden u položaj da se nad njegovom imovinom provodi ovrha.
Uzmimo za primjer slučaj u kojem je uzdržavani dao svoj vlastiti stan kao protuuslugu za uzdržavanje. Uzdržavani se upiše kao novi vlasnik. Međutim, zbog financijskih razloga prisiljen je prodati tako stečeni stan. Novi treći vlasnik nastoji iseliti uzdržavanoga. Postavlja se pitanje kako se uzdržavani koji je ostao u tom stanu ipak može na neki način osigurati te unatoč činjenici da je stan otuđen ostati u njemu doživotno. Jedini je način da se odmah prigodom sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju u istom ugovoru ugradi odredba koja daje uzdržavanomu tzv. »pridržaj prava stvarnoga tereta doživotnoga korištenja prava stanovanja«, što znači mogućnost zadržavanja prava korištenja stana ili kuće do vlastite smrti ili smrti bračnoga druga.
Kod takvoga ugovora također je bitno da se sastavi u pismenom obliku i da se potpisi ovjere kod javnoga bilježnika. Sve ostalo što vrijedi glede forme zaključivanja ugovora i ostalih pojedinosti za ugovor o doživotnom uzdržavanju primjenjuje se i na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Ne preporučuje se sklapanje takvoga ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, što znači da treba davati prednost ugovoru o doživotnom uzdržavanju iako su obje vrste ugovora zakonom dopuštene. Ugovore treba uvijek sklapati kod odvjetnika, koji može upozoriti na nejasnoće ili nedorečenosti.
