Puno me zanima židovska vjera. Mi kršćani vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, spasitelja i otkupitelja roda ljudskoga. Isus je za nas kršćane sin Boga živoga i otkupitelj, a za Židove sablazan ili promašeni prorok. A to je baš onaj Isus kojega kršćani priznaju za Sina Božjega, a Židovi su ga odbacili i nisu ga prihvatili. Znači li to zbilja da Židovi očekuju da se rodi drugi, novi Mesija? Ako je to tako, onda oni žive »u adventu« – u došašću, to jest očekuju novoga Mesiju o kojemu govore proročke knjige. U njima piše o Mesiji, piše o tome gdje i kada će se roditi, a mi kršćani iz evanđelja znamo da je Herod pozvao književnike i pismoznance da sazna gdje se ima roditi Krist. Postoje li još te knjige i što u njima piše o Mesiji, jer nije moguće da je Božji plan promašen za ljudski rod budući da nam jasno u Knjizi Postanka piše da je Bog obećao poslati Spasitelja svijeta zbog ljudskoga grijeha. Za nas kršćane taj je Spasitelj došao – on je Isus Krist. Ne znam drže li se Židovi još strogo svoga »slova zakona« i postoji li još »oko za oko, zub za zub«, a Deset Božjih zapovijedi vrijedi i za Stari i za Novi zavjet. Volio bih da napišete nešto o židovstvu i njihovoj vjeri.
Čitatelj iz dijaspore
Suvremeno katoličko stajalište o židovskoj vjeri na najbolji je mogući način izrekla deklaracija Drugoga vatikanskoga koncila »Nostra aetate«, prenoseći poruku prijateljstva, dijaloga i katoličkoga uvažavanja te monoteističke religije. Sveti Ivan Pavao II. Židove je nazvao »našom starijom braćom«, a papa Franjo ove je godine 17. siječnja, na proslavi dana kojim se promiče i produbljuje dijalog između katolika i Židova tijekom pohoda sinagogi u Rimu, prema izvještaju Vatikanskoga radija, rekao da se »Židovi i kršćani trebaju osjećati kao braća, ujedinjena istim Bogom«.
A još je papa Pavao VI. za svoga pohoda Svetoj Zemlji 5. siječnja 1964. istaknuo: »Rado se sjećamo sinova naroda Saveza, čiju zadaću u vjerskoj povijesti čovječanstva ne možemo zaboraviti.« Nije ju zaboravio ni Ivan Pavao II. koji je bio prvi papa koji je 13. travnja 1986. ušao u rimsku sinagogu, a kasnije je to nastavio i papa u miru Benedikt XVI., koji je tražio oproštenje za sve nepravde koje je kroz povijest – i zbog kršćana – pretrpio židovski narod. Ove je godine u sinagogi papa Franjo, poput sv. Ivana Pavla II., rekao: »Draga starija braćo, zaista trebamo zahvaliti za sve ono što je u posljednjih 50 godina bilo moguće ostvariti jer je poraslo i produbilo se uzajamno razumijevanje, povjerenje i prijateljstvo.«
Na tom tragu i na tom temelju suvremenoga odnosa katolika prema Židovima svoj odnos prema židovskoj vjeri promišlja i gradi i katolička teologija, a mi ćemo Vam – kao odgovor na Vaša pitanja – ukratko prenijeti i ono što o židovstvu u »Enciklopedijskom teološkom rječniku« ističe isusovac A. Roest Crollius koji je dugo godina bio profesor na Papinskom sveučilištu »Gregoriana«, a i vanjski je suradnik našega Filozofskoga fakulteta Družbe Isusove (danas: Fakultet filozofije i religijskih znanosti) u Zagrebu.
»Židovska se vjera svjesno poziva na božanski poziv koji je prihvatio Abraham, zatim na vjeru kojom on prihvaća taj poziv kao i na dano mu obećanje o silnom potomstvu i o zemlji. Usred različitih politeističkih religija zapadne Azije, oni koji su se smatrali njegovim potomcima znali su očuvati monoteističku vjeru«, piše o. Roest Crollius i dodaje da je ta vjera postala »razlikovnim znakom naroda, oslobođena iz egipatskoga ropstva i koji je upravo tim oslobođenjem konstituiran kao narod«, a židovstvo se do danas drži triju temeljnih načela: vjera u jednoga i jedinoga Boga, narod i Tora, doslovno »nauk« koji je primio Mojsije (posebno Petoknjižje).
Židovsko mišljenje o Isusu u katoličkom je časopisu »Veritas« iznijela mr. Julija Koš, tada voditeljica knjižnice Židovske općine Zagreb: »Kada se kršćanstvo iz židovstva izdvojilo kao zasebna religija, židovstvo nije prihvatilo niti je moglo prihvatiti Isusa kao sina Božjega, držeći se svoje temeljne teološke postavke o jedinstvenoj i nedjeljivoj Božjoj prirodi. Zamisao o božanskoj prirodi bilo kojega čovjeka u židovstvu je isključena. Premda su Židovi, u patnjama pod poganskom vlašću, mesiju žudno iščekivali, nisu prihvatili Isusa kao mesiju, kao židovskoga kralja spasitelja. Biblijski proroci su već bili objavili, osobito Izaija, kako će se svijet onoga dana kada mesija dođe na prvi pogled razlikovati od jučerašnjega, što opisuju i midraši (pripovjedna tumačenja biblijskoga teksta). Mesijinim dolaskom prestat će ratovi i progoni nevinih, oružje će se ‘prekovati’ u plugove, janje će mirno pâsti pored lava (koji će ponovno jesti travu i lišće, kao što je to bilo u rajskome vrtu), iz Jeruzalema će se vidjeti otvoren ulaz u raj, sudit će se dušama… i svatko će sâm sve to moći opaziti i zaključiti.«
»Takvi događaji u povijesti se još nisu dogodili, zapravo svakodnevno pratimo vijesti o novim nepravdama i stradanjima nevinih, slabih i progonjenih. Stoga Židovi i dalje tek čekaju mesiju. Mnogi vjeruju da bi on odmah došao ako bi svi svjetski Židovi, njih oko 13 i pol milijuna, do posljednjega pojedinca tijekom dvaju uzastopnih šabata poštovali sve šabatne propise. Malo je vjerojatno da će se to ikada ostvariti, ali većina drži da će mesija ipak doći, a najkasnije kada se navrši 6000 godina svjetske povijesti (prema židovskome računanju vremena od stvaranja svijeta). Tada će nastupiti bezvremensko sedmo, šabatno, mesijansko tisućljeće. Bit će to za 231 godinu, jer židovski kalendar upravo broji 5769. godinu.« To je mr. Julija Koš napisala u prosincu 2008. godine te je očito da židovski narod još uvijek očekuje Mesiju, premda on – prema židovskoj teologiji i njezinim riječima – nije »nužan« za spasenje svijeta, nego je više »čimbenik nastupanja kraja vremena«.
