Skupina europskih znanstvenika, pod vodstvom Jorga Massena, bečkoga profesora psihologije, objavila je studiju u kojoj se prikazuju spolne razlike u prosocijalnom ponašanju, odnosno razlike između ženskih i muških znanstvenika u spremnosti i otvorenosti za suradnju (Scientific Reports 2017, 7, 12927). Nekoliko stotina znanstvenika širom svijeta bilo je podvrgnuto zanimljivim eksperimentima, koji su bili oblikovani kako bi se otkrili ženski odnosno muški obrasci ponašanja i reakcija na ponudu znanstvene suradnje.
U uvodu studije autori podsjećaju da se kompeticija i nadmetanje iz savana i prerija danas zbiva u akademskom okolišu. Znanost je postala jedno od najkompetitivnijih profesionalnih područja. Tek za primjer, broj studenata koji završavaju doktorski studij udvostručio se u posljednjih nekoliko desetljeća, ali ne i broj otvorenih radnih mjesta u znanosti. Stalne pozicije postale su vrlo rijetke, a financijska podrška državnih zaklada sve je skromnija. Stoga je razumno pretpostaviti da znanstvenici ne će biti previše skloni dijeliti rezultate svojih neobjavljenih istraživanja, niti će biti otvoreni za otkrivanje svojih hipoteza ili teorija. Važnije je prvi objaviti znanstvene novosti nego ih podijeliti s drugima tijekom istraživanja. Pravo prvenstva, intelektualno vlasništvo, broj citata i drugi scientometrijski indeksi sredstva su kojim se znanstvenici međusobno nadmeću u osvajanju projekata, donacija, pozicija i radne snage.
U tako visoko kompetitivnoj sredini autori su pokušali definirati neke zakonitosti ponašanja te provjeriti postoje li razlike između ženskih i muških znanstvenika. Tijekom istraživanja pažljivo su odabrali znanstvenike i znanstvenice kojima su ponudili suradnju, odnosno zahtijevali od njih predaju radova i podataka. Bez ikakvih dodatnih uvjeta ili usprkos vrlo kompetitivnom okruženju, znanstvenici su se pokazali prilično kooperativnima, s time da su muškarci pokazali viši stupanj suradljivosti. Najveći postotak odaziva i spremnosti muški znanstvenici pokazuju kad ponuda za suradnjom dolazi od muških znanstvenika!
Procjena je autora studije da kod znanstvenica postoji manji stupanj povjerenja, odnosno veći stupanj bojazni da će biti pokradene (»scooped«). Muškarci jasnije osjećaju privrženost znanstvenoj zajednici, a slično je ponašanje otkriveno i znanstveno protumačeno u športskom području. Muški znanstvenici s više povjerenja ulaze u društvene odnose i s većom otvorenošću prihvaćaju suradnju. Njihova odanost stvaranju muško-muških saveza tumači se biološkim iskustvom i potrebom za grupiranjem u takozvane mreže »starih momaka«. U literaturi se govori i o »hipotezi muškoga ratnika« prema kojoj se promiče povezanost među muškima kako bi se na taj način lakše rješavali konflikti među skupinama (Phil. Trans. R. Soc. B. 2012, 367, 670).
Autori studije, dakle, pokušavaju pronaći razloge različitoga prosocijalnoga ponašanja i pristupa između žena i muškaraca u znanosti, pa se pritom koriste motivima i teorijama iz evolucijske psihologije i povijesti. No bez obzira na očiglednu ovisnost o političkoj korektnosti u izrazima kojima se koriste autori, jedno je sigurno – muškarci i žene razlikuju se u prosocijalnom ponašanju, nisu isti u otvorenosti bezuvjetnoj znanstvenoj suradnji. Dok je empatija važniji temelj u ženskom pristupu suradnji i društvenosti, altruizam je, čini se, na strani muškaraca. Barem kada je u pitanju interakcija u akademskom području. No to upravo znači da u svijetu znanosti postoji prostor za oba pristupa, jer spolne su razlike dobra brana pred znanstvenim jednoumljem. Muški su znanstvenici druželjubiviji, prodorniji, ali manje obazrivi, pa je ženski doprinos opreznosti potrebno osvježenje u istraživanjima i korekcija za eventualnu znanstvenu pohlepu.
