Nerijetko se postavlja pitanje zašto treba ispovijedati grijehe pred svećenikom, a ne izravno Bogu. Sigurno, uvijek je Bog taj komu se čovjek okreće kada ispovijeda vlastite grijehe. Ali da to treba učiniti i pred jednim svećenikom daje razumjeti sam Krist Gospodin, koji je »dao apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha« i »vlast da pomiruju grješnike s Crkvom« (KKC 1444). Samo oproštenje grijeha koje svećenik daje u sakramentu može čovjeku dati unutarnju sigurnost da mu je oprošteno i da je prihvaćen od Otca koji je na nebesima jer je Krist povjerio tu službu Crkvi i dao joj moć da svezuje i odrješuje, da isključuje i da prima u zajednicu saveza. Nakon uskrsnuća od mrtvih Krist je rekao apostolima: »Primite Duha Svetoga; kojima oprostite grijehe oprostit će im se, a kojima zadržite bit će zadržani.« Stoga ispovjediti se pred svećenikom nešto je sasvim drugo negoli to učiniti u tajnosti srca. Čovjek sam nikada ne bi doznao je li ga uistinu dotaknula milost Božja ili vlastite emocije, je li oprostio sam sebi ili je to bio Bog po putu koji je sam izabrao. Odriješen od onoga koga je Gospodin izabrao i poslao kao službenika oprosta, čovjek može iskusiti slobodu koju samo Bog dariva i razumjeti zašto je ispovijed izvor mira.
Ispovijed treba trajno biti obnavljana da ne bi postala legalističkim običajem, nego da uvijek ostane ono što bi trebala biti: osobni susret s uskrslim Kristom koji čeka grješnikovu ispovijed i pokajanje samo zato da bi mu vratio radost otkupljenja. Jedan od načina da se to ostvari jest izdići se iznad stereotipnih shema, nametnutih izvana ili naučenih u djetinjstvu, uočavajući svaki put svoje pravo zlo, ono što je bilo zlo pred »Božjim očima«, a ne pred vlastitima ili očima svijeta. Psiholozi danas primjećuju dvoje: na jednoj strani nedostatnu svijest o krivnji, a na drugoj strani širenje osjećaja krivnje. Pritom »mnogi osjećaji krivnje«, smatra Anselm Grün, »više su izraz nedostatne jasnoće i nedostatnoga samopouzdanja«.
Kriterij za razlikovanje zdrave grižnje savjesti od bolesnih osjećaja krivnje jest upravo sljedeći: zdrava grižnja savjesti ima za uzrok nešto što je zlo »pred Bogom«, a kriva grižnja ima za uzrok nešto što je zlo pred društvom i njegovim običajima.
Grijeh je, dakle, samo ono što je zlo u Božjim očima i to treba biti sadržaj ispovijedi. A to zlo, taj grijeh, čovjek može počiniti mišlju, riječju, djelom i propustom.
