Postoje trenutci u životu Crkve i društva kada pojedini govori mogu potaknuti otkrivanje ili razotkrivanje ozbiljnosti stvarnosti, pa i onda kada to istoj stvarnosti samoj ne polazi od ruke. To se dogodilo u razmaku od samo tjedan dana na dvama mjestima u Hrvatskoj. Prvo se razotkrivanje zbilo tijekom posjeta Hrvatskomu katoličkomu sveučilištu zagrebačkoga nadbiskupa i velikoga kancelara Dražena Kutleše te njegova vrlo bremenita govora. Samo nekoliko dana kasnije brojna su upozorenja proizišla u predavanjima teologa i bioetičara na Katehetskoj zimskoj školi pred gotovo 400 vjeroučitelja, a osobito je bio zapažen nastup svećenika dr. Odilona Singboa.
Ne, nisu se govornici osvrtali ni na političko-jezično-ekološko zagađenje kojemu je hrvatska javnost proteklih dana izložena s najviših razina vlasti; nisu nasjedali ni na statistička poigravanja kojima se nastoji uvjeriti da svi u Hrvatskoj bolje žive; nisu mislima zalazili ni na prosvjede radnika kojima se najzad najčešće okoristi politika, pa ni u legla korupcije… Suočili su se crkveni govornici, naprotiv, sa stvarnošću koja može imati dalekosežnije posljedice od svega nabrojenoga.
Malo tko od onih za koje su rezervirani medijski reflektori ima danas hrabrosti reći da se pod utjecajem politike, ideologije i tehnologije nastoji na globalnoj razini mijenjati čovječanstvo i čovjek u njegovu izvornom dostojanstvu. Šuti se primjerice o tome da promjena spola postaje gotovo novom industrijom, da spominjanje pojmova poput otac ili majka u javnom govoru postaje sve veći krimen, da je osjećaj za grijeh i vrline ponegdje u potpunosti nestao, a da se rješavanje »viškova stanovništva« ne događa samo u ratovima, nego čak i u obiteljima koje nakaznim sentimentalnim govorom opravdavaju pobačaje i eutanazije. Nije se razborito u takvim okolnostima javno deklarirati katoličkim vjernikom jer to u sekularnom prostoru gotovo postaje jednako profesionalnomu suicidu… Znakovit je primjer u predavanju na katehetskoj školi dao dr. Singbo koji je nedavno boravio na najstarijoj katoličkoj visokoškolskoj ustanovi u Sjedinjenim Američkim Državama, Sveučilištu Georgetown. U jednoj raspravi upozorili su ga da ne govori o trudnim ženama, nego o trudnim osobama. Netko iz uprave sveučilišta rekao mu je da treba »razgraničiti posao i vjeru«. Taj je trend protumačio dr. Singbo suvremenim sukobom crkvenoga nauka i državnih zakona.
Danas sve više iznenađuju govori crkvenih ljudi koji, dok sugeriraju opredjeljenje za vrjednote koje izviru iz vjere u Krista, istodobno najavljuju doba mučeništva koje nije nužno tjelesno, nego može biti intelektualno i duhovno. To se posebno odnosi na vjernike koji se opredijele u društvu, a ponekad čak i u Crkvi, biti autentični katolici – s naglaskom na »autentični«.
U takvim okolnostima u govoru nadbiskupa Kutleše na HKS-u moglo bi se prepoznati sljedećih nekoliko zadaća za katolike i katoličke ustanove u Hrvatskoj – ako žele istinski opstati. Prvo, treba se oduprijeti napasti da se prave kompromisi kojima je cilj tek da se netko složi i uklopi u društvenu slagalicu. Druga je zadaća mnogima udobno i podobno isticanje i ufanje u »vrjednote različitosti« ne stavljati iznad istine, a kao treće potrebno je također ne stavljati »toleranciju« iznad Istine (pisane velikim slovom).
Četvrta je zadaća ne stavljati pojedinca iznad općega dobra. Peta je zadaća prestati čeznuti za pridruživanjem glavnim tokovima društvenoga života i nastojati »biti poput svih«, a umjesto toga biti »drugačiji« na način da se to prepoznaje po svetosti. Šesta je zadaća oblikovati katoličku zajednicu na sveučilištu, ali i drugdje, tako da uči vjerovati, da potiče biti svet i uči prihvatiti ono što svetost uistinu zahtijeva. I sedmo: zadaća je Crkve otkrivati, a ne propitivati vječnu istinu. To se posebno tiče onih kojima su uzor događaji primjerice u Crkvi u Njemačkoj ili onih koji su spremni konformistički makar na trenutak zanijekati istinu da bi se možda dodvorili financijerima iz različitih crkvenih i društvenih fondova. Došlo je očito doba kada će na cijeni biti katolička autentičnost. Što je bude manje, to će biti vrjednija. Što je bude više, to će svima biti bolje. S njom nikad nema pogrješke.
