Znam da ste o tome već pisali i poznat mi je stav Crkve o potpomognutoj oplodnji, odnosno poznato mi je da Katolička Crkva to smatra grijehom. Prvo da Vam kažem da sam ja praktični vjernik i iznimno mi je važno živjeti u skladu s Božjim naukom, ali u pogledu potpomognute oplodnje ne slažem se sa stavom Crkve, a sada ću Vam reći i zašto.
Prvo: sam je naziv »umjetna oplodnja« pogrješan, jer tu nema ništa umjetno, radi se o potpomognutoj oplodnji. Neplodnost je bolest (službeni stav liječnika), postoji dijagnoza za neplodnost, a svaku bolest treba liječiti. Mnogi svećenici ne razumiju problem potpomognute oplodnje, a usude se o tome razgovarati, čak i kritizirati one koji se na to odluče. Ja mogu imati mišljenje o nečemu, ali stručno mogu razgovarati samo o pravu, jer sam pravnik, o drugim područjima samo prema mojem mišljenju.
Koliko mi je poznat stav Crkve o potpomognutoj oplodnji, ona se protivi ako je darovatelj sperme netko tko nije ženin suprug, odnosno ako je riječ o nekom izvan braka. Ja se s tim potpuno slažem, ali što s umjetnim oplodnjama u kojima sudjeluje bračni par, odnosno suprug kao darovatelj. Tu nema nikoga izvan braka.
Dalje, Crkva se protivi i ako se zametci zaleđuju. Ali prema našem zakonu u ženu se mogu vratiti najviše tri zametka. Ne moraju se zametci zaleđivati ako se tako dogovori prije umjetne oplodnje, odnosno izvade se tri jajne stanice, one se oplode, vrate u ženinu maternicu i ništa se ne zaleđuje.
Dalje, koliko sam čitao, Crkva se protivi potpomognutoj oplodnji i zato što to narušava jedinstvo obitelji po kojem dijete treba doći na svijet ljubavnim odnosom muža i žene. Sve je to sjajno, ali što s partnerima koji godinama uredno imaju odnose, a ne postaju roditelji? Zbog psihičkih ili fizičkih blokada ne uspijeva roditeljstvo. Ja smatram upravo suprotno: prvo da je smisao braka potomstvo te da djeca samo učvršćuju brak i jačaju obitelj. Moj Bog, kojega ja volim i kojega štujem, po meni je Bog života, veselja i radosti. On nije neka babaroga ili netko koga se treba plašiti. Ja mislim da je mnoge brakove spasila potpomognuta oplodnja jer su ojačali i postali oaze sreće, kada im je došlo dijete. Tako i moj brak, djeca su ga samo ojačala i oplemenila.
Kada sam rekao da mnogi svećenici ne razumiju potpomognutu oplodnju (pogotovo stariji), to Vam mogu reći iz svojega, osobnoga iskustva iz razgovora s njima. Kada sam im rekao kako razumijem da je Crkva protiv pobačaja i to apsolutno podržavam (premda nisu ni svi pobačaji isti i neki se izvode kada je život žene u opasnosti, kao izvanmaternična trudnoća) jer je to ubojstvo, ali ne razumijem zašto je Crkva protiv potpomognute oplodnje jer to je život i jačanje obitelji, neki su mi odgovorili da nije dobro da se ljudi miješaju u prirodne zakone, odnosno nije dobro ništa umjetno. To po meni nije nikakav argument, jer svi mi (i mi laici i vi svećenici) kada slomimo ruku ne čekamo da ona prirodno zacijeli, nego idemo k liječniku da nam stavi gips (a gips na ruci nije prirodna pojava), ili kada idemo na operaciju srca pa nam ugrade premosnice, idemo na to jer vjerujemo da će nam pomoći i da ćemo dulje živjeti, a ni premosnice nisu prirodna pojava. Znači neplodnost je bolest i treba je liječiti kao i druge bolesti.
Ovo Vam piše ponosni tata dvojice dječaka, od kojih je prvi začet potpomognutom oplodnjom nakon osam godina neuspjelih pokušaja mene i moje supruge da dobijemo dijete, a drugi je (valjda kada su psihičke preprjeke popustile) začet prirodnim putem. Ja tu djecu shvaćam kao Božji dar meni i mojoj supruzi jer smo cijelo vrijeme molili Boga za potomstvo i hodočastili u svetišta s tom nakanom, ali smo i potražili medicinsku pomoć.
Upoznali smo mnoge divne liječnike vjernike koji odbijaju raditi pobačaje, ali s radošću rade potpomognutu oplodnju jer, kao i ja, smatraju da je to život, a život treba slaviti. Šanse su da dijete na svijet dođe potpomognutom oplodnjom oko 20 posto, što nije puno i svi liječnici kažu da oni rade što mogu, ali na kraju je Božja volja hoće li to uspjeti ili ne će. Bog određuje hoće li se taj zametak koji je u utrobi majke razvijati i rasti ili će se osušiti i propasti. To Vam ni jedan liječnik ne može odrediti.
Meni je jasno da je Crkva kroz povijest mijenjala svoja stajališta, znamo da su se nekada i pape ženili i imali djecu, dok nije uveden celibat, čak se i sada svećenici grkokatolici žene, a imaju i djecu, znači stajališta Crkve o nekim su se pitanjima mijenjala.
Mislim da će se u budućnosti i stajalište Crkve oko potpomognute oplodnje možda promijeniti. Samo mi ljudi imamo svoj reproduktivni vijek i trebamo se truditi da život na zemlji provedemo čineći dobro sebi i svojim bližnjima i ostalima koliko možemo, a mislim da je za svaku obitelj važno da iza sebe, ako hoćete to je i njezin smisao, ostavi novi život, odnosno potomstvo.
Čitatelj
Otvorili ste mnoga pitanja, iznijeli svoja razmišljanja, sugestije, prijedloge i prigovore, ali ste isto tako optužili svećenike za neznanje, istodobno »povlačeći« i sami mnoge neodržive analogije, posebno na onim mjestima u Vašem pismu u kojima ljudski život uspoređujete s ugradnjom premosnica. Shvaćamo Vaše osobno iskustvo, ali se ne možemo složiti s Vašim temeljnim tvrdnjama o potpomognutoj oplodnji. No složit ćemo se svi: svako dijete i svakoga čovjeka Crkva prihvaća kao Božji dar i nikoga nikada ne odbacuje niti bi odbacila. Svaki je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, a Vas potičemo da i dalje ostanete vjernik i da pročitate naputak o nekim bioetičkim pitanjima Kongregacije za nauk vjere »Dostojanstvo osobe« i naputak o poštivanju ljudskoga života u nastanku i o dostojanstvu rađanja »Dar života« u kojima ćete doista naći jasne i neprijeporne stavove katoličkoga moralnoga nauka o potpomognutoj oplodnji, koji bi Vam, prema našem sudu, mogli pomoći da promijenite svoja pogrješna zaključivanja, bez obzira što Vam možda poneki svećenik nije baš najbolje znao dati odgovore na Vaša pitanja.
