Nogometni navijači, a njih je u posljednje vrijeme puna Hrvatska, znaju da ludilo nije nužno negativan pojam. Posebice u slučaju »nogometnoga ludila« nije riječ o teškom i nepovratnom duševnom poremećaju, nego o stanju duha u kojem prevladavaju opuštenost i strast, ali kad sve prođe, kad se svi raziđu, ulice i trgovi jutro dočekuju čisti i oprani, a ljudi kao i obično idu za svojim svakodnevnim poslovima. Obogaćeni. Hrvatsku je proteklih tjedana potpuno zahvatilo nogometno ludilo. Valjda svi su se veselili, strepjeli i slavili s izabranom nogometnom vrstom. Štoviše, Hrvatska je svojom strašću zarazila svijet. Luka Modrić i njegovi suigrači osvojili su srca ljudi na svim meridijanima, cijeli svijet divi se načinu na koji Hrvati bodre svoje nogometaše, a ime hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović navodno je neko vrijeme bilo najtraženiji pojam na internetu. Teško se sjetiti kad je neka zemlja, posebice tako mala, uživala tolike simpatije u svijetu. Ako je Modrić simbol nogometne Hrvatske, onda je Grabar-Kitarović simbol hrvatskih navijača, a to su posljednjih tjedana bili svi. Svijet su obišle slike kako navija u »kockastoj« majici, kako se veseli na kiši, a nakon finala u Moskvi grlila je sve redom, čak je izljubila i pokal što su ga u ljutom boju Francuzi ugrabili ispred nosa Hrvatima. Dok se barem osamdeset posto ukupne svjetske populacije ljutilo na sudca smatrajući da je pogrješkama oštetio Hrvate, ona ga je grlila i ljubila kao nekoga davno nestaloga rođaka. I ne bi joj se mogao oteti iz zagrljaja da nije došao na red pomoćni sudac, kojega je također valjalo izgrliti. Ali time je samo pridobila dodatne simpatije. Ako do tada već nije bila postala miljenica Hrvata, postala je miljenica svijeta. Svi oni koji su gledali prijenos utakmice i proglašenje pobjednika, u njoj su vidjeli Hrvatsku, samopouzdanu, upornu, razdraganu i vedru. I mnogi su tada zažalili što i sami nisu takvi.
Po društvenim mrežama diljem svijeta neposredno nakon posljednjega sudčeva zvižduka na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji kružile su poruke o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji kao »svjetskom prvaku srdaca«. U Njemačkoj, čija javna televizija svakoga tjedna redovito prikazuje duhovne nagovore, propovjednik je započeo svoju poruku pričom o Zlatku Daliću, nogometnom izborniku koji u džepu uvijek drži krunicu. Poznato je da su nogometaši često religiozni ljudi, vjerojatno dio njih vjeru miješa s praznovjerjem, ali u hrvatskoj nogometnoj filozofiji, čini se, stvari nisu uvijek iste kao kod drugih, znakovlje kao da ima neko dublje značenje, a riječi veću snagu. Mnogi bi se kladili da je Ivan Rakitić mislio ozbiljno kad je najavljivao da će u finalu na travnjaku biti milijuni Hrvata, i mnogi bi se kladili da je doista bilo tako. »Svjetski prvak srdaca« mogao je računati na milijune srdaca koja su pratila jedanaestoricu na travnjaku. Bez obzira na to što je Hrvatska na kraju izgubila. Jer borci, ma kako strastveni bili, znaju da se nekad mora i izgubiti i dostojanstveno čestitati pobjedniku. Naposljetku, u tome je, u osjećaju za realno, granica između strasti i euforije, za koju su mnogi tvrdili da je odlika hrvatskoga mentaliteta.
Naslovnice svjetskih medija sredinom srpnja vrvjele su izrazima divljenja prema Hrvatima. »Što možemo naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima?«, pita se britanski »Independent«. I on, poput nekih drugih utjecajnih novina, prvi put u povijesti donosi citate na hrvatskom jeziku, poput slogana »Mala zemlja, veliki snovi«, »Želja u srcu je moć na terenu« ili »Srcem do vrha«, s prijevodima na engleski. »Druge zemlje trebaju se ugledati u Hrvatsku i u njezina postignuća i nadati se da će ih jednoga dana nadmašiti. I druge zemlje mogu imati velike snove«, zaključuje list. Nevjerojatno! Kako te riječi zvuče u ušima prosječnoga hrvatskoga građanina, naviknutoga na jadikovke i razočaranja? Kako se osjeća kad čita stotine i tisuće drugih članaka iz medija diljem svijeta koji se dive Hrvatskoj? Što se to dogodilo u samo nekoliko tjedana da je arogantni svijet, nezainteresiran za male i nemoćne, počeo slaviti zemlju od četiri milijuna stanovnika za koju mnogi nisu ni znali? I je li stvarno moguće da Hrvatska ima nešto čime je zaslužila takvu pozornost? I da, divljenje.
Dok su svjetski mediji do prije nekoliko tjedana znali spomenuti Hrvatsku tek ponekom crticom, često s površnim dojmovima, danas se uz njezino ime vežu pojmovi poput sposobnosti, profesionalizma, znanja, borbenosti, upornosti, samopouzdanja, vedrine i strasti. Najveći svjetski mediji upravo su ispisali najljepše priče o Luki Modriću, o Zlatku Daliću, o Hrvatima i Hrvatskoj. I one se ne tiču samo nogometa. »Zašto mi ne možemo biti poput Hrvata?«, pitanje je što ga odnedavno postavljaju iskusni stručnjaci u svjetskim nogometnim velesilama. A to pitanje ne odnosi se samo na nogomet, nego i na ukupno raspoloženje u narodu tijekom Svjetskoga nogometnoga prvenstva.
Doista, zvuči kao lijep san. Mala zemlja, često samo igračka u rukama velikih, odjednom je postala uzor. Nije se naglo povećao bruto nacionalni proizvod, nije nezaposlenost pala ispod pet posto, hrvatska polja nisu ni ovoga ljeta sva obrađena, hrvatska industrija i dalje gotovo nije vrijedna spomena, nisu nestali ni minusi s računa hrvatskih građana, niti je Vlada odlučila provesti reforme.
Jednostavno, šačica hrvatskih mladića, vrhunskih profesionalaca, svojim je umijećem i upornošću zadivila svijet. Svijet koji se usput počeo pitati kakva je to zemlja, kako diše i kako razmišlja i, kad je vidio taj optimizam, to samopouzdanje i radost, upitao se: »Zašto i mi ne možemo biti poput njih?«
Nogomet odavno nije samo igra, postao je biznis u kojem se okreće nevjerojatno velik novac, mjesto mutnih poslova i korupcije. I Hrvatska je dio toga. Nepresušni izvor talenata, atraktivni sudionik u nogometnom cirkusu, Hrvatska već odavno vrvi »igračima« koji ne naganjaju loptu, nego vuku konce u pozadini i navraćaju nogometne vode na vlastite mlinove, ne brinući za opće dobro.
Nogomet je postao mnogo više od bezazlene igre na travnjaku, ali je istodobno ono što se na travnjaku događa i dalje jedina istinska vrijednost te popularne igre. Mladići s osobinama poput svih drugih ljudi, dobričine i prznice, mudri i manje mudri, časni i oni s manje osjećaja za čast, natječu se u umjetnosti loptanja, nastoje se dokazati u onom što najbolje znaju, uspoređuju svoja umijeća, kreativnost i snagu do granica izdržljivosti. I nadaju se da će si time osigurati solidnu egzistenciju i priznanje društva. Kao i u svakom drugom poslu. Zbog atraktivnosti igre nogometni je teren još uvijek pravo mjesto kamo će roditelji odvesti svoju djecu da im pokažu što znači upornost, vještina, kako se radovati pobjedi i kako ostati dostojanstven u porazu. Ne čudi stoga što nogometna igra zadivljuje milijune i što se toliki broj ljudi poistovjećuje sa svojim nogometnim ljubimcima. Istodobno, nogomet je mjesto gdje dolazi do izražaja i stanje društva.
Uspjeh hrvatske nogometne vrste, drugo mjesto na SP-u u Rusiji, stoga nije samo puki uspjeh hrvatskoga nogometa. Dapače, on je doista razlog za opći optimizam, jer su hrvatski nogometaši pružili primjer kako se profesionalizmom i upornošću mogu dosegnuti visoki ciljevi. I to unatoč tomu što nogometne strukture u Hrvatskoj ne odišu ni profesionalnošću ni poštenjem. »Hrvatski junaci«, kako ih opisuje bezbroj naslova po svijetu, predstavljaju zemlju u kojoj profesionalnost, upornost i kvaliteta nisu na cijeni. U tim okolnostima, uspjeh hrvatskih nogometaša uspjeh je za cijelu Hrvatsku. Kao prvo, Hrvatska je, barem na trenutak, postala miljenica svijeta. Kao drugo, raspoloženje u Hrvatskoj otkriva začuđujuću činjenicu da je zemlja puna optimizma, snage i radosti.
Hrvatska je u ovom trenutku nametnula trend, jer cijeli svijet s poštovanjem gleda na nju i jer se mnogi nastoje u nju ugledati. Rijedak je to primjer da tako mala zemlja postane uzor u nečemu. Mali se uvijek moraju prilagođavati, slijediti trendove koje oblikuju veliki, doživljavaju poniženja, veliki ih usmjeravaju i lome.
Ako se pogleda Hrvatsku danas nasuprot Hrvatskoj u doba borbe za neovisnost, stječe se dojam da je u međuvremenu onima koji su vodili Hrvatsku nedostajalo hrabrosti, da su olako prepuštali međunarodnim silama da Hrvatskoj nameću pravila. Hrvatsku je obuzeo osjećaj nemoći i besperspektivnosti. Ali u duši je ostala ista. Doista, Hrvatska se dvadesetak godina ponašala kao da joj svatko može određivati kako se treba ponašati i što treba raditi. I onda se pojavilo dvadesetak nogometaša i sve promijenilo. Utjecajni inozemni mediji, o domaćima da se i ne govori, uglavnom su pazili tetoši li Hrvatska dovoljno svoje istočne susjede. Francuski nogometaš Antoine Griezmann nedavno je pred kamerama salutirao navijačima i to je bilo svima simpatično, a kad je svojedobno to isto učinio Mario Mandžukić, to je bilo fašizam. I sada, početkom Svjetskoga prvenstva u Rusiji, mnogi su se zgražali nad time što Hrvati nisu zaljubljeni u neke susjede i što slušaju Thompsona. Da sve ne bi ispalo tako crno i fašistički, navodili su primjer nekolicine hrvatskih igrača koji vole istočnjačku glazbu i prijatelji su jednoga poznatoga inozemnoga tenisača. U međuvremenu, nitko nije više bio zainteresiran za takve napise. Sad odjednom vodeći svjetski mediji, potaknuti zbivanjima u nogometu, pokazuju Hrvate i njihov otpor velikosrpskoj agresiji kao primjer kako se treba ponašati. Ljudi su počeli sa zanimanjem gledati kako Hrvati igraju nogomet, počeli su se diviti njihovim uspjesima, oduševljeno pratiti kako se pobjede hrvatske vrste slave u hrvatskim gradovima. Nekolicina stranih izvjestitelja javljala se iz Hrvatske i govorila da takav sjajan ugođaj nikad u životu nije osjetila. Dok su brojni Hrvati nastojali otići na utakmicu u Rusiju, mnogi stranci uputili su se u Hrvatsku, želeći s Hrvatima pratiti prijenose.
Hrvatska je na trenutak, barem u nogometu, oblikovala svjetske trendove. Ne treba zaboraviti, a i to se dade iščitati iz brojnih komentara, da je svijet, posebice zapadni, sve više u krizi identiteta. I da mnogi čeznu za jasnim, prepoznatljivim vrijednostima u svojim zajednicama, u svojim državama. Hrvatska je na čas napustila ulogu onoga tko je omražen jer ne slijedi trendove i preobrazila se u onoga tko daje primjer. »Zašto mi ne možemo biti poput Hrvata?«, pitanje je koje bi stoga moglo biti aktualno još neko vrijeme. Valja podsjetiti, postavljaju ga istaknuti pripadnici velikih naroda.
Hrvatske nogometne zvijezde ne moraju biti moralni uzori. Oni su samo profesionalci u svome poslu, kao i svi drugi. A sjajni su profesionalci, svjetske klase. Ali i oni su, kao i drugi Hrvati, neprestano slušali priče o hrvatskoj malenosti, nemoći, o nepostojanju šansa. Ali su svejedno radili, vjerovali u sebe, oslobodili su se malodušja. I time su ne samo postigli uspjeh, nego su i svima drugima dali primjer kako se radom i upornošću može uspjeti.
Naposljetku, nogometna igra može poslužiti i kao simulacija društvenih odnosa, u kojim je važna osobna odgovornost, a kad svatko preuzme odgovornost u onoj mjeri koliko može, onda je lakše nositi teret. A odgovornost je povezana i s osjećajem slobode, jer sloboda nije odbacivanje odgovornosti. Sloboda je upravo mogućnost preuzimanja odgovornosti, sloboda je izostanak straha od gubitka radnoga mjesta, društvenoga ugleda, sloboda je neovisnost o korumpiranim moćnicima, sloboda je mogućnost ustrajanja na vlastitom putu. Sloboda je podloga za samopouzdanje, preduvjet za životne pobjede.
Koliko su ljudi u Hrvatskoj doista slobodni? Hrvati su se često pokazali i kao vrijedni i sposobni, kao ljudi koji u sebi nose ljubav i strast, ali o tome nije bilo popularno govoriti. Koliko su pod dojmom višegodišnjih priča o besperspektivnosti, o bezizlaznosti? Ili je riječ samo o dojmu, o prašini koju bacaju u oči mediji i stranke koje svoje nesposobnosti opravdavaju nesposobnošću društva? Sad se odjednom čini da hrvatsko društvo ipak ne odgovara tomu dojmu. Hrvati su odjednom postali simpatični svijetu. I to stoga što su autentični, što je mnogo pojedinaca koji su uporni, koji ne odustaju ni kad gube dva razlike, koji se ne predaju unatoč udarcima, pa ni onda kad ih se, u stilu teorija iz bivše države, neprestano uvjerava da nemaju nikakve šanse.
Hrvati su iznimno uspješni u inozemstvu, i to ne samo u nogometu, a takav uspjeh u Hrvatskoj ne bi postigli ni da imaju tristo života. Nisu oni bolji od onih u domovini, nego žive u okolnostima u kojim se mogu izboriti za svoju šansu.
Luku Modrića, Marija Mandžukića, Ivana Rakitića, Danijela Subašića… pa ni Zlatka Dalića nije stvorio Hrvatski nogometni savez. Oni su se sami izborili za sebe, a hrvatski nogometni mešetari samo su zaradili na nekima od njih. Naravno, nogomet je specifičan poziv i od nogometaša se u pravilu ne očekuje da budu predvodnici u društvenim procesima. Ali ti mladići pokrenuli su pravu revoluciju i dali šansu Hrvatima da se raduju i da budu optimisti. U okolnostima u kojim političke stranke drže u šaci hrvatsko društvo ne pristajući na ključne institucionalne reforme, Hrvati su se spontano izjasnili o svojem identitetu, poručili su da cijene ustrajnost, trud, slobodu i strast. Hrvatska je ovih dana pokazala svoje lice. Slavonska su polja prazna, ali su i dalje lijepa, u stvarnosti čak ljepša nego na fotografijama što ih objavljuje Mario Mandžukić. Hrvatska je puna ljepote i životne snage. I ponizna, toliko ponizna da je spremna trpjeti sva iskušenja kako bi se najzad pokazala u svojem dostojanstvu. Zaista je lijepo gledati kako svijet u ovom trenutku želi biti poput Hrvatske. Ne, ne zavidi Hrvatskoj na blagostanju, jer zna da ona u tome oskudijeva. Ali dive joj se zbog većih blaga što ih posjeduje. Zbog sposobnosti, upornosti, samopouzdanja, strasti, ljubavi, zbog radosti kojom odiše. Svjetsko nogometno prvenstvo bilo je za Hrvate svojevrsni referendum. Na njemu se većina izjasnila da vjeruje u sebe, da cijeni trud, da se ne predaje. I da se želi osloboditi općega malodušja. Ne, nije bajka. To je mirna, radosna revolucija ljudi koji ne gube samopouzdanje.
