»Apokalipsa«, »pakao« i »sudnji dan« samo su neki od pojmova koji se u posljednje vrijeme prečesto upotrebljavaju u javnosti da bi se opisala pojedina izvanredna događanja, kao što je bilo i snažno nevrijeme koje je nedavno zahvatilo Hrvatsku. Osim sve učestalije »igre« biblijskim pojmovima, razlog je za zabrinutost i svojevrsno ozračje straha i nesigurnosti, koje često dobiva važno mjesto na medijskim naslovnicama. A svemu se još može pribrojiti i svekolika misaona zbrka koja vlada društvenim mrežama. Je li izolacija od društvenih zbivanja rješenje i kako se suočiti s nametnutim strahovima? Ta su pitanja Glas Koncila dovela do rektora splitske bogoslovije Đuliana Trdića, svećenika koji u vjerskim krugovima slovi kao »liječnik duše i tijela« budući da je uz studij teologije završio i studij medicine. Unatoč brojnim administrativnim poslovima oko splitske bogoslovije, kojih ne manjka ni za ljetnih dana, i drugim svećeničkim obvezama, spremno je pristao na razgovor.
Svako fizičko zlo, kao što su nevrijeme ili potres, koje zahvaća čovjeka, budi strah, ali istodobno razotkriva i neka područja naše nutrine. Pred osobnim stradanjima ili trpljenjem drugih razotkriva se naša percepcija Boga, svijeta i vlastitoga života. Kada određena osoba ili skupina ljudi navodi apokaliptička predviđanja prizivajući sud svijetu i pojedincima, uočit ćemo da ta procjena ponekad proizlazi iz farizejske osude: »Ja koji ti prorokujem propast bolji sam od tebe, a tebi treba obraćenje.«
S druge strane takav govor otkriva iskrivljenu sliku o Bogu kažnjavatelju koji prema svojim stvorenjima postavlja perfekcionističke zahtjeve bez puno sućuti i milosrđa. Međutim, treba nam ravnoteža, Bog jest stvoritelj i sudac, ali je istodobno primarno milosrdni Otac. Bog, kao što nas uči Katekizam, ponekad dopušta i trpljenje i fizičko zlo da iz njega po providnosti izvuče još veće dobro. Zlo je posljedica koja je po istočnom grijehu, po zloupotrebi slobode i neposluhu Bogu, zahvatila sve stvoreno, prirodu i čovjeka, a kada se događa u našim životima, iako nam je ponekad teško shvatljiva, ne natkriljuje duboki Božji plan. Zato sv. Pavao kaže da gledamo djelomično u ogledalu – redukcionistički, parcijalno i krivo pa sudimo Boga. Božja providnost ima plan oduvijek za razvoj svega stvorenoga; svakoga ljudskoga srca, a ljubav vodi taj plan do ispunjenja, pa makar i preko križa. No kada budemo vidjeli u punini Božji plan s nama i sa svijetom – ili kako kaže Isus: »Tada me više ništa ne ćete pitati« – sve će nam biti jasno.
Klimatske promjene možda najviše apeliraju na našu savjest i svijest jer je čovječanstvo, opijeno konzumerizmom i hedonizmom, razvilo »antropocentrični« i »despotski« odnos kako ga naziva papa Franjo u enciklici »Laudato si’«. Kao što čovjek trpi od tuđega egoizma, tako i naš planet trpi zbog naše sebičnosti. Kratkovidni egoizam i trenutačni profit ne gledaju dugoročno, a egoizam nikad nije Božji plan sa stvorenjem. Kaže Sveto pismo kako je Bog stavio čovjeka u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Nažalost, ove situacije pokazuju da se premalo brinemo za nj i slabo ga čuvamo, a bjesomučno eksploatiramo.
Nažalost, u pravu ste. Previše je straha. Možda ćemo lakše razumjeti tu pojavu počnemo li promišljati polazeći od emocije straha jer suvremeni je čovjek postao »konzument straha«. Strah je emocija koja priprema sva živa bića na borbu ili bijeg, diže razinu adrenalina i noradrenalina, podiže razinu šećera u krvi, ubrzava puls i diže krvni tlak. Ukratko, čovjek se osjeti živo. Poznate su nam situacije u kojima u strahu ljudi ulaze u euforiju zbog naglo izlučena adrenalina, pa otuda dolazi i sve veći broj ekstremnih športova i adrenalinskih parkova. Strah, koliko god mi to sebi teško priznali, skriva i dozu ugode. Neka znanstveno-popularna istraživanja pokazuju da je hormon ugode, tj. dopamin, u mozgu ljubitelja straha u višim razinama i da nije odgovarajuće reguliran. S druge pak strane postali smo znatiželjni, nezasitni konzumenti tuđih života.
Čovjek počne životariti pa se zabavlja tuđim životom, tješeći se i uspoređujući: »Moj je život još dobar! Vidi kakav je njegov!«
Postoji normalan ili uravnotežen ljudski strah koji obilježava našu svakidašnjicu i čuva nas od nerazboritih i neopreznih pothvata, a ponekad proizlazi iz naših ljudskih ograničenosti. Jednom zgodom djeca su pitala papu Franju je li strah dobar. On je jednostavno odgovorio: »Dobar strah je dobar, a loš strah je loš.« Postoji strah koji preplavi i paralizira čovjeka. U tim trenutcima pouzdanje i povjerenje u Boga postaju čvrst oslonac. Primjer je dobroga straha i strah Božji, strah iz želje ljudskoga srca da grijehom ne rani Ljubav.
O »hejterima« na društvenim mrežama moglo bi se samo reći na tragu evanđelista Luke: »Iz obilja srca usta im govore.« Internet i društvene mreže nevjerojatno su moćna sredstva komunikacije koja daju osjećaj anonimnosti. Dok je skriven iza zaslona ekrana prijenosnoga računala ili pametnoga telefona, nesputan socijalnim pritiskom koji prirodna komunikacija među ljudima stvara, čovjek je kadar pokazati svoju mračnu, ružnu, pa i zlu stranu. Možemo reći da čovjek dobiva osjećaj nadmoći nad drugim čovjekom. Nigdje ne postoji više avatara, aliasa, lažnih adresa i drugih oblika krivotvorenja identiteta kao na društvenim mrežama. Ako je maknuta savjest ili makar socijalni pritisak društvenih norma, pojedinac se može ponašati kako želi. Svjedoci smo nažalost i tužnih činjenica sve učestalijega uznemiravanja, maltretiranja, zlostavljanja preko društvenih mreža ili difamacije neke osobe. Laže se, zlostavlja, huška, ozloglašuje i stvara agresivno raspoloženje kao nikada do sada! Nažalost, ponašanja sežu do razine kriminaliteta.
Iako nam je askeza na polju konzumiranja medijskih sadržaja prijeko potrebna, svakako bijeg od medija nije rješenje. Bježati od medija značilo bi pobjeći od čovjeka. Crkva mora biti tamo gdje se nalazi čovjek. Ako se naši mladi i stariji nalaze na društvenim mrežama, i Crkva i navještaj Isusa Krista mora biti na društvenim mrežama. Ali uvijek uzimajući u obzir staro načelo sv. Ignacija: »tantum quantum«, toliko koliko koristi za najveće dobro ljudi, a to je spasenje duša.
Sindrom zlobnoga svijeta lažna je konstrukcija stvarnosti, pseudorealnost koju pojedinci kreiraju, ne iz objektivnih činjenica, nego temeljem negativnih predrasuda prema svijetu koje iznose različiti mediji. Kriva percepcija stvarnosti dovodi do iskrivljenih pogleda, a ponekad i do posve iracionalnoga ponašanja pojedinaca.
Čovjeka oblikuje i njegova stajališta formira ono što čita, gleda i sluša. Sadržaji mogu biti konstruktivni, poticajni ili deformirajući i anksiogeni. No čovjeka ne oblikuju samo sadržaji koje unosi u svoj nutarnji svijet. Oblikuje nas i način na koji pristupamo sadržajima iznesenim u medijima. Površan pristup informacijama nad kojima nema kritičke refleksije i analize stvara čitatelje produkte, a s druge strane aktivno čitanje i refleksija formiraju i oblikuju kreativnost u ljudi. Pitanje je tko smo mi i tko su naši mladi – produkti medija ili kritički osviještene mlade osobe kojima tisuću puta ponovljena laž ne će postati istina?
Nažalost, brz i površan život obilježje je našega vremena pa nas sadržaji deformiraju i naprave od nas ogorčene, iscrpljene i beživotne ljude. Mnoštvo istraživanja potvrđuje činjenicu da je količina vremena provedena u virtualnom svijetu proporcionalna stvarnim psihičkim oboljenjima. Naš mozak nije stvoren za susret s ekranom, nego s licem bližnjega. Društvene mreže mlade korisnike vode prije svega u usamljenost i depresiju, tako da smatram da je ovisnost o virtualnom svijetu najveći izazov mladima danas. Manjak samokontrole, usamljenost i depresija u našem su modernom društvu najvažniji uzročnici stresa. Zanimljiv je podatak na koji sam naišao čitajući literaturu da je u Velikoj Britaniji drugi činitelj smrtnosti, osobito u starijih – odmah nakon kardiovaskularnih bolesti – usamljenost. Boravak u virtualnom svijetu uzrokuje sve slabiju socijalnu inteligenciju, manjak opće kulture i manjak kulture lijepoga ophođenja u mladih ljudi. Postoje primjerice istraživanja koja pokazuju da zaista postoji veza između uporabe pametnoga telefona i manjega povjerenja prema susjedima, strancima i osobama druge vjere ili nacije; a tko drugima manje vjeruje, nema povjerenja i usamljeniji je.
Bijeg u bolji, virtualni, nepostojeći svijet srž je svake ovisnosti, samo se sredstvo ovisnosti mijenja. Nekad su dominantne bile supstancijalne ovisnosti i klasične droge, danas su to sve više nesupstancijalne ovisnosti u kojima samo ponašanje producira ugodu – internet, »cyber-seks«, »cyber-shopping«, videoigre, kocka i drugo.
Kada nema prave vjere, buja praznovjerje. Jedan od neprijatelja vjere jest vjersko neznanje, ali i nepoučljivost prema Crkvi i crkvenomu učiteljstvu, tj. preuzetnost i pretjerana samouvjerenost o pitanjima vjere i morala. Čovjek je sigurno, a to je dokazano znanstveno i iskustveno, religiozno biće. Tražeći stvarnost koja ga nadilazi, istodobno traga i čezne za srećom i posljednjom svrhom svojega postojanja. Ako iskreno i zdušno ne iskaže čast Bogu, svjesno ili nesvjesno obožava lažna božanstva. Ili pak upada u egolatriju; postaje sebičan, plitak u taštini i svjetonazoru te izrazito (auto)destruktivan.
Televizijske serije i životi »estradnih zvijezda« najčešće su obojeni sa sedam smrtnih grijeha. Otac laži varljive umske racionalizacije, neuredne sklonosti i grijehe prikazuje kao legitimne ponude: »Nisi ti ohol, nego ti držiš do sebe; nisi ti zavidan, nego je to zdrava konkurencija; nisi ti bludnik, nego je to slobodna ljubav; nisi ti srdit, nego je to slabost karaktera; nisi ti lijen, nego imaš pravo na odmor; nisi neumjeren, nego si gurman; nisi ti škrt, nego si tek štedljiv.« Suvremeni je čovjek svojim grijesima našao lijepe nazive tako da mu savjest ostane umrtvljena.
Hrvatski je narod premalen da bi si dopustio luksuz razjedinjenosti. Svi smo zajedno po svom broju otprilike kao i broj stanovnika predgrađa nekoga većega svjetskoga grada. S druge strane svi stranci koji su gospodarili našim narodom neprestano su stvarali takve umjetne podjele, ubrizgavajući »zlu krv«, generirajući antagonizme kako bi mogli po principu »zavadi pa vladaj« eksploatirati i manipulirati našim narodom. Pozadina svake podjele među ljudima, pa tako i podjela našega naroda na sjever i jug, ili na bilo koji drugi način, najprimitivniji je interes i egoizam u službi pojedinca ili neke grupe. Znamo tko je »diabolos« – onaj koji razdjeljuje i onaj koji mi brata čini strancem. Žalosti me i osobno što često, poglavito naši mladi, ne uočavamo da se iza podjela skriva plitki ljudski interes i kalkulacije, pa mnogi tako postaju žrtve površne propagande i jeftina populizma.
Kada šport prestane biti šport, postaje sredstvo podjele. Kad su pitali jedno jednostavno i iskreno dijete, čija je majka Dalmatinka, a tata Zagrepčanin, za koga navija, Hajduk ili Dinamo, odgovorilo je od srca: za oboje!
Zadivljuju me ti mladi ljudi koji dolaze u bogosloviju, prepuni ideala i želje da služe Bogu. I sam sam prošao put prepoznavanja i odabira svećeništva i to je najljepši i najbolji izbor u životu koji sam učinio.
Izazovi su uvijek drugačiji, podložni duhu vremena, no odgovor je uvijek isti: navještaj radosne vijesti Isusa Krista. Isus je Bog koji je hodao zemljom i zbog te činjenice ništa u našem životu nije isto. Svećeniku u današnje vrijeme najviše treba duh razlučivanja. Papa Franjo u apostolskoj pobudnici o svetosti »Gaudete et exsultate« kaže da je dar razlučivanja postao danas sve nužniji jer bez mudrosti razlučivanja možemo lako postati plijenom svakoga prolaznoga trenda. Nažalost, ponekad se dogodi upravo mladim svećenicima pa budu zarobljeni između nostalgije za trijumfalizmom, u kojem je Crkva imala slavu i vlast, te utopije liberalizma, podilaženja duhu svijeta.
Isus očekuje od nas svet život; osobni put svetosti tamo gdje nas Bog stavi u određenom trenutku i u specifičnim okolnostima. Drugi vatikanski koncil u svojim dokumentima svetost predstavlja kao ideal kršćanskoga života i time nedvosmisleno otklanja mogućnost da osrednjost bude naš izbor. S druge strane otklanja i elitizam jer svetost nije povlastica za neke, ili pak samo za klerike i časne sestre, nego poziv za sve. Svetost i sredstva posvećenja koje Crkva nudi već dvije tisuće godina nije nadmašila ni jedna suvremena pedagogija i psihologija, tako da je odgojiteljska filozofija Isusa Krista najpouzdanija i sto posto provjerena. Toplo je preporučujem.
