Hrvatsko društvo suočava se s nizom problema, unatoč tomu što je od stvaranja demokratske Republike Hrvatske prošlo više od četvrt stoljeća. Tu su brojne afere, urušavanje vrijednosnoga sustava, iseljavanje mladih… neuvažavanje potreba akademskih zajednica… Kako premostiti teškoće, naći rješenja i krenuti naprijed, govori prof. dr. Alfio Barbieri, rektor Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Kao ekonomist radio je u brodograđevnoj industriji »Uljaniku«, a od 1993. radi na fakultetu. Obnašao je dužnosti prodekana i dekana, a od 2004. bio je koordinator aktivnosti akademske zajednice razvoja sveučilišnih ustanova u Puli. Godine 2013. sveučilišni ga je senat izabrao za rektora, a 2013./2014. obnašao je funkciju predsjednika Rektorskoga zbora Republike Hrvatske. Član je više istraživačkih projekata, urednik časopisa. Autor je i recenzent brojnih stručnih i znanstvenih radova domaćih i međunarodnih znanstvenih konferencija.
PROF. DR. BARBIERI: Hrvatska je prirodno bogata zemlja, ima sve, od ravnica, šuma, voda i ljekovitih izvora do energetike i turizma, a opet živimo kao da smo stalno u nekoj krizi. Nameće se logično pitanje što je to što nas sprječava da se razvijamo?
Imamo sve mogućnosti, posebno kad uspoređujem naše bogatstvo s drugim zemljama, pa mi smo u prednosti. Primjerice, Austrija nema ništa više od nas, kao ni Slovenija i Mađarska. A bolje su od nas. Dakle, druge zemlje u okruženju ni u Europskoj uniji nemaju ono što mi imamo. Imamo prirodno bogatstvo kakvo malo tko ima u Europi. Jednostavno, kod svih ide dobro, a mi se borimo sa siromaštvom, s blokiranim računima. U tom kontekstu kad analiziram primjerice Italiju, sjeverni dio je razvijen, južni dio manje je razvijen, pa čak i siromašan. Dakle isti narod, a razlike su očite. Onda mi se čini da kulturni element stvara organiziranost među ljudima, a u njemu je temelj poštenje. Poštenje proizlazi iz poniznosti, jer kad je čovjek ponizan, otvoren je prema drugima, promišlja i surađuje s drugima. Upravo se tako traže rješenja, uvažavaju se nove ideje jer nema nametanja vlastitoga stajališta, i to onoga kategoričkoga. Takvo stajalište vodi u egoizam i u egocentričnost, što je jedan od problema hrvatskoga društva. Struka treba analizirati zašto je takvo stanje, je li to ukorijenjeno u kulturi ili naslijeđu. Teško je reći je li to duža tradicija ili je to od 1945. No kad promatramo Češku i Slovačku koje su bile društveno slične nama, pa i u još gorem stanju, vidi se da su bolje organizirane i znaju svladati teškoće. Trebalo bi otkloniti te stare elemente u kulturi i promicati poštenje te unijeti nove elemente u društvo. Imamo dobru zemlju, dobre institucije, intelektualci su kao i u drugim zemljama. Naši mladi koji završavaju škole nisu ništa manje vrijedni od onih koji završavaju škole u drugim zemljama. Štoviše, kad naši mladi odu van, pokaže se da su vrijedni, da znaju. Iz toga proizlazi da sustav nije u redu, jednostavno je nešto u njemu pogrješno, a sustav čine osobe koje djeluju u određenoj kulturi. Zdrava je samo kultura poštenja i skromnosti.
PROF. DR. BARBIERI: Navodim primjer. Živim u Rovinju i iznajmljujemo apartmane. Devedesetih godina došao je jedan Talijan koji je uzgajao krave te se bavio proizvodnjom mlijeka i mliječnih proizvoda. Pitao sam ga kako oni uspijevaju. Udružuju se u zadruge, imaju sve udruženo i organizirano, prodaju mlijeko i prerađuju ga u mliječne proizvode. Oni tu ostvaruju veći dio dobiti, dakle izravno proizvođači, a drugi manji dio ide ostalim posrednicima. U nas je obrnuto, proizvođač najmanje dobiva, a svi u lancu imaju dobit i po nekoliko puta više od proizvođača. Nedostaje organizacije, a to je posredništvo koje treba biti između poljoprivrednika i potrošača. Tu su velike mogućnosti za našu poljoprivredu, na primjer da se samo krene u suradnju poljoprivrednika i hotelijera, a ne da se uvozi. Država je tu pozvana i ima zadaću uspostaviti organizaciju i subjekte koji će se time baviti. To treba razviti i pratiti. Pogubno je pustiti sve stihiji i nekakvu vlastitom i tržišnom interesu.
PROF. DR. BARBIERI: Trebali bi postojati ciljevi o kojima su svi složni, općeprihvaćeni dugoročni ciljevi. A tek onda se kod pojedinih nijansi može nešto razviti, dopuniti i mijenjati. Zato treba biti mudar i znati kako se ponašati u konkretnim uvjetima. Stalno se događaju novine i treba ih osluškivati i onda se postaviti mudro prema tim izazovima, a ne srljati od početka. Tu je rješenje. Znamo svi da moramo povisiti standard, više proizvoditi, više izvoziti. Sve to znademo. No problem je kako to ostvariti. Tu se treba postaviti mudro i odgovorno se ponašati. Sve ono što Hrvatska prirodno posjeduje mora biti od strateškoga interesa. To je zemlja, poljoprivreda, razvoj stočarstva i različitih kultura, šume, turizam, more, brodogradnja. Kad analiziramo što je to strateško, lako je uočiti da nam sve to daje komparativne prednosti naspram drugih zemalja. Treba to razviti i primijeniti nove tehnologije koje potiču sveopći razvoj i industrijalizaciju zemlje, dakle natjecanje s drugima. Na primjer, velika je mogućnost u razvoju zdravstvenoga turizma. Treba imati jasan cilj. To je boljka s kojom se susrećemo. Činjenica je da se takve stvari ne mogu mijenjati od danas od sutra. To treba sustavno razvijati, marketinški biti prisutan uvijek i svagdje. Čini mi se da to ide u dobrom pravcu. Ove smo godine ostvarili povećanje turizma. No turizam se mora gledati kroz multiplikativni efekt, počevši od proizvodnje, dakle uz plasiranje hrvatskih proizvoda, hrvatskih usluga. Jer nije turizam samo more i sunce. Na primjer, Austrija na vlastito tržište plasira 80 posto svoje proizvodnje.
PROF. DR. BARBIERI: Otoci su velik potencijal. Činjenica je da je na njima malo stanovnika, a stanovništvo je najdragocjeniji element u razvoju jedne zemlje. Hrvatska bi umjesto četiri milijuna trebala imati deset milijuna stanovnika i bili bismo kvalitetniji u svemu. Stanovnik je proizvođač i potrošač. Naši su otoci slabo naseljeni pa je mogućnost pružanja usluge mala. Slabo nastanjeni otoci ne mogu pružiti mogućnosti kvalitetne usluge, u odnosu na svoje prirodno bogatstvo. To je dugoročniji proces. Naša tradicija i naše ljepote nešto su što čini temelje, ali treba to razvijati.
PROF. DR. BARBIERI: Hrvatska je previše centralizirana i to je jako loše. Hrvatska nije samo Zagreb, nego je i Dubrovnik i Vukovar i Pula…
U perifernim centrima treba razviti sveučilišta, u Puli, Zadru, Varaždinu, Dubrovniku. Kroz ta sveučilišta nastojimo zadržati postojeće ljude da nam ne odlaze. Do sada su odlazili u Zagreb, Italiju, Njemačku. Najveće tragedija je kad mladi i stručni ljudi odlaze i više se ne vraćaju. Konkretno, na Sveučilištu u Puli pokušavamo odgovoriti na potrebe naše zajednice, zapravo težimo biti na usluzi gospodarskoj djelatnosti. Tu je brodogradilište »Uljanik«, zatim automatizirana tvornica »Cimos« u Buzetu, turističke i druge djelatnosti. Valja napomenuti da »Cimos« proizvodi određene dijelove motora u autoindustriji kojim pokriva 30 do 40 posto europskoga tržišta. Tu je turizam koji nije samo more i sunce, nego ljudski čimbenik. Samo zadržavanje mladih ljudi najveći je dobitak, i država mora na to tako gledati. Uloženi novac u periferne centre donosi veći prinos nego u veće centre. To je društveni dobitak jer zadržavamo mlade. Nažalost, trebali smo razviti još studija za našu regiju, ali to teško ide. Tako smo u Hrvatskoj imali određen broj znanstvenih novaka, dakle bilo ih je 1300, Pula ih je dobila 11. Bili su vezani uz određene projekte i upravo su ti projekti bili način raspodjele. Nije dobro učinjena raspodjela, jer treba se činiti prema potrebama, a ne po provedenom kriteriju. Neprestano apeliramo na ministarstvo da vodi računa, jer ulagati u naše centre velik je prinos za regiju, a samim time i za Hrvatsku.
PROF. DR. BARBIERI: To je također ključan problem, jer kad smo prešli na bolonjski proces, došlo je do inflacije programa u visokoškolskim institucijama. Bilo je natjecanje tko će voditi više programa, umjesto da smo zadržali ključne stvari. Tako je ponuđeno više upisnih mjesta nego što smo imali kandidata, jer broj djece je u opadanju. S druge strane djeca misle s pravom da je intelektualni posao donekle bolje plaćen i svi se vide tamo i nastoje ići u tom pravcu. Činjenica je da Bologna omogućava završetak studija većini jer se studij promijenio i postao je donekle lakši. To meni sliči na višu srednju škola. Kroz kolokvije i slično pomaže se u svladavanju gradiva. Prije je trebalo više učiti, čitati, pohranjivati znanje, elaborirati, kritički prosuđivati i sve to sistematizirati. I navike današnjih studenata su drukčije jer su tendencije u svijetu da im se u svemu bude na usluzi, premda mislim da nisu dobre. Svakako da treba imati strategiju, znatno više poticati, popularizirati stručna zanimanja i bolje platiti radnike. I pojedini smjerovi ubacuju riječ menadžment, pa mladi misle da će postati menadžeri. To je zabluda za mlade ljude, to je trik da se privuče što više kandidata. Da bi netko bio menadžer, treba biti vrstan u svom poslu.
PROF. DR. BARBIERI: Treba imati hrabrosti i odbaciti ono što nije potrebno. Često je to pitanje još od osnovne i srednje škole. Naravno da je znanje potrebno, ali ne u tim količinama određenih nepotrebnih informacija. Treba učiti ono najbitnije i to mora biti sintetizirano, jer čovjek zaboravlja ako to nije njegov interes. Prvotno treba učiti ono što je to bitno za život. Pa ponekad treba i one »najgluplje« stvari znati, na primjer mladi ne znaju kako upravljati novcem jer to ih nitko ne uči. Isto tako, ono što je najvažnije, kako stvarati obitelj, a mlade to nitko ne uči. Obitelj je najvažnija. Oni o tome ništa ne znaju. Nitko ih ne uči što je ljubav. Zato imamo puno rastava, a to se onda odražava i na druge sfere društva.
PROF. DR. BARBIERI: Srednji sloj drži kritičnost, moralnost, etičnost. Sve skupa od gospodarstva do javnosti obrušilo se na srednji sloj. Teško je to ukratko elaborirati, ali to je i vrijeme utjecaja medija. Zato moramo izvlačiti i spasiti ono što se može spasiti i popraviti. Svi na neki način znademo dijagnoze društva, ali nam nedostaje terapija. Često smo dobri generali poslije onoga što je prošlo, no treba biti mudar i procijeniti ono što će doći. Jednostavno valja sagledati stvari i krenuti po redu, jer sve se može riješiti.
PROF. DR. BARBIERI: Jedan od elemenata razvijenih zemalja jest poštenje pojedinca koji uživa povjerenje. Na primjer, u nordijskim zemljama čovjek može ići na bolovanje, ostati doma i vjeruje mu se da je bolestan.
Kad su došli u te zemlje, naši su počeli to zlorabiti, ali su brzo bili pročitani. Kad se usporedi sjeverni i južni dio Italije, u južni dio se puno ulagalo, no ne ide nikako naprijed. Dakle, organiziranost i poštenje ključni su elementi za napredak u društvu. Ako nema poštenja na osobnoj razini, pojedinačnoj, nema poštenja ni u društvu. Zakoni su napisani, no oni se često ne poštuju, dakle njihova je primjena upitna. Tako ostanu samo obećanja, ali ako ih se netko ne pridržava, to je uzaludno. Ne treba pričati, nego dokazati svojim radom i djelima. Zato se gubi povjerenje, rastače se zajedništvo. Imajući u vidu zajedništvo s početka devedesetih, čini se da je čovjek skloniji zajedništvu i pomaganju dok živi u siromaštvu i u potrebama, a kad iziđe iz toga, onda ide svojim putom. Upravo je zadaća odgojnih institucija da šire zajedništvo. Jedino Crkva o tome vodi računa i govori o istini i moralnosti. Politika kao takva svagdje je slična. Najčešće su isti subjekti, velike stranke i isti ljudi, sve je isto u igri. Druga je stvar onih izvan politike. Njih treba angažirati, jer imamo sposobne stručnjake koji mogu puno pridonijeti.
PROF. DR. BARBIERI: Brodogradnja je važna, daje puno posla, brojne obitelji žive od brodogradnje. To je čisti izvor jer angažira puno kooperanata. Kad gledamo sve te ljude koji hrane obitelji, zatim proizvode iz domaće industrije koji se ugrađuju, to je jedna organizacija koja ima svoj lanac. Uvijek država treba intervenirati u svemu što je bitno za građane. Država mora biti na usluzi građanima. Na primjer, pojedine države intervenirale su u sanacijama privatnih banaka. Jednostavno država mora raditi na spašavanju radnih mjesta. Kad nestane jedno brodogradilište, nikad ga se više ne može postaviti na noge. To je golem gubitak za zemlju. Činjenica je da je posljednje desetke godina tržište vozarina opalo, a onda pada i cijena brodova, jer to je lanac, jedan drugoga vuče. U izgradnji brodova kupci traže kreditiranje i ako im se ne omogući, nema posla. To je jako bitna grana za Hrvatsku, ali je teška i treba je razumjeti. Na primjer, na drugoj strani su Kina, Japan, Koreja i drugi koji su s jeftinijom radnom snagom postali graditelji velikih brodova. No zato je naša kvaliteta prvorazredna. Konkretno, brodogradilište »Uljanik« razvilo je vlastite programe. Poznajući ljude koji vode brodogradilišta, to su vrsni stručnjaci, međutim konkurencija je velika… Jednostavno vlada pravilo druge vrste tržišta. Ne možemo utjecati na jeftinu radnu snagu. A brodovi su unikati i specifični proizvodi. Imamo izvrsne brodograditelje i radnike koji rade. Doduše, naši radnici masovno su išli i u Italiju i druge zemlje, ali osnaživanjem brodogradnje i boljim plaćama te bi se ljude zadržalo i dodatno motiviralo. Na predavanju znadem podsjetiti studente na slogan »Kupujmo hrvatsko« jer tako dajemo posla našim ljudima. Brodogradilišta mogu raditi i druge stvari. No treba povezivati proizvođače i potrebe. Organizacija i povezanost potrebni su na svim razinama.
PROF. DR. BARBIERI: To svakako treba mijenjati, jer previše je formalnosti, birokracije koja je danas nepotrebna. U Hrvatskoj je dobivanje dokumenata za otvaranje nečega vrlo komplicirano. Sve se to može olakšati, samo malo volje i razboritosti. Dojma sam da je sve prepušteno stihiji, kako tko zateče stanje, tako ga i nastavlja. Treba biti hrabar, napraviti racionalan iskorak. Na primjer, često se formalnosti donose i na razini institucija, zatim elaborati, povjerenstva, pa to je općepoznata stvar. Treba mijenjati zakone, jer previše je administriranja, birokracije.
