Često se, i u društvu, ali i u Crkvi, događa da se stvarnost procjenjuje isključivo po onome što nije dobro – a toga je uvijek mnoštvo. No time se upada u zamku prizemnoga gledanja čak i na duhovnu stvarnost. Da se vjernički gleda, moglo bi se zamijetiti da se upravo ovih dana događa reakcija odozgo; kao da samo nebo silazi među hrvatske vjernike, pohađa mjesne Crkve, donosi utjehu i ohrabrenje za vremena koja dolaze. Kada se takvo što događa, poput aktualnoga pohoda relikvija sv. Franje Asiškoga koje su u tolikoj mjeri izazvale interes vjernika da su objavljeni i novi datumi čašćenja, opravdano je pitati se što je tomu uzrok.
Razdoblje takve posebne nebeske brige za hrvatski vjerni narod na neki se način pojačalo dolaskom relikvija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Hrvatsku sredinom prošloga desetljeća. Desetci, a na kraju i stotine tisuća hodočasnika, molili su uz svetčevo tijelo koje je obilazilo hrvatski sjever i jug. Mnogi su ostali duboko iznenađeni jer mislili su da je čašćenje relikvija neki ostatak prošlosti, pa čak i praznovjerja – a pokazalo se da je to čin žive vjere. Nakon nekoliko godina stanke prvi veći događaj s čašćenjem relikvija svetaca bio je dolazak relikvija sv. Male Terezije koje su nebom letjele u helikopteru zajedno s tisućama latica ruža koje su se krajem rujna 2023. spustile na Mariju Bistricu, a svetičine moći bile su i dva dana u bazilici na Svetom Duhu. Zatim su relikvije sv. Maravillas od Isusa iz Španjolske u Hrvatsku došle sredinom ove godine te izazvale velik interes među hrvatskim vjernicima, razbuktavši gotovo molitveni pokret među njezinim brojnim hrvatskim štovateljima. Koji mjesec kasnije stigle su u Hrvatsku i relikvije sv. Šarbela, koje su također okupile veliko mnoštvo hodočasnika i ubrizgale novu živost na ulice Križevaca i prethodno Zagreba, a sada relikvije Siromaška iz Asiza osvajaju gotovo cijelu Hrvatsku. Doda li se tomu da je nedavno Sveta Stolica »presudila« u korist Međugorja i Kraljice Mira – što je hodočasničko odredište milijuna ljudi iz cijeloga svijeta – pokazuje se da Bog preko svojih svetih intenzivno pohađa hrvatski vjerni narod i na nešto ga priprema.
Relikvije svetaca imaju neprocjenjivu vrijednost jer su fizički dokaz postojanja osobe koja je proglašena blaženom ili svetom, i na neki način njihova je prisutnost među ljudima znak nebeske prisutnosti – jer svetci su sigurno na nebu i odande zagovaraju ljude. Treba reći i da dolazak relikvija nije predstava, šou ili spektakl. One uvijek vode prema sabiranju naroda i prema osobnoj sabranosti koja nabolje mijenja i čovjeka i narod. I uvijek, baš uvijek, okupljanje oko relikvija svetaca znak su nade.
Zašto nam relikvije dolaze? Ima dosta pretpostavaka: jer je novi rat pred vratima pa će trebati hrabrosti u nošenju trpljenja, jer hrvatski narod izumire i treba mu duhovna injekcija da se trgne, jer se Rimokatolička Crkva suočava s pokušajima labavljenja njezina nauka na štetu konačnoga spasenja duša, jer su započele neviđene manipulacije rodnom ideologijom, s naznakama posvemašnjega uvođenja u školski sustav, jer su brakovi i obitelji u krizi… Sve bi to mogli biti razlozi zašto Nebo osnažuje hrvatske vjernike i Crkvu preko svojih svetih. U tom je smislu hrvatski narod, iako proganjan, diskriminiran, napadan, suđen… zapravo – povlašten.
Valjalo bi zapaziti i da je proteklih godina Hrvatska mahom ugošćivala pohode relikvija koje su dolazile izvana – dok su sve to vrijeme hrvatski svetci mirovali u svojim mjestima i čekali da im vjernici dolaze. Zar nije proživljeni dolazak relikvija svetaca u Hrvatsku izravan poticaj da se napokon u obliku hodočašća još snažnije diljem Hrvatske iziđe i s relikvijama svetih i blaženih koje se čuvaju u domovini? Zar bi se tomu možda opirali blaženici Alojzije Stepinac, Miroslav Bulešić, Marija Petković, Ivan Merz, Drinske mučenice, kotorski sinovi i kćeri…? Sveta, jubilarna 2025. godina kao da je pravo vrijeme za takav pastoralni pothvat.
