Posljednje mu redateljsko djelo, glasoviti »Proces« Franza Kafke, postavljen u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella«, nametnulo se kao povod za razgovor s Reneom Medvešekom. Roman glasovitoga češkoga Židova o neopravdano osumnjičenom Josefu K., koji se nađe u vrtlogu pravnih zavrzlama, i kako proces odmiče jenjava njegova hrabrost za (samo)obranu – aktualnost nosi i stoljeće nakon pisanja i posmrtnoga objavljivanja. Stvaralački put 54-godišnjega velikogoričkoga kazališnoga i filmskoga glumca, redatelja i profesora zanimljiv je svakom novom ulogom, predstavom, satom. No suprug i otac četvero djece usredotočio se ovom prilikom isključivo na »Proces«, pitanja krivnje, savjesti, osude i vrjednota.
MEDVEŠEK: Proces je svakako svevremensko djelo, to potvrđuje i njegova recepcija i činjenica da je riječ o kanonskoj literaturi koja je ostavila snažan trag na umjetnosti dvadesetoga stoljeća. To je djelo o kojem svatko barem ponešto zna ili misli da zna, što ga na neki način čini i pomalo nezahvalnim predloškom jer je svako postavljanje na scenu izloženo velikim očekivanjima. No mislim da u svojoj biti »Proces« izmiče općenitim i nerijetko površnim predodžbama o tome o čemu se u romanu zapravo radi. Najčešće ga se percipira kao svojevrsnu kritiku pretjerano birokratiziranoga administrativnoga sustava kojim otuđeno društvo satire pojedinca i njegovu slobodu. Što sam se dulje njime bavio, sve više je u prvi plan izranjala osobna, unutarnja dimenzija procesa u koji je Josef K. upleten, dimenzija u kojoj je birokratski sustav upotrijebljen ponajprije kao metafora labirinta samosvijesti i savjesti u kojem se čovjek koprca s neizbježnim egzistencijalnim pitanjima koja ga prate na životnom putu. I utoliko ne mislim da bi život Josefa K. u današnjem društvu bio bitno drugačiji – sve te unutarnje dvojbe, osjećaji krivnje, strahovi i sumnje takve su otkada je svijeta i vijeka, one su posljedica pokušaja da se snađemo u životu, koji je istodobno podjednako kaotičan i nepregledan i nepravedan koliko lijep, čudesan i zagonetan.
MEDVEŠEK: Ta se rečenica pred kraj predstave ponavlja više kao mantra nego kao molitva, poput neke od onih brojnih kojima opisujemo stanje suvremenoga, a osobito našega društva. Sve se toliko ispreplelo, ispremiješalo, kompromitiralo, profaniralo i komercijaliziralo da čovjeka u tom moru podataka, spinova, podjela, izvrnutih teza i lexova polako hvata mala snaga i osjećaj da on kao pojedinac u tom kaosu više ništa ne može poduzeti, a kamoli promijeniti. Tad se stvari prepuštaju profesionalcima, političarima, pravnicima, »stručnjacima« koji taj nemogući posao odrađuju s glavnim motivom da na njemu i zarađuju… A kako veli Kafka – njima je u interesu da takvo stanje traje… Ta se slika odnosi koliko na konkretne vanjske društvene okolnosti toliko i na spomenuti aspekt unutarnjega procesa u kojem čovjek bez duhovne vertikale gubi pregled nad silnicama koje ga razdiru i također zapada u pat-poziciju iz koje se eventualno spašava bijegom ili terapijama ili opijatima ili kako već…
Jednostavno se čovjek u nekom trenutku, poput Josefa K., zatekne uhićenim u unutarnjem životnom procesu za koji ne može sa sigurnošću ustvrditi kad je započeo, koje su sve stranke u njega upletene ni u kojem se stadiju njegov predmet nalazi… Nameće mi se slika »vrše« – i prije nego uspije osvijestiti svoje postojanje, čovjek je uhićen u vršu svijesti spletenu od jezika, običaja, tradicije i svjetonazora sredine u kojoj se rodio i raste. I može se, s tom vršom na ramenima, poput Josefa K., slobodno kretati kamo god želi noseći svoj zatvor na glavi kamo god krenuo. Oslobađanje od toga uhićenja vrlo je komplicirano, gotovo neizvedivo i najčešće završava tek nabijanjem neke druge vrše na tu istu nesretnu glavu… Povremeno se pojavljuju osloboditelji koji ispiranjem mozga nataknu neku vršu koja je u modi, pa se s njome takav čovjek lakše nosi i osjeća se prihvaćenije… U svakom slučaju, s vremenom se učini da je najlakše naviknuti se na vršu i odustati od jalovih pokušaja da je se oslobodi, a čovjek se iz slobodno mislećega, stvaralačkoga bića polako u potpunosti pretvara u izvršitelja nekoga programa.
MEDVEŠEK: Jasno da je imputiranje krivnje u medijskom svijetu snažno i razorno oružje s dugotrajnim učinkom, poput nekoga opasnoga kemijskoga otrova s produženim djelovanjem. Ali pretpostavka nevinosti izgubljena je ne samo u medijskoj slici svijeta, ona je izgubljena na mnogo širem planu. Josef na kraju »Procesa« postavlja pitanje može li čovjek uopće biti kriv, obrazlažući ga konstatacijom da smo svi mi (ipak samo) ljudi. Cijela civilizacija kojoj pripadamo sazdana je na osjećaju krivnje, na istočnom grijehu i stalnoj težnji za njegovim otkupljenjem, odnosno na nečemu što se također može interpretirati kao bezrazložno nametnutu krivnju, kao teret koji ne služi ničemu osim da čovjeka tlači i podrezuje mu krila. Tako da bi se prije moglo govoriti o nekoj vrsti »presumpcije krivnje« kao temeljnom kamenu civilizacije kojemu, međutim, za razliku od medijskoga baratanja krivnjom, nije smisao blatiti i obeshrabrivati čovjeka, nego ga potaknuti da se distancira od svojih slabosti i uz pomoć vjere u iskonsku čovjekovu nevinost spozna svoju pravu narav i nadraste kušnje koje mu priječe put do istinske slobode…
MEDVEŠEK: Franz Kafka alias Josef K. glas je čovjeka koji pripada vremenu koje se odriče Boga, a nije ponudilo ogovarajući nadomjestak – traži ga ili u znanosti, psihoanalizi, individualizmu, anarhiji, okultizmu ili u razradi totalitarnih ideoloških sustava koji će svojom bezdušnošću obilježiti dvadeseto stoljeće. Međutim, lišen vjere, čovjek ostaje bez optike koja mu omogućuje da usprkos kaosu i nepravdi s kojom se suočava i dalje vidi iskonski red stvari i pojava sagledan u pravoj svemirskoj dimenziji vremena. Vjera, samo joj ime to kaže, vidi »ono što se okom ne vidi i sluša ono što se uhom ne čuje«, a upravo to je narav tvari od koje je sazdana bit čovjeka. Zato Isus i kaže da je oko svjetiljka tijelu. Kad je oko zdravo, čitavo je tijelo u svjetlu. Ako je oko bolesno, tijelo ostaje u tami. Pogledom se čovjek može provući i kroz najmanje oko vrše ili bilo kakve mreže, dosegnuti slobodu i očuvati dostojanstvo usprkos svim zaprjekama koje ga okružuju i sapliću. U tom se smislu kršćanstvo nadovezuje na starije duhovne tradicije koje su mu prethodile, a koje su se sve bavile pitanjem duhovne »optike«. No bez te dimenzije i iskustva nadrastanja neposrednih zornih materijalnih okolnosti, drugim riječima bez prihvaćanja sakramenta, otajstvene dimenzije stvarnosti, spoznaja »vrše« spoznaja je bezizlaznoga labirinta na kraju kojega čovjeka čeka isključivo – mrak. I Josefu ne preostaje drugo nego da ga šutke prihvati sa slutnjom da će ga »sram nadživjeti«.
MEDVEŠEK: Ažuriranje vrjednota dijelom je posljedica toga što se tih istih vrjednota ljudi nisu držali u onoj mjeri u kojoj su ih zagovarali. Zapravo je cijeli razvoj moderne i suvremene misli dobrim dijelom potaknut potrebom za propitivanjem i promjenom neodrživoga stanja u kojem djela nisu slijedila riječi. S druge strane žurnost, agresivnost i zadrtost s kojima se tom ažuriranju vrjednota danas pristupa također upućuje na to da je lako moguće da se to propitivanje dobrim dijelom instrumentalizira i rabi za društveni inženjering i nasilnu preobrazbu društvenih odnosa s određenim ciljem. Kada bi tradicionalizam doista bio čvrsto, riječju i djelom, ukorijenjen u kršćanskoj zapovijedi da se bezuvjetno ljubi drugoga, pa bio on i drugačiji ili čak neprijatelj, teško bi komu padalo na pamet da ga propituje ili mijenja. No kada se, naprotiv, jedna zemlja poput naše, usprkos činjenici da se velika većina njezinih građana izjašnjava pripadnicima kršćanskoga svjetonazora, svejedno urušava pretrpana koruptivnim i kriminalnim aferama i pokazuje ozbiljne znakove disfunkcionalnosti sustava izazvane pohlepom, nepoštenjem, nesavješću i neodgovornošću svojih građana, malo je teže naći protuargumente u diskusiji o razlozima propitivanja neučinkovitosti vrjednota njihova svjetonazora. No, jasno, nije u vrjednotama problem, problem je u njihovoj primjeni, dakle u ljudima i načinu na koji oni te vrjednote poštuju i primjenjuju. Zato mislim da je važno razmisliti kako se toj raspravi može istinski stati na kraj – je li rješenje samo u otporu novomu, koje u mnogočemu doista ishitreno i lakomisleno želi rušiti staro, ili je možda i još više u tome da se uvijek ponovno živo i beskompromisno preispituje koliko se zagovornici staroga doista drže svojih načela i korijena i provode ih u život. Ako se u toj raspravi sve svodi na prepucavanje i suprotstavljanje onomu drugomu, dakle na podjelu i istrebljenje, nije čudo da velik dio ljudi u takvu bezizlaznom sukobu ne želi ili pak ne zna javno sudjelovati pa najradije samo… šuti i gleda.
MEDVEŠEK: Moj odnos prema svijetu temelj je onoga kako želim govoriti u kazalištu. Na prvom je mjestu poštovanje, poštovanje osobe s kojom radim, osobe o kojoj govorim i osobe kojoj se obraćam. Sve te različite osobe, one u gledalištu, one na pozornici i one koje izranjaju iz fikcije predloška, podjednako zaslužuju poštovanje. Njihov susret najvažnije je što kazališna predstava može ostvariti. U trenutku kada bilo kojoj od tih osoba redatelj prilazi s omalovažavanjem, predrasudom ili osudom više nema mogućnosti pravoga susreta. To je samo daljnji korak k udrobljavanju, dijeljenju svijeta, suprotstavljanju. To ne isključuje kritiku i osudu, no uvijek u svojoj biti dobronamjernu i konstruktivnu, s težnjom boljitku i izlječenju, iscjeljenju odnosa, a ne destrukciji – razdvajanju i isključivanju drugih i drugačijih.
MEDVEŠEK: Ponekad predstave govore više i točnije o svom autoru nego o temi o kojoj progovaraju. Često se sjetim izreke iz djetinjstva kojom smo uzvraćali na uvrjede – prema onoj biblijskoj da čovjek ustima govori ono čega mu je srce puno i da načinom na koji govori o drugima zapravo doista oslikava sebe i stanje svoga duha. No pristup koji počiva na vrijeđanju i odbacivanju drugih motivacijski zna biti vrlo zahvalan. Čim je pojedinac u nekoj vrsti sukoba, »opravdane« borbe koja teži istrjebljenju onoga drugoga, drugačijega iliti lošega, bude se porivi i nagoni koji djeluju nadahnjujuće i daju poseban polet i energiju. No ne mislim da društvo ima smisla graditi vrijeđanjem i nasiljem i na pretpostavci da treba eliminirati one koji misle i žive drugačije. To zvuči jezivo. Ali zagovornici tolerancije zapravo nerijetko nastupaju suprotno svojim načelima i vrlo nesnošljivo znaju inzistirati na svojim uvjerenjima, ponekad do te mjere da se čini da su toleranciju po potrebi spremni uspostaviti i održavati ako treba i totalitarističkim metodama. Što zapravo nije ništa novo. Ljudska povijest vrvi od takvih primjera neprimjerene primjene ideja, poput sustava koji su se razvijali gazeći vlastita načela bratstva i jednakosti. Pa treba se prisjetiti da se ni kršćanstvo, iako je temeljeno na zapovijedi bezuvjetne ljubavi, nije uvijek širilo onako kako je Isus podučavao. Sve to treba imati na umu, ne zato da bi se uzajamno predbacivalo, nego da se zastranjenja ne bi ponovila. Jedini je izlaz u poštovanju, prihvaćanju i dijalogu, u hodu ususret, k izgradnji zajedništva – a takav cilj zahtijeva velike napore i puno rada, ponajprije na sebi – ako želimo da ne ostane samo fraza.
MEDVEŠEK: Kazalište ima dva bitna elementa kojima treba težiti. Prvi je onaj koji je Branko Gavella nazvao »mitspielom«, suigrom između gledatelja i glumca, odnosno, kako ju on definira – »buđenjem paralelnih psihofizičkih rezonanca« između tih dvaju polova. U gledatelju kazališna igra treba buditi empatiju, tako da se između gledatelja i glumca uspostavi odnos spojenih posuda, da njihova tijela dišu kao jedno, da zajedno titraju istom duševnom rezonancom. Tehnički to nije nezahtjevno i podrazumijeva pravilnu uporabu najvažnijega kazališnoga instrumenta – glumačkoga tijela, koje slobodom i jasnoćom svoje izvedbe mora biti u stanju tako emitirati titraj svoje duše da njime takne gledateljevo srce. Učinak tako izazvane empatije i zajedničkoga proživljavanja ima već sam po sebi posebnu dimenziju i vrijednost. Nadalje, važno je pritom da glumac, bez obzira na to koliko se prepuštao svojim emocijama, ne zapada u grč i ne gubi radost igre. Da neprekidno gospodari svojim emocijama i strastima, a ne one njime. Upravo lakoća i zaigranost kojom to uspije ostvariti njegovoj izvedbi osigurava karakter umjetničkoga djela. Umjetnost nije nekontrolirano razbacivanje strastima, nego umjetno prizivanje ako treba i najsnažnijih emocija, ali na način koji će gledatelju jasno davati do znanja da je riječ o igri. Spoznaja da netko može na umjetan način upravljati i poigravati se osjećajima i strašću oslobađa i omogućuje da im se i publika u potpunosti prepusti. Tako taj intenzivni kolektivni sudoživljaj nečije patnje ili bijesa kroz igru omogućuje da zajednički pribivamo snažnomu, umjetno proizvedenomu životnomu iskustvu, da se u tom iskustvu povežemo i poistovjetimo s onim općeljudskim u nama. Kad taj čin okruni još i vrsno dramsko djelo, učinak je potpun.
MEDVEŠEK: Ta svestranost ili znatiželja djeluje ponekad raspršujuće i zna biti poprilično zahtjevna. Sreća je u tome da se bavim kazalištem koje s lakoćom ujedinjuje sve te interese, tako da je ono samo po sebi to polje na kojem, međutim, možete uzgajati najrazličitije kulture. Svejedno pokušavam pomalo i kontrolirati to svoje raspršivanje, ponajviše na štetu glumačkoga angažmana jer je on među svima njima najzahtjevniji i traži cijeloga čovjeka, posebnu vrstu usredotočenosti i nije mi ga lako kombinirati s dnevnim redateljskim ili pedagoškim angažmanom. Nije baš jednostavno u jednom danu nakon redateljskoga rada na probi nastaviti s predavanjem na Akademiji, a navečer sve objesiti na klin, skočiti u kostim i pohrliti u drugi život nekoga lica.
MEDVEŠEK: Da dobro razmisli hoće li to stići… Šalim se… Svakako je dobro imati informaciju i pokušati vidjeti što više toga osobno, ako ga kazalište zanima i ako želi stvoriti argumentiran sud o njemu. Jer prepustiti se isključivo medijima i na temelju njihova izvještavanja donositi zaključke o tome kakvo kazalište jest i o čemu pojedina predstava govori, nije baš pouzdan put za stvaranje prave slike. Zapravo gotovo nema pouzdanoga i objektivnoga izvještavanja ni o čemu, pa tako ni o kazalištu. Mediji uglavnom imaju svoje vlasnike i pripadaju određenim interesnim skupinama koje u skladu s tim svojim interesima, potrebama i svjetonazorom interpretiraju ili reinterpretiraju događaje i pojave. U takvoj situaciji dobro je informirati se osobno, donositi svoje neposredne vrijednosne sudove, u protivnom se lako zapadne pod utjecaj subjektivnih poluinformacija, a nerijetko i dezinformacija. Pa time i pojedinac perpetuira podijeljenost koju mnogi mediji nameću društvu. Naposljetku, u kazalištu će svatko neposredno doživjeti i reakcije drugih ljudi, a to je važan dio kazališnoga događaja i svojevrsna poruka koja po sebi govori o sredini u kojoj čovjek živi.
