U slavonskoj ljepoti gdje se spajaju šume i ravnice smjestila se Novska. Nalazi se u Sisačko-moslavačkoj županiji, na početku Slavonije, na putu od Zagreba prema istoku. U crkvenom ustroju nalazi se u najzapadnijem dijelu Požeške biskupije.
Novska ima dvije župe, a starom župom sv. Luke evanđelista upravlja župnik Milan Vidaković. Ističe da se Novska prostire ispod brda Samar i Vlajić i spušta ravnicom do kanala Strug. Župa pripada Novljanskomu dekanatu, kojemu je i sjedište. Još 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije gorički arhiđakon Ivan donosi najstariji zapis o Novskoj (Belini) i župi. Spominje se crkva sv. Demetrija u Belini. Od 1540. do 1706. župa je pripadala Kraljevoj Velikoj, pa Jazavici i sve do 1789. Rajiću. Godine 1755. izgrađena je sadašnja crkva. Godine 1802. crkva je proširena i dobila je novi toranj, a 1862. dobila je konačni izgled (križ u tlocrtu) i započelo je njezino unutarnje uređenje.
Samozatajni i iskusni pastoralac koji vodi brigu o svim naraštajima i socijalnim različitostima, župnik Vidaković, govori da na području župe danas živi oko 5500 stanovnika, od kojih je 4400 katolika. Prošle godine bilo je 36 rođenih, a umro je 61 župljanin. Prvopričesnika je bilo 45 te 57 krizmanika.
Nakon rata stanovništvo se vratilo svojim domovima, a doselili su se i ljudi iz Bosne i Hercegovine, najviše s područja Sanski Most, Sasina i Banja Luka. »U zadnje dvije godine odselilo se u inozemstvo desetak obitelji«, navodi župnik Vidaković. »Privreda je uglavnom slaba, nema posla, a gotovo nitko se ne odlučuje za poljoprivredu ili stočarstvo. Nažalost, slab je osjećaj za domovinu. Većina samo očekuje, a malo se mladi trude dati, boriti se za nju. Ratne rane su duboke. Na novljanskoj bojišnici poginulo je ukupno 314 osoba, samih Novljana 95, a 113 ih je sa statusom smrtno stradaloga hrvatskoga branitelja. Mnoge su obitelji i pojedinci ostali duboko ranjeni. Često se s njima susrećem. Sve su to ljudi duboke vjere i pouzdanja u Gospodina. To im je izvor snage, lijek i najbolja terapija. Spominju tužne godišnjice uvijek uz molitvu, okupljaju se u udrugama, hodočaste.«
Nadalje župnik Vidaković navodi da je i u Novskoj kao i u mnogim krajevima ekonomska situacija nezavidna. »Oslonjena je na drvnu industriju, nešto obrta, trgovinu i poljoprivredu. Mnogo je samačkih domaćinstava. Mlade obitelji bore se za svoju egzistenciju na različite načine. Posao se ne bira. Sada je u Novskoj oko 490 kuća koje su na prodaju. Od poljoprivrede živi tek mali broj ljudi. Nažalost većina nije spremna za takav posao. Smatraju da od toga nema koristi i da se ne isplati. To je najčešći izgovor. Narod je ili izgubio ili nije imao naviku raditi poljoprivredne poslove. Smatram da će doći vrijeme oporavka i ponovnoga zamaha u gospodarstvu. Uvijek sam nosio nadu. Potrebna je samo veća zauzetost, angažiranost i otvorenost društva, a još više lokalne vlasti. Nema gladnih.«
O načinu na koji mediji Slavoniju prikazuju u crnilu župnik Vidaković kaže: »Žalosno je gledati kako nam mediji serviraju da u Slavoniji, u kojoj sve uspijeva, samo treba raditi, ljudi oskudijevaju. No problem je što su djeca otišla i rade u većim gradovima ili u inozemstvu, a roditelji su napušteni i sami. Djelomično se može reći da trpe posljedice lošega odgoja i odnosa prema djeci pa im ona sada vraćaju. U župi djeluje Caritas. Najaktivniji je o Božiću i Uskrsu, ali uvijek imamo hrane i tijekom godine. Oni koji vjeruju i žive svoju vjeru iznimno su solidarni i ne gledaju zašto netko nema, nego daju, pomažu. Župno pastoralno vijeće ima karitativnu grupu, kojoj se još priključe i drugi.«
Pastoralna ponuda u župi vrlo je bogata. Vjeronaukom ili vjeronaučnim krugovima zahvaćeni su svi razredi osnovne škole, ministranti, a djeluju i »Biseri« i »Poslanici milosrđa«. Organizirani su i čitači, tri zbora, mladi, odbornici, posjećuje se bolesnike, organiziraju se duhovne obnove, klanjanja, priprave za brak. Nedjeljom je šest misa: četiri su u župnoj crkvi te na filijalama Bročice i Stari Grabovac. Prosječno na misu dolazi oko 15 posto župljana. Gotovo sva djeca u svojoj dobi primaju sakramente. »Imamo župna vijeća, pastoralno i ekonomsko, koja rade u skladu sa svojim statutima i mogućnostima. Uvijek su pri ruci kada nešto treba, bilo napraviti ili se posavjetovati. Ali i izvan njih ima onih koji odvajaju svoje vrijeme i pomažu.« Župnik Vidaković kaže da iako u posljednje vrijeme ima rastavljenih, obitelj se nosi s izazovima.
Od 1968. djeluje u Novskoj Družba kćeri milosrđa Trećega samostanskoga reda sv. Franje koju je osnovala u Blatu na Korčuli 1920. Marija Propetoga Isusa Petković. Župnik Vidaković ističe da je bez redovnica nezamisliv pastoral i duhovni život u župi. Rade s djecom kroz različite organizacije poput »Bisera Očeva milosrđa« i s odraslima – »Poslanici milosrđa«, vode pjevanje, uređuju crkvu, posjećuju obitelji i primaju potrebite bilo duhovno, bilo materijalno.«
Pod vodstvom župnika sakralni objekti se stalno obnavljaju. »Troškovi su veliki, ali velik dio vjernika odaziva se i daje svoj prilog. Uvijek računamo i na pomoć Biskupije, Grada i Županije. Župna kuća i prostori za vjeronauk su obnovljeni. Sada smo u velikim radovima na župnoj crkvi.«
Na području župe je osmogodišnja škola s dvije područne te srednja škola. U svim je razredima vjeronauk, a u vrtiću radi i odgojiteljica u vjeri. Župnik Vidaković ističe da bi vjeroučitelji trebali samoinicijativno više biti uključeni u pastoral. »Nažalost, kako odmiče vrijeme, sve je manje osjećaja i zahvalnosti za Crkvu koja im je dala mogućnosti. No u školu idu i kapelan i dvije sestre redovnice pa smo tako povezani.«
Nastavlja govoriti o povezanosti: »Naravno da su nezaobilazne ispovijedi, godišnja klanjanja i slavlje zaštitnika župa. Kao dekanat redovito hodočastimo zajedno Majci Božjoj Bistričkoj, a hodočastimo i u Voćin, Pleternicu, Udbinu, Trsat. Tada se vjernici susreću i produbljuju svoja poznanstva. Gotovo nema pobožnosti ili slavlja koja ne slavimo i jako su dobro posjećena. Ljudi to vole. To im je jednostavno, razumljivo, prihvatljivo, ne traje dugo. Evo prošle godine na misama zornicama crkva je bila svako jutro puna. Iako nismo franjevačka župa, slavimo i trinaest utoraka na čast sv. Antunu. I ljudi dolaze.«
Otkrio je i »bolnu točku«: »Obiteljska je molitva slaba. To vidim po djeci na vjeronauku, ali i po životu općenito. Postoje roditelji koji nisu navikli moliti pa onda ne mole ni sa svojom djecom niti ih potiču na molitvu. Osim toga suvremeni mediji su potisnuli molitvu. Ljudi se klanjaju televiziji, računalu, mobitelu i prođe im vrijeme a da nisu ni primijetili. Ipak nastojim uvijek podsjetiti bake i djedove da mole. Oni imaju tu naviku koja im je sastavni dio duhovnoga života. Na misi zahvalnici na Staru godinu prvo zahvalim moliteljima.«
Župnik Vidaković posebno djeluje među hrvatskim braniteljima. »Cijenim ih i volim. Oni su pod mudrim vodstvom predsjednika Tuđmana iznjedrili, branili i obranili Hrvatsku. Svaka im čast. S njima razgovaram, hrabrim ih, potičem na dobro. Govorim im da se ne smiju zadržavati u prošlosti i živjeti na ‘staroj slavi djedovine’, a ponajmanje da od sebe stvore ‘partizanluk’. Oni i danas imaju vjere i vjeruju, no poljuljale su ih politike. Politika ih je podijelila. Oni su izborili slobodnu i neovisnu Hrvatsku, a onda su je prigrabili nesposobni političari, pa kada ne znaju stvarati boljitak, onda dijele ljude. Zato im govorim: ‘Ne morate glasovati za istu stranku, ali morate biti jedinstveni. Na vašim susretima politici nema mjesta.’ Mislim da bismo im trebali posvetiti više duhovne brige i pažnje. Lako je reći: on je ‘prolupao’ i smjestiti ga u psihijatrijsku bolnicu. Ali treba ga saslušati, posavjetovati, uvjeravati, ispovijedati, moliti se za njega. Ni jedan dan ne prođe a da se ne molim za sve hrvatske branitelje.«
U župi je kapelan Krunoslav Juraković, rodom iz župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Zapolju. Za svećenika je zaređen 2015. godine. Obavljao je dosad službu osobnoga tajnika požeškoga biskupa.
»Sudjelujem ponajprije u redovitim pastoralnim dužnostima župe koje obavljam u dogovoru sa župnikom. Prvotno se to odnosi na rad s mladima koji se svakoga tjedna okupljaju na susretima mladih petkom te mjesečno na klanjanjima i na molitvi, zatim posebno na rad s ministrantima. Kao svećenik vjeroučitelj predajem vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi u Novskoj«, navodi kapelan Juraković. »Osobno mogu posvjedočiti da su mladi u konstantnoj potrazi za nečim što ne mogu naći na svakom koraku ili, bolje rečeno, za Nekim kojega mogu naći na samo jednom mjestu – u Crkvi. Mladi su dakle sve potrebitiji Božje prisutnosti, odnosno duhovnoga života po kojem otkrivaju tko su oni u odnosu na Isusa Krista, a to znači da otkrivaju svoje dostojanstvo i sebe kao osobu. Oni su svjesni da neke dublje i važnije stvari, prave, istinske vrjednote, mogu pronaći jedino u susretu sa živim Bogom. To mi potvrđuju njihove želje i molbe za klanjanjima, za odlascima na duhovne obnove za mlade te njihovi otvoreni razgovori o nekim konkretnim pitanjima i problemima s kojima se susreću u svom mladenaštvu.«
Kapelan Juraković ističe da je jedan od gorućih problema župnoga pastorala pitanje odnosa mladih i Crkve s obzirom na vrijeme neposredno nakon primanja sakramenta potvrde. »Jaz koji se dogodi već prvu nedjelju nakon primanja toga sakramenta gotovo je neobjašnjiv. Problem je to s kojim se susreće većina župnih zajednica, a ako bih ga morao sažeti u jednu crticu, rekao bih da je ključno pitanje kako učiniti da primanje sakramenta potvrde jednoga ili više članova u obitelji bude duhovno, radosno oživljenje cijele te obitelji. U odgovoru je potrebno sagledati sjaj obiju strana iste medalje, i onih koji pripremaju krizmanike katehezom i onih koji se pripremaju primiti sakrament misleći pri tome na cijelu obitelj. Svatko neka u dobroj namjeri učini svoj dio. Svakako treba istaknuti pozitivno, a ono je da postoje oni ‘friški’ potvrđenici koji nastavljaju aktivno sudjelovati u životu župe i nakon primljenoga sakramenta potvrde kroz zbor mladih, čitače, ministrante. Zanimljivo je da takvi slučajevi dolaze iz onih obitelji koje redovno svake nedjelje zajednički dolaze na misu. A kad kažem ‘oživljenje’ obitelji, ponajprije mislim na obitelji koje su svoj duhovni život unutar određene župne zajednice – svjesno ili nesvjesno – svele na minimum.«
Kapelan Juraković ističe da su kršćani u današnje vrijeme, posebno mladići i djevojke, na vjetrometini. »Vjetrovi udaraju sa svih strana, od medijskih, internetskih, mobitelskih sredstava do normalnih razgovora oči u oči, gdje se u svemu tome često obezvrijedi duhovno. Drugim riječima, mladići i djevojke proživljavaju uraganske udare na vlastito dostojanstvo. Doista je teško poslanje u takvom okruženju motivirati mlade za duhovno. Često sam u vršenju toga poslanja doživio poraz jer im se stvori privid da njihovu mladenačkomu životu duhovno nije potrebno. No važno je da pri porazima nisam odustao i da ne odustajem. Znam mladima često reći da je u borbi protiv crnila molitva najjača, odnosno poučavam ih da će kroz molitvu dobiti snagu Duha da učine nešto od svojega života i kad misle da je sve izgubljeno. Mlade treba nastojati uvjeravati da po njima ovaj svijet može biti bolji, da će oni jednoga dana doći na pozicije u kojima će imati priliku promijeniti nešto na bolje, na dobro, a na to će se moći odvažiti jedino ako budu imali u sebi snažan duh. Stoga, snažan duh se razvija od malih i mladenačkih nogu kroz duhovan život. Jedna od snažnih motivacija je kada znaju da netko za njih i s njima posebno moli. Tu je ključ teškoće u ovom poslanju, da obećanje molitve za nekoga mladića ili djevojku ne bude tek izgovorena riječ, nego doista djelo koje se izvršava.«
Kapelan Juraković ističe da treba širiti optimizam. »Samo primjerom se može to činiti. Primjerom i svjedočenjem kršćanskoga života i poziva koji si primio, bilo svećeničkoga bilo obiteljskoga života. Osmijeh na lice, jer nije sve tako sivo. Vjerujem da osmijeh i vedrina vraćaju nadu tmurnim ljudima koje susrećeš putom. Osobno bih se prije povjerio osobi vedra duha negoli namrgođenomu licu. Stoga se optimizam vraća ne samo riječima, nego napose vedrinom. Kako kaže stara latinska: Riječi lete, primjeri privlače.«
U Novskoj dubok trag među narodom ostavljaju redovnice Družbe kćeri milosrđa. Među njima je s. Marija Jelena Krivić koja radi u srednjoj školi kao vjeroučiteljica. Vodi »Poslanike milosrđa«. »Okupili su se oko lika Blažene Djevice Marije u dvije skupine«, navodi vjeroučiteljica Krivić. »Polažu obećanja i ima ih 20 s obećanjima, a ima i druga skupina s kojom radimo kroz radionice. Nastojimo s njima raditi kreativno. Istodobno u Novskoj je novicijat hrvatske zajedno s talijanskom provincijom. Narod uvijek prati tko dolazi i postoji međusobna povezanost. Sada su s nama tri novakinje, a juniorka je šest. Postoje uvijek i djevojke koje se interesiraju za našu zajednicu.«
S bogatim iskustvom u katehezi i vođenju zborova s. Marija Egidija Galić poput magneta okuplja pjevače, od najmlađih do najstarijih. Prije dolaska u Novsku djelovala je u Osijeku. »Vodim dječji i veliki zbor. U velikom je zboru od 25 do 30 pjevača. Pjevamo dvoglasno. U dječjem je zboru petnaestak članova, a probe su nam subotom. Nastojimo uključiti cijeli puk u pjevanje, dakle zbor vodi pjevanje, a puk se uključi.«
S. Marija Darija Lukić je juniorka, dakle još je u formaciji. »Od prošle školske godine predajem vjeronauk, a u župi vodim grupu ‘Bisera’, a uz vođenje dramske skupine, brinem se za sakristiju. Okupimo tridesetak djece u naše ‘Bisere’.«
Ministrantska služba u župi je aktivna. Matija Potočki ministrant je već pet godina. Ističe da ih dolazi dvadesetak redovito, a tridesetak ih je upisano. Dogovore se na susretima tko će ministrirati na kojoj misi, a tko će kroz tjedan dežurati. Umirovljenik Karlo Lukić navodi da je Novska bila staro obrtničko mjesto koje je uništeno. Nekoć je radilo 2000 ljudi. Ističe da je problem nezaposlenost, poljoprivreda je na klimavim nogama. Treba se posvetiti ljudima na svim razinama i zajednički krenuti u obnovu i boljitak cijeloga društva.
