Jedini je hrvatski biskup koji govori afrički jezik svahili, a rat u Hercegovini zatekao ga je kao misionara u Tanzaniji te se morao voziti 700 km da bi došao do telefona i dobio informacije o svojim najbližima. Providnost je htjela da upravo on bude jedan od prvih civila koji su ušli u rodno mjesto Pješivac-Gredu i Aladiniće, gdje je u lipnju 1992. zatekao spaljenu crkvu Svih svetih, u čiju je gradnju bio na više načina i osobno uključen. Bio je među osnivačima i vokal prvoga sastava bogoslovnoga benda u Sarajevu VIS-a »Emanuel«, koji je stekao veliku popularnost i u pet godina zabilježio 400-tinjak nastupa po BiH, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Lihtenštajnu.
I iz rodnoga kraja tepaju mu kao dobru glazbeniku budući da je još kao ministrant u osnovnoj školi na pučkoj misi pjevao novozavjetno čitanje – poslanicu, potom kao sjemeništarac i bogoslov za blagdane i praznike svirao i vodio zbor, a kasnije kao svećenik svoj je talent darovao župi vodeći više od 10 godina župni zbor i prateći Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo »Dubrave Aladinići«. Ta sjećanja na novoimenovanoga 62-godišnjega porečkoga i pulskoga biskupa Ivana Štironju žive u njegovu rodnom kraju, »ravnim Dubravama« u istočnoj Hercegovini, nadaleko poznatu po poljoprivrednim proizvodima i velikim obradivim površinama, koju nerijetko zovu i »hercegovačkom Kalifornijom«.
Biskupova krsna župa sv. Mihovila u Prenju, smještena u Stolačkom dekanatu Trebinjsko-mrkanske biskupije, povijesno je stara župa, osnovana 1704. godine, od koje su se kasnijih desetljeća odvajale mnoge druge župe, kaže nam sadašnji župnik Mile Vidić. Upravo uz tu župnu crkvu koja je skrivena pogledu s glavne ceste, jer je nastala u vrijeme Turaka koji nisu dopuštali izgradnju crkava na vidljivu mjestu, vežu se prvi koraci vjere biskupa Štironje. Dakako uz one korake naučene u obitelji. U prenjskoj je crkvi kršten istoga dana kada je i rođen 10. svibnja 1960., pohađao je vjeronauk, primio sakramente prve pričesti i krizme, dolazio na nedjeljna misna slavlja s roditeljima te braćom i sestrama, a u sjećanju mu je posebno ostao i tadašnji župnik Ilija Rezo kao uzoran i poticajan svećenik, koji je potpuno nevin odrobijao desetak godina strogoga zatvora. Godine 1977. osnovana je nova župa u Aladinićima posvećena Svim svetima i rodno mjesto biskupa Štironje Pješivac-Greda pripalo je novoosnovanoj župi, a prvim je župnikom imenovan dotadašnji prenjski kapelan Ante Đerek.
Danas župa Aladinići okuplja oko 1500 vjernika, a velika crkva svjedoči o pobožnosti toga kraja koji svoje pouzdanje stavlja u Gospodina. »Župa je kroz povijest doživljavala razne nedaće i nevolje, ali ljudi su se izdizali. Uvijek je narod uz pomoć Boga i ljubavi prema njemu izlazio iz teških situacija, a do danas vjernici imaju ljubav prema Crkvi te poštuju svećenike, koje zovu dumo«, kaže župnik Marin Krešić, koji je u Aladiniće došao prije dvije godine. Tek kratak pogled na brojne pastoralne aktivnosti pokazuje da je riječ o aktivnoj župi, zahvaljujući čemu se u obiteljima toga kraja njeguje obiteljska molitva te se djeca odgajaju u kršćanskom duhu. Tako su u župi organizirani kateheza za sve dobne skupine, ministranti, čitači, Caritas, dva zbora – župni i dječji, obiteljska zajednica, tečaj radosnoga kršćanstva Kursiljo…
Župa Aladinići prošle je godine proslavila 45 godina od utemeljenja, a u prve dane i važne događaje župe upisala se i obitelj novoimenovanoga biskupa, pa tako i biskup Štironja kao sjemeništarac Trebinjsko-mrkanske biskupije. Izgradnja nove crkve u vrijeme komunizma bio je težak pothvat jer se crkva gradila rukama mještana, ali sve je to donosilo velik zanos u ljudi. Jedna od zadaća mladića Ivana bila je po selu ići od kuće do kuće te tražiti lončanice s cvijećem, koje su onda sadili da bi uredili okoliš župne crkve u povodu mlade mise mještanina Bože Goluže. A kada je izgrađena župna kuća, upravo je on upalio prvi put vatru u župnoj kući na Badnjak 1977. godine župniku Đereku jer su njegove tetke Luca i Stojka tada pomagale župniku.
Svećenik koji je s biskupom Štironjom ostao povezan kroz sve službe i godine – a povezali su se jer mu je bio kapelan u župi Prenj, a potom i župnik u Aladinićima – jest Ante Đerek, sada u mirovini, kojega smo sreli u Svećeničkom domu u Mostaru. »To je osoba s kojom sam se najbolje razumio i mnogo je pridonio za župnu zajednicu, rastao je uz našu župu. Ima kvalitete ljudskosti, društven je, želi pomoći i ima osjećaj za siromašne i potrebite, cijeni svakoga svećenika, nije onaj tko dijeli. Gdje god je bio i djelovao, ostavio je dubok trag. Uredan je i praktičan, marljiv, a u isto vrijeme otvoren je prema nebu. Bog ga je do kraja ‘izbrusio’ kada je prolazio kroz tešku bolest prije petnaestak godina.« Tako govori svećenik Đerek, koji kaže da mons. Štironju biskupska mitra nije promijenila.Jedina kuća Štironja danas u Dubravama nalazi se u Pješivac-Gredi. Riječ je o mladu prezimenu, tek s početka 20. stoljeća, jer se još biskupov pradjed Ilija, preminuo 1896., pisao Milanović Štironja. Kako je došlo do promjene prezimena, točno se ne zna, ali postoji više verzija. Jedni kažu da je otac biskupova pradjeda na putu u planinu, gdje su se odvodile ovce u vrijeme ljetne žege, upao u korov zeljaste biljke štir. Vjerojatnije je ipak da je rođen u mjestu Štirine na Štirinskom jezeru, jednom od najvećih jezera na Zelengori. Kako god, danas pokojni roditelji biskupa Štironje – Stojan i Anica r. Bošković – bili su prvi par koji se nakon Drugoga svjetskoga rata vjenčao u župi Prenj 1945. godine. U obitelji se u sljedećih 16 godina rodilo desetero djece: sedam kćeri i trojica sinova, a jedno je dijete preminulo kao nedonošče. Svi su do danas ostali povezani, predstavljaju se kao »jedna reprezentacija«, a od djeda Stjepana danas ih je po toj lozi više od stotinu rođaka. Osim u BiH i Hrvatskoj žive i u svijetu: Irskoj, Njemačkoj, Italiji…
Biskupova sestra Stana Bošković, najstarije dijete u obitelji, danas živi u blizini obiteljske kuće u Crnići-Gredi, a o prvim godinama zajedničkoga života kaže da se u poratnim godinama teško živjelo. Pretežno se sadio duhan, pšenica, kikiriki i loza; imali su ovce, krave, kokoši, konje za oranje zemlje… »Iako smo mi u selu imali najviše obradive zemlje jer je djed jedini ostao živ nakon Drugoga svjetskoga rata pa smo naslijedili mnogo zemlje, mnogo je uroda oduzimala država porezom pa je nama ostajalo malo. Rađala su se djeca, mi stariji odgajali smo mlađe, a u mojim prvim godinama života u našoj kući još nije bila provedena struja ni voda«, kaže Stana.
Na obiteljskom imanju, u novoj kući, danas živi najstariji brat biskupa Štironje Šćepo s kćerju Blaženkom te sinom Tomislavom i njegovom obitelju. »Uz redoviti posao alatničara u firmi, sedamdesetih godina redovito sam iz Hercegovine išao prodavati voće i povrće u Hrvatsku, najčešće u Bašku vodu. Sestre bi ubrale, ja bih došao s posla i onda vozio na prodaju u Hrvatsku«, kaže Šćepo Štironja.
O važnosti ispreplitanja nacionalnoga s vjerskim identitetom u tom kraju svjedoči biskupova sestra Janja Ćorić, koja se sjeća da je u obitelji neizostavna bila obiteljska molitva. »Dan se ujutro počeo s Presvetim Trojstvom, u podne se uz zvon zvona pozdravljala Gospa Anđeoskim pozdravom, a uvečer čim se zvono oglasilo sklapale bi se ruke i Boga molilo. Bila je tu uvijek krunica, obnavljali bismo istine vjere, Božje i crkvene zapovijedi, sakramente, glavne grijehe, kao i naše obiteljske molitve, tzv. preporuke. Među njima uvijek smo molili za duhovna zvanja. Bog je uslišio našu molitvu, čuo nas je i imamo don Ivu i biskupa Ivu. Zahvalni smo mu na tome.«
I dok je đakonsko ređenje biskupa Štironje u rodnoj župi u Aladinićima 28. prosinca 1985. pratila obilna kiša, potpuno drukčije vremenske prilike bile su sedam mjeseci kasnije tijekom slavlja mlade mise nakon svećeničkoga ređenja. Bila je to, prepričava se do danas u mjestu, radna akcija cijeloga mjesta te najbolji pokazatelj zajedništva, jedinstva i solidarnosti naroda jer je trebalo organizirati sve za 1200 uzvanika. I dok se najstariji brat sjeća tegoba oko sira iz mjeha i posluženih 120 janjaca, trebalo se pomučiti i za iznajmljivanje šatora i posuđa, jer – iako je mlada misa bila 1986. godine – vlast ni dalje nije bila blagonaklona vjerskim proslavama.
Nećaci i nećakinje biskupa Štironje sjećaju se njegova Renaulta IV s kojim je kao mladomisnik rado dolazio posjetiti obitelj u rodno mjesto, pa čak i s kolegama – koji su uvijek hvalili uštipke majke Anice. Poticao je svoje nećake i da se obrazuju, većina ih je završila visoke škole, a sjećaju se kako je tijekom četverogodišnjega boravka u misijama stric mjesečno slao pisma obitelji u posebnim plavim kuvertama, koje do danas čuvaju.
»Slobodno idi, samo me, sinko, nemoj osramotiti.« Te je riječi prije 48 godina na dan žetve, dok se u hladovini kratko odmarao, izrekao otac Stojan kada je pri kraju osnovne škole sada novoimenovani biskup porečki i pulski Ivan Štironja tražio njegovu suglasnost za ulazak u sjemenište. Sada iz vječnosti sigurno je ponosan jer je u 35 godina svećeništva sin Ivo, kako su ga svi u mjestu zvali, ujedinio brojne službe: u hercegovačkim biskupijama (katedralni župnik, biskupski vikar za pastoral, pročelnik za misije i za mlade, član brojnih vijeća), na nacionalnoj razini (ravnatelj Papinskih misijskih djela BiH i član nekoliko vijeća Biskupske konferencije BiH), ali i u inozemstvu (misionar u biskupiji Iringa u Tanzaniji te dušobrižnik Hrvata u kanadskom gradu Oakvilleu). Posljednje dvije godine služio je kao biskup u Kotoru, imenovan u prosincu 2020. U povodu preuzimanja nove službe, koje je najavljeno za 18. ožujka u Poreču, u Hercegovini smo posjetili biskupovu rodnu župu Aladiniće, krsnu župu Prenj te mnogočlanu obitelj u Pješivac-Gredi…
