REPORTAŽA IZ RODNE ŽUPE I OBITELJI BISKUPA SVALINE Ponos satničke župe: »Gospodin« za traktorom postao biskup

Kada je prve nedjelje u studenom ove godine – dva tjedna prije nego što je najavljeno da će mons. Fabijan Svalina u Srijemskoj Mitrovici biti zaređen za biskupa koadjutora srijemskoga s posebnim ovlastima – proslavio pedeset godina, njegova majka prisjetila se hladnoga predzimskoga dana kada je u đakovačkom rodilištu na svijet donijela najmlađe od svojih četvero djece. Providnost je htjela da na istom mjestu, u istoj zgradi 26 godina kasnije, novoimenovani biskup diplomira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu budući da je ta zgrada nakon komunističkoga režima vraćena Crkvi. Ni njegov put do svećeništva nije bio uobičajen: na kraju drugoga razreda srednje elektrotehničke škole nakon jednoga ljetovanja u SAD-u, gdje je posjetio ujaka svećenika, mons. Svalina ušao je u đakovačko sjemenište, a bio je posljednji đakovački bogoslov koji je odslužio vojni rok u JNA te je u rujnu 1991. izišao iz vojarne u Mostaru. Jedan je studijski semestar zbog ratnih okolnosti proveo u »izbjeglištvu« u Mattersburgu na istoku Austrije.

Obitelj novoimenovanoga biskupa s majčine strane zaslugom književnika Vladimira Nazora spašena je iz logora, zajedno s mnogim obiteljima iz Kupresa, koje su na kraju Drugoga svjetskoga rata bile određene za strijeljanje u logoru u Podravini.

1 od 7

Obiteljska je to povijest u nekoliko slika novoga srijemskoga biskupa koadjutora mons. Svaline, rodom iz Đakovačke Satnice, koji je po roditeljskim korijenima Kuprešak. Njegovi su se roditelji Luca i Mirko vjenčali u veljači 1955. godine te se doselili u Đakovačku Satnicu, gdje još uvijek žive u ulici koja vodi prema Gašincima u kojoj je 20-ak kupreških obitelji. Preko puta je i kuća brata novoimenovanoga biskupa Drage koji živi s obitelju, kao i drugih Svalina, među kojima i brata Karla koji živi i radi u Švicarskoj u Sarnenu, mjestu u blizini Luzerna, te se raduje povratku u rodno mjesto u umirovljeničkim danima.

Đakovačka Satnica, općinsko središte, posljednjih se godina gotovo spojila s Đakovom te više ne djeluje kao seoska sredina, iako »vizura« mjesta otkriva da je riječ o slavonskom tipu sela, ušorenom, kuća do kuće… A na svakom ulazu u mjesto stoje održavani križevi krajputaši, jedan takav i u Ulici Kralja Tomislava, preko puta rodne kuće novoga biskupa Svaline. Župom sv. Roka u Đakovačkoj Satnici, kojoj pripada i filijalna crkva sv. Mateja u Gašincima, od kolovoza 2014. godine upravlja župnik Šimo Domazet, koji cijeli svećenički staž djeluje u Đakovštini. Vjernički nastrojen narod – prema popisu stanovništva 2123 ljudi, a na župnom je popisu 580 obitelji kojima se ide na blagoslov – privržen je Crkvi, govori župnik i nastavlja: »Ima najviše doseljenika iz srednje Bosne i iz Hercegovine. Ovdje je lijepa zdrava sredina, nema miješanoga stanovništva.«

Umirovljeni svećenik nadbiskupije Los Angeles Vlatko Poljičak ujak je novoimenovanoga biskupa. On ga je i krstio dok je bio župnik u Vođincima, a i propovijedao je na njegovoj mladoj misi. Do odlaska u misije 1975. g. u Ekvador, potom Argentinu i Sjevernu Ameriku, pratio je rast mons. Svaline. »Uvijek je bio društven, ljubazan i otvoren, ne kao djeca koji put nepovjerljiva i oprezna«, rekao je Poljičak, koji umirovljeničke dane provodi u svećeničkom domu u Đakovu. Kaže da ga je iznenadilo imenovanje nećaka za biskupa. »To se rijetko događa, ali zbog njegovih kvaliteta smatram da je najkvalificiranija osoba za tu službu jer je operativac po naravi. Bog mu je darovao talente strpljivosti, sabranosti i pronicljivosti«, rekao je Poljičak.

U deset mjeseci ove godine u Đakovačkoj Satnici u župne matice upisano je 19 krštenja, 10 vjenčanja i 32 sprovoda. »Ova je godina porazna, uvijek bude nešto više umrlih, ali baš ovako izraženija brojka umrlih nije uobičajena. Ipak ima podmlatka, ima još obitelji s više djece, a o tome svjedoči i broj đaka u matičnoj i područnoj školi – njih je 163«, kaže župnik Domazet i ističe da je većina stanovništva zaposlena u mjestu i obližnjem Đakovu. »Nismo mi više ono tradicionalno poljoprivredno slavonsko selo, predgrađe smo Đakova. Poljoprivrednom se bavi tek 20 – 25 posto ljudi, obrađuju zemlju, sade kukuruz i žito, ostali rade u tvornicama. Mnogi kažu da je bolje živjeti ovdje nego na rubu grada jer imaju dobru infrastrukturu: novu zgradu općine, dječji vrtić, kanalizaciju, brojne udruge – od nogometa, DVD-ova, KUD-ova…« Ističe i poslovne segmente koji zapošljavaju najviše Satničana – građevinsku tvrtku, pilanu, tvornicu betonskih ploča i tvornicu stakla, a vojni poligon u Gašincima također je veliki poslodavac za tamošnje stanovništvo.

Bilo je u župi nekoliko redovničkih zvanja. Uz redovnice križarice, od osnivanja župe 1968. godine mladu misu imali su Franjo Bodonji i mons. Svalina. Na prostoru gdje je novoimenovani biskup 13. srpnja 1997. godine slavio mladu misu uz lijepu 120 godina staru župnu crkvu danas je novoizgrađena zgrada općine, a ledinu na kojoj je bio šator za mladomisnički ručak sada je zamijenilo gradilište na kojem nastaje kuća nećaka Stjepana koji sa suprugom Anamarijom ima troje djece. Bez obzira na to što je razvoj »ukrao« mjesta povezana s početkom svećeništva mons. Svaline, obitelj i novoga biskupa poznaju mještani. »Župljani poznaju Fabijana iako je dugo na službi u Zagrebu. Kada se ukaže prilika, rado dođe slaviti misu ovdje. A i obitelj je uključena u župu, oni su vjernička obitelj. Majka i otac – unatoč godinama života – dođu u crkvu na misu, iako im je sada to teže zbog zdravlja i dobi«, svjedoči župnik Domazet.

Obiteljska povijest novoimenovanoga biskupa slična je i drugima u tom kraju. Tražeći bolju egzistenciju nakon Drugoga svjetskoga rata, stigli su iz Bosne u bogatu i plodnu Slavoniju. Tako je otac Mirko, rodom iz Mrđebara, župe Rastičevo kod Kupresa, već sa 15 godina prvi put došao čupati lan u Banovce. Iako u 90. godini, živo se sjeća mladosti i teškoća kroz koje su prolazili. »U Satnicu smo dolazili raditi povremeno u sezoni, sve se radilo ručno – konjima smo orali, ručno sadili kukuruz. Danas ima svaka Božja sprava, a nema radnika. Radeći smo pomagali prehranjivati obitelj, nas je doma bilo šestero djece. Došli smo ovamo ‘šta je ruva na nama, šta je kruva u nama’«, kaže otac, koji se sjeća da je u ulici gdje danas žive krajem pedesetih bio samo korov i šuma.

Njegovu priču potvrđuje i supruga Luca (86), rođena u Gornjem Malovanu, koja kaže da su se upoznali na plesnjaku nakon jedne mise 1954. godine. Godinu dana kasnije u veljači su se vjenčali, a već za »Prvi maj« 1955. došli su živjeti u Satnicu. Promijenili su tih godina više stanova i kuća dok nisu izgradili vlastitu. U obitelji Svalina prvo se rodila Katica 1956. godine, umrla s nekoliko mjeseci, potom je rođen Drago 1957., dvije godine kasnije Karlo, a 1971. novoimenovani biskup. »Fabijan je uvijek bio jako fin, povučen i poslušan dečkić. Nisam se iznenadila kada je rekao da želi ići za svećenika jer ima i ujaka svećenika. Sretni smo što ga imamo. Dođe kad god može, ali svaki dan nas zove. Nema dana da ne telefonira i pita kako smo, iako naš sin Drago živi preko puta nas i zajedno sa snahom i unucima pomaže sve što nam treba.« Majka otkriva i kako je novi biskup dobio ime Fabijan. Naime, tri godine prije rođenja Lucina najmlađega djeteta u prometnoj je nesreći kod Širokoga Polja poginuo njezin brat koji je nosio to ime.

U prisjećanju na djetinjstvo i mladenaštvo novoga biskupa otac, koji je cijeli radni vijek proveo u PIK-u, kaže: »Fabo nije izbjegavao posao. Kada je dolazio doma, rado je sjeo na traktor, orao je. Nije bio ‘gospodin’, nikada se nije stidio posla. A za nogomet nije bio mušterija, iako je kao bogoslov iz Đakova zajedno s kolegama znao dolaziti k nama u Satnicu na nogometni teren.«

Blage i mirne naravi, koju prati staloženost, nenametljivost, skromnost – opisat će novoimenovanoga biskupa i najstariji brat Drago (64) i njegova supruga Mila, a o obiteljskoj povezanosti i zajedništvu braće Svalina svjedoči i činjenica da je mons. Svalina krstio sve nećake i nećakinje bratove obitelji. »Povezani smo s bratom, držimo do zajedništva. Kada se Fabo rodio, imao sam 14 godina, brat i ja brinuli smo se o njemu, mama je kao kućanica radila na poljoprivredi. Kod kuće smo držali svinje, krave, majka je dnevno 20 litara mlijeka prodavala u zadruzi kako bi se djeca mogla školovati. Neko vrijeme naš brat Karlo pohađao je školu i u Rijeci«, kaže brat Drago, koji je bio i društveno angažiran, a baš uz dane biskupskoga ređenja sjeća se i 30. godišnjice otkako je kao hrvatski branitelj stradao u Domovinskom ratu i obrani Vukovara. Od trećega razreda srednje škole, kako svjedoči Mila, mons. Svalini nije za slavlje imendana 20. siječnja izostala pomoć njegovih najbližih, gdje god bio na službama uvijek su mu nosili specijalitete iz slavonske kuhinje, koje sami pripremaju.