Burna povijest Istre 20. stoljeća ostavila je snažan trag i na obiteljsku povijest novoimenovanoga zadarskoga nadbiskupa koadjutora mons. Milana Zgrablića. U listopadu 1943. selo Zgrablići i okolna mjesta njemačka vojska potpuno je uništila, a sve muškarce starije od 15 godina ubili su kod crkve sv. Ivana i Pavla kod Zabrežana te na obližnjim livadama. Među 62 žrtve Rommelove ofenzive bili su i mnogobrojni Zgrablići – stradali su članovi obitelji mons. Zgrablića s majčine i s očeve strane kao obični poljoprivrednici koji su se brinuli o djeci i obitelji. Tih godina otac novoimenovanoga nadbiskupa Josip služio je vojnu obvezu u Italiji, što ga je spasilo od sigurne smrti u Zgrablićima, a kada se nakon višednevnoga pješačenja s juga Italije vratio kući, suočio se sa spaljenom selom i okrvavljenim tlom.
Dvadesetak godina kasnije dječak Milan Zgrablić – kao najmlađi od petero braće i sestara – već je od najranijih dana sanjao o svećeničkom zvanju, a kada je došlo vrijeme odluke pred kraj osnovne škole, razmišljao je i o kuharskom pozivu. No povezanost s kapelanijom sv. Ivana i Pavla, tadašnjim župnikom Petrom Pahovićem – koji je prepoznao njegov poziv i kao župnik ga je pratio od sjemeništa sve do mlade mise – ipak je bila presudna da se na blagdan Ćirila i Metoda 5. srpnja 1976. upiše u pazinsko sjemenište, iako u bližoj obitelji nije bilo svećenika, a ni mjesto ni župa desetljećima nisu pamtili mladu misu i domaće zvanje.
Pokojni roditelji Josip i Marija Josipa vjenčali su se u prosincu 1946. g. u Pazinu. Oboje su dolazili iz brojnijih obitelji: s majčine strane bilo je sedmero djece, a u očevoj su se u obitelji rodila četiri sina i dvije kćeri. Tako su i u vlastitom braku, unatoč neimaštini i teškoći poslijeratnoga razdoblja u kojem su egzistenciju i život nakon uništenja sela trebali početi graditi od početka, bili otvoreni daru života. Najstarije dijete u obitelji Zgrablić je Vjekoslav, rođen 1948., potom se 1951. rodio Đino koji je preminuo sa 26 godina od tumora, a 1955. rođena je Marija, jedina kći u obitelji Zgrablić. Slijedila su još dvojica sinova: pokojni Josip rođen je 1958. godine, a novoimenovani nadbiskup Milan 29. kolovoza 1960., jedini od djece rođen u rodilištu, pa je među braćom i sestrama u danima djetinjstva kolala šala da on nije njihov jer se nije rodio doma, nego u bolnici.
U godinama nakon rata, kada su se roditelji vjenčali, vladala je velika glad. Nije bilo ni Caritasa ni Crvenoga križa da pomognu, a bliži članovi obitelji Zgrablić pripovijedaju kako su se roditelji prali iz vojničke kacige i jeli samo s jednom žlicom. Trebalo je i »mučati« o događanjima koja su doživjeli sredinom četrdesetih, živjelo se u strahu. Roditelji su radili na zemlji, uzgajali su krumpir, žito, imali su krave. U seoskoj sredini sasvim je normalno da nakon škole djeca pomažu roditeljima, pa takvi poslovi nisu mimoišli ni novoimenovanoga nadbiskupa Zgrablića. Nakon nastave redovito bi popodneva provodio na paši, gdje je do navečer čuvao krave kako bi odrasle oslobodio za druge poslove na zemlji.
Obitelj će pamtiti i to da su im u dijelu prošloga stoljeća talijanske vlasti preoblikovale prezime pa su neko vrijeme nosili prezime Grabelli. Prezime Zgrablić prati još jedna zanimljivost. Naime, dok novoimenovani nadbiskup i dvoje njegovih braće i sestra nose prezime Zgrablić, treći pokojni brat bio je Zgrabljić. I mještani sami pojašnjavaju da postoje četiri varijante istoga prezimena: Zgrablić, Zgrabljić, Žgrablić i Žgrabljić, ovisno o tome kako ih je matičar upisao u knjige. Zbog mnogo sličnih imena obitelj novoimenovanoga nadbiskupa nosi nadimak Brajdićari.
Mjesto gdje je dozrijevalo duhovno zvanje mons. Zgrablića crkva je sv. Ivana i Pavla kod Zabrežana. Potječe iz 17. stoljeća i smještena je uz staru cestu između Pazina i Pule, u središtu Istre, njezinu najautentičnijem dijelu. Ministrirao je u toj crkvi posvećenoj rimskim mučenicima iz prvih stoljeća, koji se spominju i u prvom misnom kanonu. Ondje su se mise slavile samo nedjeljama, a često bi dolazio u crkvu i sat vremena ranije kako bi sa župnikom Pahovićem, koji je dolazio slaviti mise iz Svetoga Petra u Šumi, razgovarao o vjeri. Kako je sam posvjedočio, mons. Zgrablić do ulaska u sjemenište nije znao što je vazmeno bdjenje i misa polnoćka budući da se u njihovu mjestu ti obredi nisu služili jer je bila riječ o kapelaniji, a ne rezidencijalnoj župi.
Nećakinja novoimenovanoga nadbiskupa Marijeta Zgrablić prisjeća se ujaka iz mladih dana. Milan Zgrablić zaređen je za svećenika kada je ona imala tri godine. »Uvijek bi nam posvećivao pažnju, nešto bi nam donosio. Uz sebe je uvijek imao fotoaparat i torbu s objektivima, jako je volio fotografirati. Da nije bilo njega, ne bismo imali ni jednu fotografiju iz djetinjstva«, prisjeća se nećakinja, uz opasku da je ujak, kojega su uvijek zvali samo po imenu, bio ukorak s tehnologijom.
Milan Zgrablić za đakona je zaređen u travnju 1985. u pazinskoj župi po rukama biskupa porečkoga i pulskoga Antuna Bogetića, a on ga je zaredio i za svećenika 8. lipnja 1986. u rovinjskoj crkvi sv. Eufemije te mu je povjerio prve službe. Kasnije je surađivao s biskupima Ivanom Milovanom i Draženom Kutlešom u Istri, a kao član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za sjemeništa i duhovna zvanja surađivao je sa zadarskim nadbiskupima Marijanom Oblakom i Ivanom Prenđom.U to je vrijeme crkva sv. Ivana i Pavla te područje više sela bili dio pazinske župe kao kapelanija, potom kao samostalna kapelanija, a od sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća uzdignuti su na razinu samostalne župe.
Svećenik Mladen Matika, župnik župe sv. Nikole u Pazinu, gdje su u matice krštenih upisani podatci o primljenim sakramentima novoimenovanoga nadbiskupa Zgrablića, kaže da je šezdesetih ta župa bila među većima. Godine 1960., kada je Milan Zgrablić kršten, kršteno je još 87 djece, a danas bude tek 20-ak krštenja godišnje. »Prijelomni trenutak bio je 1995. g., kada je industrija propala, ljudi su počeli tražili posao u priobalnim mjestima, počelo je iseljavanje i sve se manje djece rađalo. O situaciji iz sredine prošloga stoljeća župnik Matika kaže: »Ljudi su pod teretom komunizma svašta doživljavali, bila su to teška vremena, svećeničke su živote pratili zatvori, šikaniranja, pozivanja na saslušanja, a nad svećenstvo i Crkvu spustila se ‘magla’ i zbog slučaja Bulešić.«
Detaljnomu promatraču kod župne crkve sv. Ivana i Pavla ne će promaknuti natpis na jednom od dvaju zvona na preslici. Desno zvono dar je Milana Zgrablića, a ima ucrtan hrvatski grb i natpis »Ave Maria«. Sada župom sa 300 vjernika iz više okolnih mjesta upravlja pavlin Mate Kolak, a uz župni blagdan sv. Ivana i Pavla 26. lipnja najveća su slavlja: blagdan posvete crkve druge svibanjske nedjelje, potom blagdan Gospe od Zdravlja u studenome… Uz crkvu sreli smo i mještanina umirovljenoga poduzetnika Ivana Šajinu, koji kaže da se danas u Zgrablićima živi dobro, uz obrtnike i nekoliko obitelji koje drže poljoprivredu posljednjih godina otvorene su u selu četiri kuće koje se iznajmljuju za odmor.
U rodnom mjestu Zgrablići u rodnoj kući novoimenovanoga nadbiskupa danas živi nećakinja Lučana Žgrablić Tanković s obitelju, a njegovu dolasku u rodni kraj posebno se vesele nećakinjina djeca. To potvrđuje i druga nećakinja Marijeta Zgrablić. »Kako smo odrastali, tako smo često nailazili na neke nedoumice i životne teškoće, često bismo nazvali Milana i on je uvijek bio spreman staviti nas na prvo mjesto i puno nam je pomogao. Za neke mu stvari nikada nismo dovoljno zahvalni«, kaže nećakinja Zgrablić, koja svjedoči da i danas Milan djecu svojih nećakinja zna odvesti na izlet, druženje… Izražava ponos obitelji, cijeloga sela i župe jer su dobili nadbiskupa, a s druge strane žali jer odlazi iz Istre.
S očeve strane prvi rođak Darko Zgrablić, svećenik Porečke i Pulske biskupije, krizmano je kumče novoimenovanoga nadbiskupa, a i njihove obitelji snažno su povezane, čemu svjedoči i to da je Darkov otac Viktor bio krsni kum mons. Zgrabliću. »Te 1986. godine kada je Milan krajem srpnja imao mladu misu, ja sam u rujnu otišao u sjemenište. Na moj poziv snažno je utjecala ta mlada misa. S Milanom sam se dopisivao kao dječak, dok je bio bogoslov, davao mi je knjige i preporučivao literaturu. Kada sam se zaredio i slavio prvu misu u Rovinju – gdje sam Milanu bio tri godine kapelan – rekao mi je da je od 1986. do 1998. godine svaki prvi petak za mene slavio misu. To je prava kumska odgovornost«, ističe rođak Darko Zgrablić.
Nedavno je uoči selidbe iz Poreča u Zadar novoimenovani nadbiskup izbrojio čak 60 dekreta – što imenovanja, što razrješenja u 36 godina svećeništva. Vršio je različite službe u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, a mnogi ga pamte kao ravnatelja Caritasa, pročelnika Vijeća za ministrante i duhovna zvanja, ravnatelja Ustanove za uzdržavanje klera, kao i utemeljitelja Katoličke udruge mladih Istre – KUMI… Kao mladomu svećeniku biskup Antun Bogetić povjerio mu je službu voditelja doma Pazinskoga kolegija, gdje je u početcima trebao uspostavljati strukturu i organizaciju uz ravnatelja škole mons. Antuna Heka. U to su ga vrijeme zvali »ministar za unutarnje poslove«, a brojnih susreta i anegdota iz toga se vremena sjećaju i zaposlenici profesori tjelesnoga i hrvatskoga jezika Pero Marić i Orijana Paus.
