Oni neupućeni putnici vlakom, kada ugledaju postaju »Mučna Reka«, jamačno se začude i nasmiju neobičnu imenu mjesta. No mjesto »Mučna Reka« u stvarnosti ne postoji, iako može postati predloškom kakva književnoga scenarija. Nedostaje u tom natpisu i crtica koja bi razdvajala različita mjesta, poput »Strizivojna – Vrpolje« ili »Zdenci – Orahovica«. Zbunjujuće je vlakom, ali putujući automobilom, svaka se dvojba lakše otkloni. Između Križevaca i Koprivnice, među ostalim mjestima poput Carevdara, Lepavine i Sokolovca, prolazi se kroz Veliku Mučnu, a ima i Mala Mučna, do nje treba skrenuti s glavne ceste. Mjesto Reka gotovo se »prelilo« u prijestolnicu Podravine. Jer tamo gdje prestaje Reka, počinje »rijeka« Koprivnica. Stanovnici Reke nazivaju se Rečanima i Rečankama, ponosni na raznolikost krajolika, mješavinu nizinske i brdovite Hrvatske. Pomalo uvučeno, s druge strane pruge, iza nogometnoga igrališta smjestilo se i središte župe Presvetoga Trojstva, koja je ove godine proslavila 40. obljetnicu postojanja, odnosno samostalnosti. Ranije je bila sastavnim dijelom tada velike župe sv. Nikole biskupa u Koprivnici. Prilikom razdiobe i rasterećenja župe 4. studenoga 1978. župa Reka prva se odvojila, a župom su upravljali redom župnici Ivan Kolar (gotovo tri desetljeća), Josip Vidović i današnji – Mario Križanac. Župa pripada Koprivničkomu dekanatu Varaždinske biskupije.
Barokna župna crkva izgrađena je 1836. godine, o čemu svjedoči i natpis na ulaznoj kapiji. Naslonjena je na ogradu crkve vanjska sjenica i natpis »Svratište«, prostrano župno dvorište s livadom, vanjski oltar, drvene jaslice, livada, puni sjaj kasne jeseni. U daljini jedan »čardak ni na nebu ni na zemlji«, psići iz okolnih kuća provjeravaju došljake. Iako je dvoznamenkast i dovoljan broj Celzijevih stupnjeva u studenom, puše neugodan vjetar, lako se prehladiti bez tople jakne. Pjevači župnoga zbora pripremaju glasove za misu u župnoj crkvi, nakon što je župnik Križanac kroz jutro slavio euharistiju u jednoj od filijalnih kapela. U tijesnoj sakristiji desetak ministranata, i jednak broj vjernika koji paze da svi elementi liturgije budu pripremljeni i – nadohvat ruke.
Na području župe ima oko tri tisuće žitelja, od kojih je katolika 2500 u 730 obitelji. Sama Reka ima oko 1300 stanovnika. Župa se sastoji od četiri filijale: Sokolovac s kapelom Uzvišenja sv. Križa, Jagnjedovec s kapelom sv. Andrije, Srijem s najstarijom župnom kapelom sv. Vida i Mala Branjska s kapelom sv. Petra i Pavla. Ostala mjesta, rasuta između Bilogore s jedne i Kalnika s druge strane jesu: Domaji, Velika Mučna, Grdak, Prnjavor, Miličani, Kamenica, Suhi Most i Paunovac. Manja mjesta imaju kapelice ili raspela poklonce. Teritorij župe prostire se na otprilike 50 kilometara i obuhvaća podjednako dijelove grada Koprivnice i dijelove općine Sokolovac.
Suživot s prirodom ondje se osjeti na svakom koraku, od užurbanih traktora, pripreme ogrjeva za sporo (na)dolazeću zimu, radova na zemlji… Ali vjernici iz Reke raspjevano i u lijepu broju nedjeljom slave Gospodina. Župnik Križanac djeluje kao vrlo organiziran čovjek, želja mu je da sva euharistijska slavlja pohodi više od prosječnoga broja od 250 vjernika na misama, što je deset posto župljana. Ali i da župni život ne bude »samo« odlazak na euharistiju. Teško je nasljeđe, smatra župnik, priječilo se u vrijeme komunizma dolazak vjernicima, a i mnogo je pravoslavnih stanovnika. U sedamdesetim godinama prošloga stoljeća došao je i val iz Hrvatskoga zagorja, a tijekom Domovinskoga rata izbjeglo je mnogo stanovnika iz Bosne i Hercegovine te Vojvodine, pripovijeda župnik Križanac.
»U Reki smo, uz ostalo, od 2010. pokrenuli župni Caritas, pučke misije, biblijsku grupu, euharistijsko klanjanje četvrtkom. Povremeno šaljemo bračne parove u Hrvatsku zajednicu bračnih susreta. Održavaju se i godišnji susreti Maloga tečaja kršćanstva ‘Kursilja’ za krizmanike, a povremeno i tečaj za odrasle. Izdajemo tjedno župni listić, godišnji župni časopis ‘Sveta Trojica’ te smo prisutni i na Facebooku. Imamo dva sjemeništarca iz župe na Šalati i jednoga kandidata za iduću godinu«, nabrojio je župnik Križanac, ponosno pokazujući župna tiskana izdanja, profesionalno »prelomljena«, s relevantnim novinskim rubrikama. Rođen je 16. siječnja 1981. u Jajcu, kao župljanin župe sv. Ive u Podmilačju. Srednju školu za telekomunikacijskoga tehničara završio je u Varaždinu. Diplomirao je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 2008., a godinu dana kasnije zaređen je za svećenika u Varaždinu. Đakonsku službu obavio je u župi Remetinec kod Novoga Marofa, a potom je godinu dana bio župni vikar u Đurđevcu. Od 2010. je župnik u Reki. U slobodno vrijeme rado planinari, igra nogomet i tenis. Prošle je godine u studenom poveo župljane na hodočašće u Svetu Zemlju, a prethodno je sam u 27 dana prošao i Put sv. Jakova u Španjolskoj, popularni »Camino«. Vjeruje da su mnogi blagoslovi izmoljeni za bolju župnu budućnost.
»Imamo četiri zvonara u mjestima Reka, Sokolovac, Jagnjedovec i Srijem. U došašću, uz zornice, već sedam godina priređujemo žive jaslice za božićno vrijeme. U korizmi održavamo planinarske križne putove, duge 26 kilometara, do filijala. Marijanski zavjet za domovinu prolazi kroz Reku, a organiziramo i susrete ministranata Koprivničkoga dekanata«, napominje rečanski župnik, ponosan na 18 krizmanika i 27 pričesnika za sljedeću godinu, kao i na razne predavače iz javnoga života te kvalitetne voditelje duhovnih vježba. Tako je fra Ivan Matić iz »Tabora« vodio trodnevnicu za 40. obljetnicu župe te uoči župnoga blagdana, a vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić predvodio je misno slavlje na dan obljetnice i nedjelju Presvetoga Trojstva 27. svibnja.
O spomenutoj obljetnici župnik Križanac i župljani postavili su na pročelju župne kuće spomenploču domaćemu sinu, svećeniku dr. Mihovilu Pintaru (1885. – 1937.) koji je studirao u Zagrebu i Beču, a mladu misu služio je 1909. u rodnoj Reki. Nakon brojnih svećeničkih služba umro je i pokopan 1937. u Požegi. Sjećanje na njega nije presušilo u Reki, dapače.
Dotaknuo se župnik Križanac i vlastitih očekivanja. »Kao i svaki mladi svećenik, bio sam idealist na početku, vjerovao sam da će se sve pokrenuti kad započnem organizirati skupine. U praksi to ide jako sporo, rezultati nisu toliko vidljivi. Nemam iluzija da ću mnogo napraviti i promijeniti, postao sam realist, ali vidim male pomake. Može se raditi na edukaciji prvopričesnika, krizmanika, s njihovim roditeljima«, napomenuo je župnik Križanac. Na glazbenom području i evangelizaciji vjernika ima uvijek otvorenoga prostora, smatra.
»Ima i odlazaka, ali manje nego u Slavoniji, jer vodeće tvrtke i tvornice u Koprivnici, kao i HŽ, daju svojevrsnu sigurnost. Iz moje župe otišlo je desetak aktivnijih obitelji u Njemačku, Norvešku, čak i Katar«, otkriva župnik iz Reke i dodaje da nije od velikih riječi, njih radije prepušta aktivnim vjernicima.
Predvodnici mladoga »vala« u Reki su Valentina Trbara i Marko Kolarek, angažirani na mnogim župnim poljima. »Ima nas desetak, od prvoga razreda srednje škole do fakulteta, ostali poslije krizme odu. Trudimo se biti aktivni, pohađati susrete mladih«, navodi Kolarek, zaposlen u Koprivnici u poduzeću za ceste. Njegova kolegica Trbara ide u treći razred srednje škole, smjer upravni referent. Govorila je u ime 20 ministranata aktivnih u župnoj crkvi i filijalama. Sastaju se subotom u 20 sati. »Na susretima učimo moliti, pjevati. Privuklo me služiti Bogu, pomoći župi s članom više«, kratka je i jasna Valentina.
Trinaestogodišnji Ivan Matijašić jedan je od najneobičnijih ministranata s kojima smo razgovarali. Jer, taj učenik osmoga razreda Osnovne škole Sokolovac živi u Grdaku te sa sigurnošću odrasla čovjeka vjeruje da će jednoga dana dobiti priliku biti župnik u svojoj Reki. »Osjećam se dobro i sretno, jer mogu biti bliže Bogu i oltaru. Hoću biti njegov sluga. Razmišljam o sjemeništu i općoj gimnaziji. Nakon toga ću otići za svećenika i tko zna, možda dođem i ovamo u župu«, iskren je Matijašić. Priznaje da se početkom rujna nakon tri godine vratio u crkvu, i tada je osjetio snažan poziv u sjemenište.
Predsjednik župnoga ekonomskoga vijeća čovjek je kraljevskoga imena Melkior Gašparić (1951.). Doselio se taj umirovljeni parketar prije 40 godina iz Kamenice u Reku, upravo s osnivanjem župe. Prisjeća se onih težih, komunističkih vremena, kada se skrivećki dolazilo u crkvu, kada župa nije imala ni približno okućnice kao danas, vremena otkupa dotrajalih gospodarskih zgrada na mjestu kojih je napravljen župni ured. Ima sina, suprugu, snahu i dvojicu unuka. »Napredovali smo zadnjih desetak godina, ranije nismo imali dvoranu za sastajanje. Sad dječica tu igraju nogomet, sastaju se vijeća, sretni smo zbog svega napravljenoga. Skupljali smo i molili pomoć po župi«, naglasio je, svjestan da su mnogi i »špotali« i nevoljko gledali na uređenje crkve. U planu je i izgradnja križnoga puta, najavio je Gašparić.
Odgojiteljica Senka Ištvanović živi s roditeljima i radi u Sokolovcu. S ponosom je predstavila žive jaslice, njih je imao potrebu naglasiti gotovo svaki vjernik s kojim smo razgovarali. »Naša župa i ove godine u najljepše vrijeme u godini organizira žive jaslice, prekrasan scenski prikaz Isusova rođenja u kojem sudjeluju glumci amateri iz župe. Želimo taj događaj i ambijent dočarati što realnije, pa scenografiju koju su napravili župljani čine štalica s Josipom i Marijom koji čuvaju maloga Isusa, svratište, kovačnica i torovi sa živim životinjama. U sklopu igrokaza bit će održan koncert božićnih tradicionalnih pjesama našega zbora, prigodne božićne recitacije. Najmlađi posjetitelji dobit će prigodne poklone, a svi posjetitelji bit će počašćeni čajem, kuhanim vinom i kolačima«, poziva sve ljude dobre volje vjernica Ištvanović na rečanske žive jaslice.
Strojovođa HŽ-a Dalibor Denžić, koji nam je i skrenuo pozornost na nelogičnost željezničkoga natpisa »Mučna Reka«, zajedno sa suprugom Valentinom Denžić i troje djece ministranata živi u Sokolovcu, svjedoči bračnu ljubav u Hrvatskoj zajednici bračnih susreta. Pastoralni je vijećnik, aktivan je u Caritasu. »Obveze su zahtjevne zbog smjena, često župniku i dam ‘košaricu’, no pridonosimo, čitam u filijali Sokolovac, svjedočimo bračno zajedništvo i ljubav«, sažeo je svoje aktivnosti Denžić.
Majka Martina Glavica i njezina kći Magdalena Glavica izabrale su župno pjevanje, glazbom animiraju misna slavlja. Martina je, zanimljivo, predstavila mladi zbor, u kojem ima djece od osnovne škole pa sve do majki. »Postojimo od 2011. Okupili smo se na inicijativu župnika Križanca. Pjevamo iz pjesmarice za mlade. Spajamo se sa župnim zborom za blagdane«, u dahu je ispričala Martina Glavica. »Moj prvi susret sa zborom bio je i prvi veći susret s crkvom. U mojoj obitelji nije se mnogo odlazilo na mise, samo za veće blagdane«, iskrena je sudska zapisničarka Martina koja je ljubav prema crkvi i pjevanju prenijela na sina Martina i kćer Magdalenu, učenicu drugoga razreda srednje umjetničke škole u Koprivnici, koja je orguljašica u »velikom« zboru. Učenica je i glazbene škole u Koprivnici, svira klavir. »Ponekad je naporno uskladiti vođenje župnoga i mladoga zbora, uključili smo nove pričesnike i firmanike. Prihvaćena sam bez obzira na mlade godine«, nasmijana je Magdalena.
Supruga i odnedavno majka Ana Kos još se privikava na Podravinu, kamo je došla prije dvije godine, iako se to po naglasku ne može ni približno zaključiti. Rodom je iz Travnika, dugo je živjela u izbjeglištvu u Dalmaciji, studirala je u Mostaru i Osijeku, tako da se sve »izmiješalo«. Ona je otprije dva mjeseca voditeljica župnoga Caritasa, svjedoči o akcijama nabave robe i hrane za tridesetak potrebitih na području župe te o velikom srcu župljana, osobito o najvećim katoličkim blagdanima. »Sve mi je novo, ali snalazim se. Caritas se brine o obiteljima slabijega imovinskoga stanja. Nastojimo i duhovno pomoći našim korisnicima«, navela je Ana Kos, koja je i u nedjelju reportaže dogovarala dovoz drva za ogrjev ugroženim stanovnicima Reke. »Ima starijih ljudi, ili obitelji s puno djece koji su pomalo izgubili nadu. Nastojimo ih približiti Bogu. Ima i dosta Roma kojima pomažemo, oni imaju gotovo cijelo naselje, koje također nastojimo integrirati.«
Kao ni kod župljanke Kos, tako se ni kod Željka Ranogajca (49), građevinskoga tehničara niskogradnje, ne može zaključiti iz prve da nije rođen u koprivničkom kraju. Naime, dolazi iz Petrijevaca nedaleko od Osijeka, ali je već desetljećima stanovnik Miličana. Ima suprugu i dvoje djece. »Živim miran obiteljski život. Vjerujem u Boga, živimo lijepo i spokojno. Pomažemo si međusobno sa župnikom«, govori pastoralni vijećnik Ranogajec. Priznaje da se nije lako prilagodio na rečanski mentalitet, nakon slavonskoga. »Ljudi su različiti, Slavonci su opušteniji, žive drugačijim tempom života. Ovdje je više jala, toga nema u ravnici. Potrebno je više razgovarati i poticati na veći doprinos. Materijalno dijeli ljude, a život je prekratak, i treba ga proživjeti s najbližima«, kazao je Ranogajec.
Iz Jagnjedovca dolaze Davorka Gregurek i Dražen Kovačić (1972.), koji sa župnikom osmišljavaju pastoralne aktivnosti u tom brjegovitom mjestašcu s filijalnom kapelom sv. Andrije. Vjernik Kovačić pastoralni je vijećnik i čitač u Jagnjedovcu, gdje živi sa suprugom Anitom, a sin Dorian i kći Lana su ministranti. Obiteljski »pokrivaju« Kamenicu i Suhi Most, djeluju i karitativno. Sudjeluju i u uređivanju okoliša. Voditeljica maloga zbora, aktivna u pastoralnom vijeću i Caritasu je i vjernica Gregurek. Predstavnica je i udruge »Hrvatska žena« iz Jagnjedovca. »Članice su vjerne, pomažu u euharistiji, ali i drugim aktivnostima, pečenju kolača, i ostalom«, navela je Davorka Gregurek.
Iz Miličana je došao vjernik Kristijan Pajek (29), pomoćnik u nastavi u Osnovnoj školi Sokolovac. Završio je matematičku gimnaziju, studirao na Šumarskom fakultetu. Bavio se poljoprivredom, zajedno s majkom, dva brata i sestrom. Odaziva se na župne radne akcije, prošle godine je glumio u živim jaslicama. »Teško je živjeti u ovom kraju, niske su plaće, ali veže me rodni kraj«, navodi Pajek, iako priznaje, poput mnogih mladih u Hrvatskoj, da razmišlja o odlasku u inozemstvo.
Neobična baka je Zlata Andrašić, neobična jer na svako misno slavlje u Reku iz Velike Mučne stiže biciklom, i ponosno pokazuje prijevozno sredstvo, kao svjedočanstvo športskoga duha i u osmom desetljeću života. Optimistična je, vedra duha, radosna je zbog euharistije i klanjanja četvrtkom, poziva i ostale župljane na veći doprinos. »Prekrasno je klanjati se živomu Isusu, doslovno ga osjećam i vidim pred očima«, govori umirovljenica. U šali kaže: »Moj muž je zaradio penziju za mene.« Majka je jednoga sina i baka jednoga unuka, žive zajedno. Ponosna je zbog hodočašća, sjeća se molitve na grobu bl. Alojzija Stepinca u zagrebačkoj prvostolnici i posjeta bazilici Presvetoga Srca Isusova u Palmotićevoj ulici.
Župnik Križanac inzistirao je da tri bliske pomoćnice u uređivanju župe nazovemo »ministricama kraljevstva nebeskoga« – Vesnu Albin, Zlaticu Treščec i Mirjanu Habajec. Gospođa Habajec poseban je primjer vjernosti Gospodinu jer je došla na misu i pristala na razgovor unatoč preminuću supruga dan prije. Ima dvije kćeri i sina, radi u kiosku uz crkvu, u kojem se nedjeljom nakon mise prodaju knjige i nabožni predmeti. »Odlazim niz godina i u biblijsku grupu, Božja riječ me krijepi, osobito otkako sam se obratila. Riječ mi je svakodnevno važna, svakomu bih preporučila čitanje Svetoga pisma«, iskrena je Mirjana Habajec. Zvonarka je već šest godina Vesna Albin. Ima supruga i petero djece. Priprema i svećenika i predmete za misu, a uz Zlaticu Treščec naučila je i aranžirati cvijeće. Uređuje i dvoranu, dočekuje goste, sve što zatreba. Zlatica Trešcec željela je prisnažiti angažman starijih osoba u župnom zboru, a glede cvijeća veli – cvijeće samo za sebe govori. I to je istina. »Potrebno je mnogo truda i volje. Tko pjeva dvostruko moli, a tko sadi cvijeće – trostruko«, duhovito je zaključila vjernica, kojoj je rodna kuća doslovno preko puta crkve.
Prolazeći ispod kapije na kojoj s nutarnje strane dvorišta stoji »Ja sam Put, Istina i Život«, Reku napuštamo ozarena lica, sigurni u iskrenost i dobronamjernost njezinih vjernika. Na zidu župne kuće nacrtani simbol »agapea«, Krist i njegovi učenici. U simbiozi Reke – drvo, zemlja i sunce. Nedjeljno poslijepodne mirno, obiteljsko. I nije nimalo bilo mučno, kao što sugerira onaj »krivi« natpis na željezničkoj postaji. Naprotiv, bilo je radosno, razdragano. »Teče« Reka, vođena najboljim Kormilarom. On zna što i kako je potrebno da župni tok i na početku petoga desetljeća postane još bistriji, jasniji, na putu prema velikom, najvećem ušću vječnosti.
