Gračac je jedna od najprostranijih hrvatskih općina. Prostire se na 957,19 četvornih kilometara u idiličnoj prirodnoj ljepoti južne Like. Strateški je važno mjesto, o čemu svjedoči i njegova burna prošlost, od etničkih čišćenja do ponovnih naseljavanja katolika. Idilično mjesto, zanemareno od države, pripada Zadarskoj županiji i zauzima 26,25 posto njezine površine, a po broju stanovnika iz posljednjega popisa pripada najiseljenijim mjestima. U pojedinim selima živi po jedan ili dva stanovnika. U crkvenom ustroju Gračac pripada Gospićko-senjskoj biskupiji, a u pastoralnom djelovanju dodijeljeno je franjevcima provincije Presvetoga Otkupitelja, čije je sjedište u Splitu. Nakon legendarnoga fra Ivana Savića, koji je upravljao župom prije dvadeset godina i umro je na glasu svetosti, župnici su se mijenjali, a danas župom upravlja osebujni torcidaš fra Ivan Šimunac.
Redovnik ne skriva svoju naklonost navijačkoj skupini »Torcidi«. »Ako nešto volim, ne činim zlo, nego to činim iz ljubavi. No svakako treba biti oprezan, biti dio njih, ali očuvati svoje svećeničko dostojanstvo, dakle ne dopustiti se uvući u njihove negativne manire i činiti ono što nije primjereno. Takvih je manji broj. To su jako dobri dečki, što smo vidjeli bezbroj puta kad je u pitanju humanitarna pomoć, akcije u kojima su nesebično pomagali u pandemiji, u potresu. Pa to su vjernici s kojima treba pastoralno raditi, biti među njima, a ne osuđivati ih i marginalizirati kao neke huligane.
Oni su puni energije, vjernici koji žele pomagati, dati dio sebe za ovo društvo i državu, a istodobno pokazati i upozoriti na ono što nije dobro, na nepravdu. Nažalost, to se politički iskoristi i sve proglasi ‘huliganskim’, a s tim se je teško složiti.«
»Župa ima oko 1500 vjernika, koji su privrženi Crkvi. Na području župe živi 400-tinjak pravoslavnih vjernika, manji broj muslimana i nekoliko onih koji pripadaju određenim sektama. To je realnost s kojom živimo. Kad su u pitanju rođeni i umrli, odnosno kršteni, statistika u posljednje tri godine izgleda ovako: umrlo je 16, zatim 12 i prošle godine 19 župljana, a kršteno je 14, zatim 20 i 12 župljana. Nije tako crno kako se to prikazuje u medijima. No logično je da su među nama doseljenici iz BiH i Hrvatske koji su dobili smještaj, a ne zemlju. Tu su brojni doseljenici iz ruralnih sredina i njima je bila potrebna zemlja, bilo za stočarstvo ili drugi oblik poljoprivrede.«
Komentirajući socijalno stanje, o. Šimunac ističe da se za 60-ak obitelji skrbi Caritas, koji je jako dobro organiziran pod vodstvom svećenika Luke Blaževića. »Brojni župljani rade u državnim službama, od škole, pošte i policije do drugih državnih služba, jer industrije nema, a djeluju tek pojedina poljoprivredna gospodarstva. Nažalost sve se više ljudi iseljava iz ovoga prekrasnoga kraja. Moje je kao svećeniku uočiti tko je u potrebi jer ima onih koji traže, a nisu u potrebi. S druge strane ima onih kojima je potrebna pomoć, a ne će reći zbog ponosa. Zato idem među ljude, jednostavno da vidim njihove potrebe i ono u čemu zajednica može pomoći. I dalje smatram da je pogrješka države koja nije dala ljudima zemlju, koja je državna.
Jer lako je navijestiti evanđelje situ čovjeku. Kako pristupiti gladnomu čovjeku i reći mu da ga Bog ljubi, a on nema kruha?«
Među brojnim doseljenicima koji su oplemenili župu na važnom prometnom križanju Gospić – Gračac – Knin – Zadar svoje utočište našla je i Jela Šipić iz Zenice s područja župe sv. Ilije. »Doselili smo se i otkupili kuću od APN-a«, navodi Jela, koja pjeva u župnom zboru. »Moja je rodna župa Borovica u Bosni, potom sam bila u Zenici. Od malih sam nogu bila u Crkvi i za Crkvu. Uz kuću imamo i 200 kvadrata okućnice pa se nastojim snaći kako mogu. Podigli smo troje djece, ali su pošli za poslom jer ovdje je teško naći posao, pogotovo za obrazovane ljude.« Zborašica Šipić ističe da je od prvih dana u župnom pjevačkom zboru, koji okuplja do dvadeset članova, što ovisi o generacijama, iseljenjima, sezonama i potragom za poslom. »Naš župni pjevački zbor više je od pjevanja jer se družimo, razgovaramo, razmjenjujemo iskustva i zajednički se suočavamo s otvorenim problemima, kojih je danas jako puno u društvu.«
Provincija Presvetoga Otkupitelja uz potporu države 2000. izgradila je novu redovničku kuću, a 2001. podigla je novu crkvu sv. Ivana Krstitelja. U župu se nakon »Oluje« doselio i Stjepan Knežević iz Gundinaca, koji je član župnoga ekonomskoga vijeća. »Svakako da nas Crkva ujedinjuje, a u njezinu su okrilju nastala i prva poznanstva između nas doseljenika.«
»U Gračac sam s obitelju iz Slavonskoga Broda došao u prosincu 1995.«, navodi Knežević. »U sklopu državnoga poduzeća u kojem sam već radio raspoređen sam na isto radno mjesto uz bolji osobni dohodak, a bili smo oslobođeni i od poreza. Država mi je dodijelila kadrovski stan, koji sam nakon 10 godina dobio u trajno vlasništvo po Zakonu o stambenom zbrinjavanju hrvatskih branitelja Domovinskoga rata. Imam suprugu i troje djece, jedno radi u Zadru, drugo u Gračacu, a treće je još student.«
»Ne bih rekao da je ovo opustošen kraj, mladosti ima u Gračacu, ali znatno manje nego prije 10 godina. Mnogi su otišli u potrazi za poslom, boljim primanjima, jedan je dio u tuzemstvu, a jedan u inozemstvu. Iseljavanje iz Like, kako je poznato, počelo je još početkom Drugoga svjetskoga rata. Nije nikad potpuno opustjela pa se nadam da ne će ni sada. Poduzeća ili bolje rečeno radne jedinice velikih poduzeća uglavnom iz Zagreba uništio je rat i tržišna ekonomija kako u Gračacu tako i u Zagrebu. Za ulagače nismo atraktivna lokacija, ‘daleko smo od svega’ i bez subvencija i raznih dodatnih pogodnosti bojim se da ćemo takvi i ostati!« rekao je Knežević. Nadu vidi u sljedećem: »Na području Gračaca ima dosta OPG-ova, poljoprivrednika koji se bave stočarstvom, i to se vidi kad se prolazi sporednim, pa i glavnim cestama. U toj se grani stočarstva puno postiglo u posljednjih deset godina. Livade su sve pokošene, a pašnjaci su puni stoke, krava, konja, koza i ovaca. Možda se čini da to nije tako, ali moramo uzeti u obzir da je jako škrta zemlja i da po jednom grlu treba znatno više površine.« Zanimljivo je i njegovo zapažanje iz bliske povijesti: »Ni jedna pravoslavna crkva nije porušena za vrijeme ‘Oluje’, a u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i nakon njega srušene su pravoslavne crkve u Gračacu, Deringaju i Štikadi. Katolička crkva sv. Jurja ostala je čitava u oba rata. U Drugom svjetskom ratu, nakon progona Hrvata i nesrpskoga stanovništva, čuo sam od starijih ljudi da je katolička crkva služila kao skladišni prostor talijanskoj vojsci, a za vrijeme okupacije služila je kao staja za ovce pa je tako ostala očuvana u oba rata.«
Na području Gračaca nalaze se Cerovačke špilje, jedinstven europski fenomen, o čemu Knežević kaže: »Pa zasigurno će Cerovačke špilje skorim dovršenjem objekta, centra za krš, pomoći u razvoju turizma u Gračacu. Napomenuo bih da su na području naše općine već izgrađeni desetci luksuznih kuća za odmor i da se ljudi već bave turizmom. Uočio sam i manji broj zapadnoeuropskih građana koji su kupili kuće te ih preuređuju u luksuzne objekte za smještaj.«
Aktivna župljanka Ružica Tulumović ima 53 godine. »U Gračac sam se doselila sa suprugom i jednim djetetom u studenom 1995. godine«, kaže nastavnica matematike, kojoj je bio osiguran smještaj i posao. »Oboje smo rođeni u Slavoniji, u Vrbanji kod Županje. U Gračac smo se doselili iz Zagreba, gdje smo oboje radili. Po zanimanju sam učiteljica matematike i fizike i radim u OŠ Nikole Tesle u Gračacu.
U školi je sada puno manje učenika nego prije.« Nastavnica matematike iznosi primjer 2010. godine kad je školu pohađalo 440 učenika. »Svakako da je lakše raditi u manjim razrednim odjelima sa 13-15 učenika, ali u školskom hodniku nema one cike i graje kao prije. To mi jako nedostaje. Svoju ljubav prema matematici pokušavam prenijeti na učenike. Pripremam ih za natjecanja, ali i u popodnevnim satima okupljamo se u skupini te kroz matematiku analiziramo, obrađujemo i prikazujemo neke situacije iz svakodnevnoga života. Ne zanemarujem ni one kojima matematika baš ne ide te se njima također posvetim kroz dopunsku nastavu. Rad s djecom neizmjerno me veseli i čini snažnijom, posebno u ovim teškim vremenima pandemije i različitih oblika krize u društvu. Sa župom sam jako povezana, posebno jer poznajem mnogo roditelja svojih učenika, kao i oni mene. Crkva nas okuplja i ujedinjuje na misama, molitvenim skupovima, duhovnim obnovama. Čitačica sam na misama i sudjelujem u crkvenom zboru, što me čini sretnom i uvijek s nestrpljenjem očekujem susret s ostalim članovima zbora, bilo na probama pjevanja bilo na misi. U zboru nas je 10-ak članova, ali smo vrlo glasni kao da nas je puno više.«
