Putnici koji iz smjera Zagreba silaze s autoceste za Slavonski Brod dolaze do naplatne kućice u Slobodnici, mjestu koje po posljednjem popisu iz 2011. ima oko 1600 stanovnika. Mjesto se spominje još od 1790., a u njegovu je središtu crkva sv. Marka evanđelista, koje prvi spomen datira iz davne 1730. Sadašnja crkva izgrađena je 1830., a kasnije su se događale samo estetske promjene na eksterijeru, posebno g. 1991., kad je obnovljena iznutra i izvana. Iste godine započela je gradnja župnoga doma.
Župa je osnovana 1790. godine i pripada Sibinjskomu dekanatu te ima filijalu Bartolovci, koja je prošle godine dobila i svoju crkvu posvećenu sv. Ivanu Pavlu II. te je jedina crkva u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji posvećena tomu velikomu papi naših dana. Prema posljednjem blagoslovu obitelji u cijeloj je župi u 620 obitelji 2100 vjernika, od toga u filijali Bartolovci u 200 obitelji živi 700 vjernika. Prošle je godine bilo 29 rođenih, 25 umrlih, a vjenčano je 15 bračnih parova. U mjestu je područna osnovna škola, a svojim poginulim braniteljima Slobodničani su prošle godina nedaleko od crkve, ispred Mjesnoga doma, podigli i spomenobilježje. Budući da su svoje pokojne sahranjivali na mjesnom groblju u susjednim Bartolovcima, prošle su godine uredili svoje groblje i podigli lijepu grobljansku kapelicu u Slobodnici.
Na službi župnika četvrtu je godinu Pero Stanić. U svojih 38 godina svećeničke služne izgradio je i obnovio više crkava. Govoreći o životu župne zajednice, župnik ističe: »U župi se održavaju mjesečni susreti za bračne parove i za odrasle. Za bračne parove održavaju se susreti na razini župe i dekanata. Voditelji su Valentina Tekić, Ranko Maričević i Antonija Wurzberg. Kateheze za mlade vodi prof. Krešimir Škuljević, a ja vodim župnu katehezu. Župno pastoralno vijeće djeluje u tri odbora: odbor za evangelizaciju, liturgiju i Caritas. U odboru za Caritas petero je župljana koji se brinu za potrebite te smo prošle godine sanirali dvije kuće i jednu potpuno obnovili. U ministrantskoj zajednici sada je šest srednjoškolaca i dvadesetero osnovnoškolaca. Krizma je svake druge godine i ove godine imamo 45 kandidata, a prvopričesnika je 26. U župi su mise svakoga dana navečer, nedjeljom su dvije, a na filijali jedna misa. Na kraju mise već godinu dana obvezno svi molimo molitvu za duhovna zvanja u našoj nadbiskupiji, a nakon toga zavjetnu molitvu Gospi Fatimskoj. Vjernicima sam prije svake mise na raspolaganju za ispovijed.«
»Većina vjernika prakticira redoviti kršćanski život, a kako na području župe živi tridesetak obitelji grkokatolika, i oni redovito dolaze k nama na misu. Klanjanje je četvrtkom, a odnedavno je na filijali u Bartolovcima svakoga 22. u mjesecu zavjetni dan sv. Ivanu Pavlu II. Za blagdan Gospe Fatimske svečana je misa s procesijom i devetnica«, ističe župnik Stanić. Njegova zauzetost i marljivost u župi prepoznatljiva je napose posljednje dvije godine jer je sa svojim župljanima te uz pomoć Nadbiskupije, Općine Sibinj, Grada Slavonskoga Broda, Brodsko-posavske županije, misija iz Kölna i njemačke katoličke udruge »Kirche in Not« te ostalih donatora u rekordnom roku izgradio crkvu u Bartolovcima. To velebno djelo na ponos je cijeloj župi, a napose Bartolovčanima, jer prvi put u povijesti sela i oni imaju svoju crkvu. Doista je prava ljepotica, koja, kako reče vijećnica Wurzberg, »ističe selo i selo nju«. Idejne preporuke brodskoga župnika Tomislava Ćurića i arhitektonski projekt Ante Marinića (»Soling« d.o.o.) pokazali su se doista dostojni za crkvu, koja nosi ime velikoga svetca naših dana sv. Ivana Pavla II. Iako puno manja od onih u Rimu, ona je doista mala bazilika, trobrodna, sa 220 sjedećih i 100 stajaćih mjesta. Na 96. spomendan rođenja sv. Ivana Pavla II. 18. svibnja 2016. položen je kamen temeljac, a 22. listopada već je slavljena u njoj prva misa. Sada je crkva iznutra potpuno uređena te se župnik Stanić nada da će na Uskrs misu slaviti na novom oltaru i ambonu. Posebno je zahvalan načelniku općine Sibinj Josipu Paviću na njegovoj osjetljivosti za vjerski život. Od samoga početka gradnje crkve u Bartolovcima sudjeluje i pomaže, kako financijski tako i moralnom podrškom.
No briga za materijalnu crkvu nije župnika Stanića omela da izgrađuje i živu Crkvu, ali zato u tri godine nijedan dan nije bio na godišnjem odmoru. Na vratima župnoga ureda nema radnoga vremena te je svojim župljanima, a i drugima, dostupan kako za duhovne razgovore tako i za pomoć druge vrste. Da župljani prepoznaju i cijene njegovu marljivost i brigu, kako duhovnu tako i materijalnu, posvjedočili su njegovi najbliži suradnici. Damir Jozić, Marko Horvatović i Ivan Marušić mladi su roditelji koji žive u Slobodnici i dvije su godine članovi župnoga ekonomskoga vijeća. Kada su ih župljani izabrali, bili su, kažu, iznenađeni, no shvatili su da je to ozbiljna i odgovorna zadaća te su ju rado prihvatili. Kako ističe župnik Stanić, oni tu zadaću obavljaju savjesno i predano. Zaduženi su za praćenje financija u župi te ističu da je zahvaljujući župnikovu urednu vođenju sve besprijekorno transparentno te su i vidljivi rezultati njegova rada. Sva trojica su bili ministranti, a sada su čitači. Vijećnik Marušić oženjen je i ima dvoje djece. Završio je studij elektrotehnike te je kao informatičar zaposlen u Privrednoj banci u Slavonskom Brodu. Zahvalan je svojim roditeljima i vršnjacima s kojima je odrastao te je uz župu stalno vezan. Svjestan utjecaja današnjih medija, ističe da je primjer u obitelji najbolji odgoj djece i mladih. »Za svakodnevni život i djelovanje jako je važno biti prisutan u župi, sudjelovati u važnijim akcijama. Kroz misu, susrete i hodočašća čovjek se pozitivno razvija. Važno je naše druženje, povezivanje u župnoj zajednici, a kroz duhovne je sadržaje to najuspješnije. Posebno me raduje što u crkvu dolaze djeca jer oni daju posebnu živost zajednici«, ističe vijećnik Marušić.
Vijećnik Jozić, otac sedmero djece i policijski službenik, svjedoči: »Biti vjernik i policijski službenik velik je izazov, ali važna je svijest da želim služiti Bogu i ljudima i u svojoj obitelji, u župi i na radnom mjestu. U svakom se poslu čovjek mora nesebično davati i moliti Božju pomoć, njegovu milost i dobrotu. Život je borba, ali važno je prepoznati šansu koju nam Gospodin svaki dan daje. Vjera mi puno pomaže u poslu jer se svakodnevno susrećem s problemima. U svakom, pa i mom policijskom poslu važno je poštivati dostojanstvo svakoga čovjeka. Stoga nastojim nenametljivo uz onaj službeni dati i topli ljudski savjet. Nekada je dovoljno nekoga samo saslušati, osmjehnuti mu se, otkriti i osloboditi ono dobro koje je u svakom čovjeku. Svaki razgovor, ako je otvoren, iskren, ostavlja tragove. Ljudi to prepoznaju i cijene. Drago mi je kad me na ulici pozdrave, zahvale. Smatram da je uz zajedničku molitvu koju njegujemo u obitelji još važnija naša osobna molitva. Svaki svoj radni dan započinjem misom, a redovito molim krunicu, u kojoj osjećam snažnu zaštitu nebeske Majke. Raduje me što su mi sva djeca ministrirala u župi«, ističe vijećnik Jozić.
Vijećnik Horvatović je oženjen i ima troje djece. Ističe da je neko vrijeme razmišljao o duhovnom pozivu, ali je ipak završio studij građevine te je sada zaposlen u Brodsko-posavskoj županiji u uredu za graditeljstvo i prostorno uređenje. Svjestan odlaska mladih obitelji u inozemstvo (iz njihova je mjesta otišlo čak 25 mladih obitelji), ističe da to još uvijek nije zabrinjavajuće jer su i u prošla vremena ljudi odlazili u druge zemlje zbog zaposlenja. »Ni vani nije lako živjeti. Kad bismo se više družili, to bi podiglo kvalitetu života; kad bismo više sudjelovali u svojoj župi i izgrađivali svoj duhovni život, vjerujem da bi sve drugo bilo puno lakše, da bi manje odlazili iz domovine. Odrađujući svoj posao, mediji pristaju na negativno, a mi ne bismo to smjeli prihvaćati zdravo za gotovo, nego uzeti ono pozitivno, a toga je ipak puno više od negativnoga«, tvrdi vijećnik Horvatović. I on je razmišljao o odlasku u inozemstvo, gdje bi kao građevinar puno više zarađivao, no ipak više o tome ne razmišlja jer, kako kaže, u cjelini gledajući, ono što ima u svojoj domovini njemu je daleko veće bogatstvo.
Redovito oni dolaze na bračne susrete, koje posljednje dvije godine organiziraju u župi. Ističu da ih unatoč generacijskim razlikama bračnih parova susreti uvijek obogate, usmjere na one prave i životne i kršćanske vrijednosti. Tvrde da ako se mladi ljudi duhovno i ozbiljnije pripremaju za brak, bit će puno manje rastava.
Valentina Tekić profesorica je filozofije i religijske kulture, a nedavno je završila i knjižničarstvo te je magistra kulturologije, trenutačno nezaposlena. Kao jedna od voditeljica pastorala braka i obitelji ističe: »Pastoral braka i obitelji odvija se kroz župne, dekanatske i biskupijske susrete bračnih parova. Susretu se redovito odazove po desetak parova. Uz molitveni dio imamo i prigodna predavanja. U međusobnom razgovoru parovi imaju priliku iznijeti svoje poteškoće. Problem je što na misu više dolaze djeca i stariji, srednja generacija roditelja manje, pa nam je želja kroz ove susrete privući ih u župnu zajednicu. Meni je neizmjerno važno biti aktivna u zajednici. To mi je nezamjenjivo, a velika mi je podrška i suprugova prisutnost u župi te smo oboje i čitači.« Uz Gospin zagovor ona je nedavno rodila dugo očekivanu kćerkicu.
»Za oproštaj od staroga i doček novoga župnika zadužen je, čini se, naš Vinko Ravlić«, uz smijeh dodaje župnik Stanić o svom suradniku, koji je član pastoralnoga vijeća i odbora Caritasa. »Od devedesetih sam ispraćao i dočekivao župnike. Imali smo sreću da su nam svi župnici bili doista dobri, od prvoga do sadašnjega našega Pere, koji je doista otvoren, pun inicijativa, vodi brigu o svakom župljaninu. Mi mu pomažemo, kad primijetimo komu je potrebna pomoć. No on nas uvijek preduhitri jer prvi primijeti potrebite i prvi reagira, a mi se onda uključimo. On nas svojim aktivnostima zaduži, jer to što je napravio u samo dvije godine – malo tko može. Da naš papa zna kakav je, doista bi bio presretan.
Kad je ovoga Božića bio u blagoslovu kuća, gdje god je uočio da su obitelji u težem materijalnom stanju, on im je i pomogao. To je zasigurno i jedan od razloga da nije u ispomoć zvao druge svećenike, nego je sam pohodio svaku obitelj u svojoj župi. Nisam sreo župnika koji je tako spreman ispovijedati narod. I da ga u noći probude, on bi bez riječi ustao. Ponosni smo na njega«, ističe umirovljeni Ravlić, koji je sa suprugom Vesnom, također aktivnom u župi, u braku 40 godina te imaju troje djece i osmero unučadi. Dodaju da ovoga ljeta idu na more raditi jer, iako umirovljeni, osjećaju da još mogu pridonositi obitelji.
Euharistijska slavlja svojim pjevanjem redovito veliča župni zbor, koji odnedavno vodi Marija Lopac, inače župljanka župe u Podvinju. »Iako nas je malo, tek desetak, vježbamo srijedom te vjerujemo da svojim pjevanjem pomažemo župljanima radosnije doživjeti misna slavlja«, ističe voditeljica Lopac, koja uz svoj posao profesorice matematike u Tehničkoj školi u Slavonskom Brodu i obveze oko četvero djece stigne pjevati i u svojoj župi u Podvinju. Pjevačice ističu da rado pjevaju u župi, jer uz to što pjesmom veličaju mise, važno im je i njihovo druženje. Raduju se one i malim sitnicama, kao i da ih župnik poslije mise nagradi slatkišima.
Uz to što pjeva i čita, Jasenka Kus članica je pastoralnoga vijeća već dvadesetak godina. »Mi se dijelom brinemo za karitativne djelatnosti. Imamo prigodne akcije u adventu i korizmi, a i po potrebi. Radimo i pomažemo u svojim mogućnostima, no župnik je uvijek ispred nas, prednjači. Već duži niz godina molimo živu krunicu, imamo biblijske susrete srijedom poslije mise, a četvrtkom je redovito klanjanje. Voditeljica sam čitača, kojih, hvala Bogu, ima dosta. Odlaskom mladih na fakultete osiromašio nam je župni zbor pa mi stariji sada moramo ‘izvlačiti’ pjevanje«, ističe vijećnica Kus i dodaje da je Bogu zahvalna za tolike milosti koje je dobila te da bi svi trebali više slaviti Boga i zahvaljivati mu.
I Bartolovčani su u jednakoj mjeri zastupljeni u župnom pastoralnom i ekonomskom vijeću. Antonija Wurzberg u tome, čini se, prednjači. Zaposlena je u osnovnoj školi u Sibinju u razrednoj nastavi. Ističe da je s djecom zanimljivo raditi, no i u njihovoj školi, nažalost, svake ih je godine sve manje. Odrastajući u vjerničkoj obitelji, u život svoje župne zajednice uključena je još odmalena te ne čudi da je sada kao odrasla uključena i u pjevanje i u čitanje te je i članica ŽPV-a. Iako su Bartolovčani vezani uz svoju kapelicu na mjesnom groblju, gdje su do prošle godine nedjeljom slavili mise, i ona se posebno raduje što sada imaju svoju novu crkvu, a još više što je posvećena svetomu papi naših dana. »Primjećujem da oduševljenje što sada imamo ovako prelijepu crkvu nije zahvatilo samo mene. Našemu malenomu zboru pridružuju se novi članovi, u redovima čitača imamo pojačanje, a i stvaraju se navike koje će biti svojstvene samo Bartolovčanima. To što sada imamo i svoju crkvu doista je povijesni događaj. Drago mi je biti dijelom ove Crkve koja raste. Građevina je zapravo kruna živoj Crkvi i svjedočanstvo da se zajedništvom može postići puno toga. Ona nam je na ponos i radost. Sve je to najviše zahvaljujući našemu župniku, za kojega se osim riječi hvale nema što reći. Požrtvovan je, vrijedan, radišan, u svemu se trudi, raduje se svakomu i najmanjemu napretku. Uvijek je otvoren za suradnju«, ističe vijećnica Wurzberg. Svoju vjeru ona svjedoči i u školi, gdje svaki radni dan započinju molitvom, koju svaki put predvodi netko od djece. »Mlade je teško motivirati da trajno ostanu vezani uz župu, ali smatram da svaki događaj u kojem je župa suorganizator približava župu i vjernički život mladima«, tvrdi sugovornica. S njom se u svemu slažu i vijećnici Mirjana Matković i Dominik Đaković.
Vijećnica Matković iz Bosanske je Posavine izbjegla tijekom Domovinskoga rata, a u toj je župi sa suprugom, koji je hrvatski branitelj, prije četiri godine izgradila kuću. Nezaposlena je, ali zato aktivna u Caritasu te svojim akcijama pomažu potrebitima u župi, a i djeci u Africi. Tvrdi da je bila tek tradicionalna, kako reče, mlaka kršćanka, ali sada u ovoj zajednici sudjeluje svim srcem. Želja joj je da osnuju veću molitvenu zajednicu, da mole više za svećenike i druge potrebe u župi. »Župnik je doista pravi pastir koji skuplja svoje ovčice. Doista se trudi pomoći, ama baš svakomu«, svjedoči vijećnica Matković.
Vijećnik Đaković apsolvent je na studiju građevine u Osijeku i uvijek, kada je doma, spreman je pomoći u župi. I on razmišlja o odlasku u inozemstvo jer, kaže, u Hrvatskoj teško može dobiti zaposlenje. No ne misli ostati tamo zauvijek, nego bi se jednom ipak vratio, a za to, kaže, molit će se Bogu i svomu nebeskomu zaštitniku sv. Ivanu Pavlu II.
Supružnici Josip i Marija Terihaj pomažu župniku u sakristiji, a uključuju se i u sve aktivnosti u župi. Josip ističe kako je sanjao da barem dočeka da crkvu izgrade te je posebno sretan što je sada uređena i izvana i iznutra. »Toplo nam je i ugodno u našoj crkvi, a posebno smo sretni što je posvećena našemu papi. Volimo svoje župnike, i svi su bili dobri, ali župnik Pero ipak je po mnogočemu poseban«, zaključuju supružnici Terihaj.
Jednaku radost što sada imaju svoju crkvu pokazuje i ministrant – ovogodišnji krizmanik Luka Klepić, koji je u svojoj župi prisutan još od malih nogu. Ističe da svoju vjeru rado svjedoči i među svojim vršnjacima u Tehničkoj školi koju pohađa.
Ponosan je i radostan i načelnik općine Sibinj Josip Pavić. Ističe da rijetko tko ima priliku biti dionikom velikoga događaja gradnje crkve u svojoj općini: »Naše crkve u Brodu uglavnom su starije, stoga je još veća milost da živimo u vremenu gradnje svoje crkve. Kao načelnik nastojim pomoći u našim mogućnostima. Sveti papa Ivan Pavao II. svima je nama posebno na srcu i stoga je još veća radost da naša crkva nosi njegov naslov. Vjerujem da nas on zagovara u nebu.«
Za tolike hvale vrijednomu župniku graditelju i crkve građevine i žive Crkve zasigurno je umnogome zaslužna njegova majka Ana, koja s njim po župama živi 33 godine. U 45. godini ostala je udovica s petero djece te joj život nije bio nimalo lagan. Iako je sada u 91. godini te joj u hodanju pomaže štaka, ona je vedra i vesela duha, a uspije još i kuhati. No najviše vremena provede družeći se s krunicom, koju moli za svoju djecu, za svojih 13 unučadi, 18 praunučadi i jedno koje će se uskoro roditi, te tolike potrebe Crkve. »Moja su djeca odmalena morala raditi, nisu se stigla ni igrati, te su i danas svi radišni. Morali smo raditi i sebi i drugima da preživimo. Biti majka sinu svećeniku i teško je i lijepo. Gradila sam s njim i obnavljala crkve i župne kuće, pomagala mu koliko sam mogla. Bilo je svega, nije bilo nimalo lako, ali uz Božju pomoć uspjelo se živjeti i graditi. Sada najviše molim. Malo skuham, ali sin mi pomaže jer mi je teško hodati«, ističe ta majka koja je doista zaslužila titulu »majke kraljice«.
