Novoimenovani varaždinski biskup mons. Bože Radoš u svom grbu spojio je Tomislavgrad, Đakovo i Varaždin. Rođen je u selu Crvenicama na istočnom rubu Duvanjskoga polja koje pripada župi Seonica, a još dok je bio dijete njegova obitelj doselila se 1973. na područje Đakova, u današnju župu Kuševac. U župi Kraljice sv. Krunice u Kuševcu, koja je osnovana 1975., žive starija sestra novoimenovanoga varaždinskoga biskupa Iva Radoš sa svojom obitelji te braća Andrija i Radoslav s obiteljima, a mlađa sestra Slava Šamanić s obitelji živi na Krku. Svi su rođeni u Crvenicama u župi Seonica na području Mostarsko-duvanjske biskupije od roditelja Ivana Radoša koji je rođen 1927., a umro 2012., te majke Matije rođene Gudelj 1929., umrle 2006. U obitelji Radoš rođeno je osmero djece, troje starijih umrlo je u dječjoj dobi, a petero ih je živih. Braća i sestre novoimenovanoga biskupa Radoša ističu da vole mjesto u kojem žive, ravnu Slavoniju, ali isto tako i svoje rodne Crvenice u koje rado dolaze i više puta godišnje, posjećuju se i rodbinskim vezama se drže na okupu.
Najstarija sestra Iva, koja je rođena 1958., udana je i ima troje djece. »Ja sam, naime, četvrta jer troje starijih umrlo je još dok nisu imali ni dvije godine«, navodi Iva Radoš. »Došla sam u Kuševac s petnaest godina, kad smo kupili imanje i postupno se širili. Otac je radio u Njemačkoj, a otišao je ranije u invalidsku mirovinu pa smo po doseljenju bili svi na okupu.« Prisjećajući se dana iz djetinjstva, Iva navodi da su u Crvenicama živjeli svi u jednoj obitelji, sa stricem i njegovom obitelji. »Obrađivala se zemlja, držali smo stoku, bio je to prosječni život na selu. Onda je izgrađena kuća u Kuševcu. Sjećam se da je pokojni otac predložio pokojnomu stricu Milanu da bira gdje će živjeti. U Slavoniji se moglo lakše zaposliti, lakše djecu školovati, a i zemlja je plodna. Rado prepričavam svoje djetinjstvo koje je bilo lijepo i puno zajedničkih uspomena. U naše dvije obitelji vladalo je posebno zajedništvo, svi smo se poštovali, međusobno uvažavali, sve smo dijelili. Sjećam se i kad je pala odluka da se trebamo razdvojiti, mi smo se djeca podijelili prema tome tko se s kime više družio i igrao. Tako smo ‘naklapali’ komu pripada Andrija, Branko, Zdravko, Bože…«
Premda je Bože mlađi šest godina, njegova sestra Iva sjeća se da je na prvu pričest išao po završetku prvoga razreda osnovne škole. »Tada je župnik bio fra Ivan Kvesić i nije puštao na prvu pričest ako dijete nije poznavalo doktrinu, katekizam po kojem se učilo. Kad je Bože došao, znao je odgovoriti na svako pitanje od početka do kraja. Jasno, i ja sam ga pripremala pa se znadem našaliti: da nije bilo fra Ivana i mene, ne bi se ni pričestio.« Kao najstarija živuća sestra Iva ističe da su im ranije umrla dva brata Radoslava i jedna sestra Iva u dobi od 15 do 18 mjeseci. »Stoga nisu bratu koji je rođen nakon mene dali ime Radoslav, ‘da ne bi umro’, nego Andrija.«
Iva je također udana Radoš, živi 200 metara od kuće u koju su se doselili u Kuševcu i majka je troje odrasle djece. »Vrijednosti molitve i rada koje smo donijeli iz obitelji iz Crvenica nastojali smo zadržati. U našoj obitelji uvijek se redovito molilo – Anđeo Gospodnji, litanije i preporuke. Zajednički se molilo ujutro i navečer. Jasno, zimi je molitva bila malo duža, a ljeti kraća zbog poslova u polju i oko blaga. Sjećam se, kad smo se doselili, prvih dana sjeli bismo na prag, mi djeca molimo, ali nekako kao da smo bili sramežljivi. Sjećam se mudrih izreka naših starih koji su znali reći: ‘Ne smijete se sramiti Boga moliti, raditi i jesti.’ Zajednička kućna molitva baština je naših djedova. Jer u Crvenicama kod nas je susjedstvo imalo 25 djece, nije bilo dvorišta, čuvalo se međusobno, stariji su pazili na mlađe. Sve se dijelilo, od molitve do rada, a ništa se nije ni pojelo ako se nije podijelilo«, ističe sestra novoimenovanoga varaždinskoga biskupa Radoša.
Andrija je rođen 1959. Vraćajući sjećanja u djetinjstvo, ističe da se u obitelji braće Ivana i Milana Radoša svake godine rađalo dijete, a ima i onih koji su generacija. »Dijete bi se krstilo čim se rodi, a kum je nosio dijete na krštenje, bez obzira na to kakvo je bilo vrijeme«, navodi Andrija. »Bilo je važnije kad je dijete kršteno nego kad je rođeno, pa tako se nekad i naknadno kod matičara upisivao datum rođenja. Stoga su matice krštenih najvjerodostojnije, a u župi imamo ispis od 1730.«
Kroz šalu, Andrija navodi da su Božu nosili tri puta na krštenje jer nije bilo telefona, a svećenik je bio odsutan. Tako je tek treći put kum zatekao svećenika u župi. U daljnjem predstavljanju najstariji brat Andrija kaže da je oženjen, otac je četvero punoljetne djece i svi rade. »Živimo jedni pokraj drugih, jedino je najmlađa sestra Slava na Krku. Kad se osnovala župa u Kuševcu 1975., dvije godine ranije župnik je bio Borislav Romić iz Rakitna, koje je nekoć pripadalo župi Seonica. Doselili smo se na preporuku onih koji su došli prije nas, a bili su iz Crvenica. Kad je Bože odlučio poći u sjemenište, nije nam ništa rekao, to su znali župnik i pokojna mama Matija. Bila je praksa da se djeca sama upisuju u srednju školu. Budući da je to ljeto Bože bio sa župom i ministrantima na moru, na Lošinju, roditelji su mi rekli da ga odem upisati u srednju školu u Đakovo. Predao sam dokumente, no po povratku on ih je uzeo i otišao u sjemenište. Kazao je: ‘Ne trebaju tamo biti moji dokumenti.’ Nije nas to ništa posebno iznenadilo, premda nismo imali prethodnu najavu. Njegova privrženost Crkvi od malih nogu i njegova molitva urodili su duhovnim plodom.« Andrija navodi da je Bože, dok je bio u Đakovu, znao navratiti svaki dan, pa makar na dvije minute. »Nakon toga je otišao u Rim, a sada ide u Varaždin pa se rjeđe fizički susrećemo premda se gotovo svaki dan čujemo. Njegovo zvanje plod je generacijske i ustrajne molitve.«
Drugi brat novoimenovanoga varaždinskoga biskupa je Radoslav, rođen 1961. »Oženjen sam i imamo troje djece, k tomu imamo blizance pa kad je papa sv. Ivan Pavao II. bio u pastoralnom pohodu Osijeku, Andrijin sin i moja djeca dali su mu darove«, svjedoči Radoslav. »Božin odlazak u sjemenište nije me ništa iznenadio jer od malih je nogu pokazivao drukčije interese. Štoviše, nama je to bilo nešto normalno, nismo od onih koji su zapitkivali, nego nam se dogodilo ono što smo priželjkivali. Iskreno, nije nas iznenadilo ni što je imenovan biskupom. Bili smo u srpnju u Rimu kod njega, mi braća i sestre. Jedan smo dan otišli družiti se s Božom. Zazvonio mu je mobitel, izišao je i s nekim razgovarao. Kasnije smo shvatili da je taj poziv bila vijest da je imenovan biskupom. Jasno da nam nije rekao, ali kasnije smo ‘odvrtjeli film’ i shvatili zašto nas je pozvao u srpnju kad imamo najviše posla, što i on jako dobro znade.«
Govoreći o povezanosti novoimenovanoga biskupa s rodnom grudom Crvenicama, brat Radoslav ističe da je u njegovu grbu crvena boja Crvenica i kruna kralja Tomislava, ravna Slavonija s Đakovom i dvjema rijekama te nekadašnja hrvatska prijestolnica Varaždin. »Takav je bio i kao dijete, uvijek je spajao i produbljivao zajedništvo, a kao najmlađi brat bio je miljenik obitelji. Tu je još i mlađa sestra Slava, zatim bratić fra Branko. Postoji i monografija o četrdesetoj obljetnici našega preseljenja u Đakovo pod naslovom ‘Paškanovići, četrdeset godina poslije, 31. srpnja – 4. kolovoza 2013.’. Redovito smo svi koji možemo doći u rodni kraj oko svetkovine Velike Gospe u Seonici i u rodnim Crvenicama.«
Mlađa sestra Slava rođena je 1966. Udana je Šamanić. Živi na Krku. »Imam četvero djece i jednu unučicu«, ističe Slava. »Bože je stariji od mene dvije godine pa smo na neki način bili kao djeca po godinama najbliži, a fra Branko mlađi je od mene šest mjeseci. Budući da smo živjeli u jednom domaćinstvu, normalno je da smo kao djeca imali i nestašluka. Na primjer, na zajedničkoj molitvi Bože i ja sjeli bismo jedno pokraj drugoga pa bismo se malo naguravali. Roditelji bi nas razdvojili, jedno na jedan, drugo na drugi kraj. Jako smo bili povezani kao djeca, nismo mogli jedno bez drugoga, štitili bismo jedno drugo, dakle uvijek smo se dopunjavali. Kad bi bilo dječjih nestašluka, to smo prekrivali, a posebno kad bih ja napravila neku nepodopštinu, Bože je znao čuvati tajnu. Pazio je na mene. Kad bismo išli iz škole, nosio je moju torbu. Bilo mu je žao i susjede pa je nosio i njezinu torbu. Čak sam ga izrugivala zbog toga, ali on se nije ljutio. Bio je kao dijete jako pažljiv i plemenit, a takav je i danas. Budući da je bio sitnije građe, premda je bio stariji od mene dvije godine i viši dva centimetra, ljutilo bi ga kad bi netko pitao tko je od nas dvoje stariji. Bilo mi je jako lijepo djetinjstvo s njime. Kad smo sa doselili u Kuševac, nas dvoje bismo pisali zadaću, no kad bi došlo vrijeme mise, on bi sve ostavio i otišao na misu. Po doseljenju u Kuševac njegova se generacija pripremala za prvu pričest, a on je već bio pričešćen. Kad je bio u četvrtom razredu, krizmali su se petaši, a u župi su rekli da bi zbog njegove zrelosti i njegova znanja trebalo krizmati i njega. Tako su krizmali cijeli njegov razred.«
Najmlađa sestra Slava ističe da su roditelji mnogo molili, no nisu vršili pritisak da imaju duhovno zvanje u obitelji. »Jasno je da su maštali, ali uvijek bi sve prepustili Bogu i Božjoj providnosti. Usudim se reći da su molitva i Božja providnost okrunile naše rodne Crvenice, moj Krk, Đakovo i Varaždin. Molitva i vjera u Boga daju milost, ali traže i odgovornost. Spojili su nas u Božje jedinstvo, naš hrvatski narod, crvenu, plavu, kraljevsku, ponosnu i dičnu prošlost koja je posadašnjena«, navodi biskupova sestra Slava. Posebno ističe da ni jedna obiteljska ili župna svečanost bilo u župi Seonica ili u Kuševcu nije prošla bez nazočnosti mons. Radoša.
U istočnom dijelu Duvanjskoga polja smjestila se župa Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Seonici, koju još čine naselja Omolje, Crvenice i Mesihovina. To je rodna župa novoimenovanoga varaždinskoga biskupa Bože Radoša. Župom upravlja fra Vinko Kurevija, koji ističe da u župi ima 500 kućanstava i 1300 stalnih župljana. Kada se pridodaju iseljeni vjernici, njih 900-tinjak, koji često dolaze u župu za veće blagdane i godišnje odmore, brojka se penje na 2200 duša. Među njima je redovita u dolascima obitelj Radoš na čelu s novoimenovanim varaždinskim biskupom. Župnik o. Kurevija ističe da je u župi živa vjera jer još ima molitve, zajedništva i uzajamne ljubavi. »Sve je to pridonijelo kruni, imenovanju biskupa Radoša, jer Crkvu vodi Duh Sveti, a pobožni je puk Božji svojom molitvom i živom vjerom izmolio Crkvu da stavi u odgovornu službu sina župe Seonica«, navodi o. Kurevija. Nadalje ističe da je mons. Radoš ponizna i skromna osoba, intelektualno široka raspona, vrlo razuman. »Često nam navrati, a rijetkost su naši godovi da ne dođe na njih, posebno o svetkovini Uznesenja Marijina. Poticajno je da nikad nije zaboravio svoj rodni kraj. Naprotiv, veže ga snažna ljubav, pa tako nerijetko neplanirano navrati na svojim proputovanjima, bilo službenim ili neslužbenim. Kad je u rodnom mjestu, svojom jednostavnošću svjedoči da je potekao iz svoga naroda i da živi za svoj narod, dijeli njegovu sudbinu, moli s njim i za nj. On voli svaki pedalj Zemlje, ali iznimno voli svoj hrvatski narod i poštuje svaki kraj u kojem je djelovao i u kojem djeluje. Stoga smatram da je Varaždinska biskupija dobila istinskoga duhovnoga vođu koji može iskustveno razumjeti sve teškoće i biti im istinski vođa i podrška. To je novoimenovani biskup Radoš«, zaključio je o. Kurevija.S novoimenovanim varaždinskim biskupom odrastao je fra Branko Radoš, njegov rođeni bratić. Roditelji su im skupa živjeli do 1973. O. Radoš, nekadašnji međugorski župnik, upravlja Hrvatskom katoličkom misijom u Luzernu u Švicarskoj. »S mons. Božom povezuje me bratski odnos«, navodi fra Branko. »Prvih smo naime godina života dijelili zajednički životni prostor. Kao djeca dvojice braće, pokojnih Ivana i Milana, sve smo životne trenutke proživljavali zajedno. Šesnaestero nas je živjelo u istoj kući, tako da smo u svagdašnjim potrebama bili jako vezani jedni na druge. Tomu su uvelike pridonosili naši roditelji koji su živjeli u jako dobrim odnosima. Sjećam se dana odlaska pokojnoga strica i njegove obitelji u Slavoniju. Do danas to je za mene bio i ostao najtužniji dan u životu jer kao dijete nisam mogao razumjeti potrebu odvajanja. Ubrzo sam nakon toga, na sreću, nekoliko mjeseci proveo kod strica u Slavoniji. Od tada do danas naši su se životni putovi nastavili ispreplitati, a sada uglavnom na relaciji Duvno – Đakovo.« Fra Branko ističe da je na njegovo duhovno zvanje uvelike utjecao Bože, koji je tri godine prije njega krenuo tim putom, te ujak fra Luka Zorić. »Pratili smo jedan drugoga u svim životnim fazama – sjemeništu, studiju, svećeništvu. Gospodin nam je podario da smo jedan uz drugoga mogli biti na svim važnijim životnim postajama: oblačenju franjevačkoga odijela, redovničkim zavjetima, podjeli đakonata, svećeničkim ređenjima, proslavama mladih misa. Raduje me da ćemo, ako Bog da, i na biskupskom ređenju na oltaru biti jedan uz drugoga. Vjerujem da ćemo unatoč Božinim obvezama i ubuduće pronalaziti vrijeme za slavlja misa i obilazak grobova naših pokojnika te druženja s članovima naše obitelji.« Kroz šalu fra Branko ističe: »U svemu smo dosad našli zajednički jezik, osim u jednom: na obiteljskim okupljanjima obvezno smo igrali nogomet jedan protiv drugoga.«
U krajevima iz kojih potječe mons. Radoš posebnost je bratska ljubav. Pa tako i kad dođe vrijeme diobe imovine, bratska ljubav ostaje, o čemu fra Branko kaže: »U našoj se kući sa strahom govorilo o podjeli imovine. Budući da su s podjelom često dolazili nesporazumi, ta se riječ u obitelji izbjegavala. I doista nikada nije ni došlo do podjele. Naime pokojni otac i pokojni stric dogovorili su se da imovinu ne će dijeliti, nego će na taj način ostaviti mogućnost izbora djeci gdje će živjeti. Stričeva su djeca imala pravo, i danas ga imaju, doći i živjeti u Crvenicama, a mi u Đakovu. Budući da u Slavoniji imamo brojnu rodbinu – jedno su vrijeme devetorica ujaka živjela na području Đakova – kad bismo došli u Đakovo, strina bi uvijek rekla: ‘Ovo je vaša kuća! Idite kamo god hoćete, ali ovdje vam je prespavati, jer ovo je vaše!’ Tako je i bilo. Tu smo doista bili slobodni i najbolje se osjećali – svejedno dijelili krevet ili obični madrac na podu. Upravo zbog iznimno dobra odnosa svima je rastanak teško pao. Iako raseljeni na sve strane, iskoristimo svaku prigodu da bismo bili skupa – bilo u Đakovu, bilo u Crvenicama. Iz Crvenica je sve poteklo i jasno da nam je kao rodno mjesto u srcu. Najveći dio svoga odmora provedem upravo u Crvenicama. A Bože je znao godišnje i nekoliko puta svratiti u Crvenice. Uvijek smo se šalili da njemu svi putovi vode preko Crvenica. S jednim je školskim kolegom putovao iz Đakova u Dubrovnik i uspio ga ‘uvjeriti’ da se najbrže stigne upravo preko Crvenica. Bože je uvijek bio miran i dobar. Nije bio sklon posebnim nestašlucima. S njim smo se šalili uglavnom zbog njegova nepravilno izgovaranoga glasa ‘r’. Starijima bi u kući pravio ‘problem’ jer nije mogao dugo spavati pa bi kao dijete ustajao već u zoru.«
Župa i mjesto Kuševac nalaze se u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i Osječko-baranjskoj županiji, u sastavu grada Đakova. Župu je 7. listopada 1975. osnovao mons. Ćiril Kos, biskup tada još Bosanske ili Đakovačke i Srijemske biskupije. Na području župe Kraljice sv. Krunice iz Kuševca živi oko 2000 vjernika. Župom upravlja Mihael Mađarević, a prvi župnik bio je Borislav Romić. Župa je 2015. proslavila 40. godišnjicu osnutka. Na njezinu području živi većina obitelji novoimenovanoga varaždinskoga biskupa, a župnik Mađarević kaže: »Poznajem mons. Radoša od dana maloga sjemeništa, otprilike od 1998. Naime, rođeni sam Đakovčanin, a prečasni Bože prisutan je u zajednici vjernika moje rodne župe Svih svetih po svojoj službi duhovnika Bogoslovnoga sjemeništa. Od vremena maloga sjemeništa bio sam vezan uz zajednicu sestara sv. Križa, gdje sam ministrirao odmalena. Kroz više razrede srednje škole bio sam aktivan u ministriranju za vrijeme praznika i većih svetkovina i blagdana u katedrali zajedno sa skupinom bogoslova, gdje sam susretao mnoge svećenike i redovnike, od kojih su neki bili vezani službom uz središte biskupije, među ostalima i Božu Radoša. Intenzivnije upoznavanje dogodilo se ulaskom u veliko sjemenište u Đakovu gdje sam ga upoznao po službi duhovnika. Imao je susrete, duhovne razgovore i vodstvo. Mogu reći da je kao duhovnik bio uvijek otvoren za razgovor, savjet i pomoć. Promatrajući mons. Božu kroz geslo koje je odabrao za svoju biskupsku službu ‘Služiti radosno Gospodinu’, mogu i sam posvjedočiti da je njegovo služenje Gospodinu i prije imenovanja za novoga pastira varaždinske biskupije bilo uvijek radosno. Sam sam doživio u sjemenišnoj formaciji kroz mnoštvo duhovnih točaka i nagovora da zrači radošću od Gospodina. Kada sam se znao naći u trenutcima propitivanja vlastitoga duhovnoga hoda prema pozivu koji sam odabrao te kad je znalo doći do određenih previranja, duhovnik Bože uvijek je imao otvorenost i radost susreta da pomogne izići iz kriznih trenutaka životnoga hoda s Gospodinom. Mons. Bože i u neslužbenim je susretima bio svjedok puta Gospodnjega svojom otvorenošću, pozitivnim pogledom i optimizmom. Čak je i u nekim naizgled negativnim trenutcima vidio pozitivne posljedice na čovjekov život. Vjerujem da će novoga pastira Božu pratiti njegove kvalitete koje čovjek može iskusiti u susretu s njim i da će biti dobar pastir varaždinske mjesne Crkve.« Njegove nove korake službe župljani i župnik župe njegova odrastanja stavljaju u svoje molitve.
