Poput broda na olujnom moru i Slavonski se Brod ljulja kroz prošlost, a i sadašnjost. Putnici u nj ulaze i iz njega izlaze. Narod se doseljava i iseljava. Posljednjih je pola stoljeća Slavonski Brod među frekventnijim gradovima u Hrvatskoj. Šezdesetih godina prošloga stoljeća sa škrtoga kamenjara, posebno s područja Bosne i Hercegovine, brojni su se ljudi doseljavali da bi prehranili svoju obitelj na plodnoj slavonskoj ravnici, ili radeći u tada razvijenoj metalskoj i drvnoj industriji grada Broda. Početkom Domovinskoga rata »nemirni brod« bio je utočište brojnim izbjeglicama i prognanicima. U taj grad koji bilježi u povijesnim analima ljudsku prisutnost u mlađe kameno doba, a u rimsko je vrijeme nosio ime Marsunia ili Marsonia, brojni su se doseljavali ciljano, privlačila ih je plodna zemlja i voda.
Među inima i obitelj imenovanoga pomoćnoga biskupa Đakovačko-osječke nadbiskupije Ivana Ćurića doselila se s Buška jezera iz duvanjskoga kraja na obale Save, u Brodsko Vinogorje, naselje na sjeverozapadnom, rubnom dijelu Slavonskoga Broda. S obiteljskim kućama danas je to elitna četvrt, u kojoj je nekoć bilo oko 150 jutara vinograda. U mjestu po mjeri maloga čovjeka žive roditelji imenovanoga biskupa Ćurića.
Otac Ante rođen je 1939. u Vrilu u župi Prisoje, a roditelji su mu bili Luka i Mara rođena Mamić. Majka imenovanoga biskupa Pavka rođena je 1937. u Dobrićima u župi Grabovica. Djevojački je Kolak, a njezini su roditelji bili Ivan i Jaka rođena Beljan. Tako su povezani s brojnim obiteljima u Prisoju, ali i diljem Hrvatske. Ante i Pavka, Pavica kako je danas najčešće zovu, rodili su troje djece, dvije kćeri, Nevenku i Divnu, te po dolasku u Slavoniju sina Ivana, koji je rođen u Brodskom Vinogorju 1964. godine. Još zarana Ivana su, najprije bratići s kojima se najviše družio, prozvali »Ićo«. Tako ga svi većinom i danas zovu. Svi, osim roditelja, koji ga uvijek zovu krsnim imenom Ivan.
»Rođen je u kući, zapravo sva su mi djeca rođena u kući. Tad se nije išlo u rodilišta kao danas, posebno kod nas iz malih mjesta«, navodi biskupova majka Pavka. S puno osjećaja prema svojoj djeci o svakome ima samo riječi hvale jer svi su pomno odgajani u čovječnom i vjerničkom duhu. S puno brige majka Pavka navodi da ih je po osam kilometara pješice nosila na rukama kad im je bila potrebna medicinska skrb. Opisujući sina Ivana, imenovanoga biskupa, majka Pavka ističe: »On je već od nižih razreda osnovne škole želio biti svećenik. Kao dijete misu je znao napamet, pa je sebi u sobici napravio mali oltar. Kad sam u varoškoj crkvi gledala ministrante, u srcu sam uvijek željela da moj Ivan postane ministrant. A kako mi je jedini sin, tada nisam zamišljala da postane svećenik. Kad je odlučio poći u sjemenište, rekao mi je: ‘Mama, da mi netko donese sve novce ovoga svijeta, ništa mi ne bi značili jer ja želim biti svećenik.’ I kad je otišao, kao majci bilo mi je jako teško jer od mene se odvaja moje dijete. S druge strane bila sam sretna jer je išao svojim putom i ono što mi je bilo najvažnije: da je moj Ivan sretan. Pa blagoslov je imati svećenika u obitelji i u hrvatskom narodu. I ponosna sam kao majka danas kad je imenovan biskupom.«
Biskupov otac Ante ističe da je s Pavkom sklopio kršćanski brak točno prije 60 godina, 1959. u crkvi sv. Ante u Grabovici. Poslije toga odslužio je vojni rok. Nakon nekoliko godina, u veljači 1964., preselili su se u Slavoniju, zajedno s Antinim roditeljima, bratom i sestrom. »Ovdje ima desetak obitelji Ćurića, jednostavno su doseljavali i tražili sigurniju egzistenciju i život«, navodi otac Ante. »Malo kasnije, 1965., poput brojnih stanovnika iz moga kraja išao sam raditi u Njemačku. Tako sam od 1965. pa sve do 2000., kada sam otišao u mirovinu, radio u Njemačkoj. Supruga Pavka brinula se o djeci, a ja sam se skrbio za materijalno, jednostavno da im osiguram egzistenciju, da im mogu pomoći u školovanju. Supruga Pavka došla je u Njemačku 1987., one godine kad je sin Ivan kao bogoslov otišao na studij u Rim. U susretima i odgoju uvijek sam im naglašavao i tako ih odgajao da ne smiju zaboraviti svoje korijene i svoju rodbinu. Tako je Ivan imao mladu misu 1. srpnja 1990. u rodnoj župi u Slavoniji u Brodskom Varošu, ali i drugu (sekundiciju) na Veliku Gospu u Prisoju.« Sin Ivan u rodni kraj svojih roditelja prvi je put pošao u četvrtom razredu osnovne škole sa svojim djedom Lukom, i to upravo za prisojačku Veliku Gospu. A baš mu je ‘did’ Luka bio posebno drag. Na njega, vele, i najviše sliči. Otac Ante navodi da je Ivanovu odluku o odlasku u sjemenište prihvatio s lakoćom. »Kad se Ivan odlučio poći u sjemenište, normalno mi je bilo da jednom mora poći u svijet, a najvažnije mi je bilo da je on sretan«, kaže Ante. »I tada sam promišljao: pa volim više da bude svećenik nego ministar. Hvala Bogu, ustrajao je u svom zvanju, a kad sam čuo da je imenovan biskupom, to me je kao otca posebno razveselilo. Uvijek su mi djeca bila u mislima i molitvama, gdje god da sam bio«, ističe biskupov otac.
Nevenka Glumac Trlek starija je sestra imenovanoga biskupa, učiteljica je po zanimanju i zvanju. »Živim u obitelji sa suprugom«, navodi Nevenka. »Imamo troje djece i jednu unuku. Naše je dvoje djece odraslo, a najmlađa kći srednjoškolka živi s nama. Petra, Branko i Vida nećaci su koji vole i poštuju svoga ujaka Ivana.« Sestra imenovanoga biskupa ističe da je on nazočan na svim važnijim događajima u njihovim životima. »Bilo to pričest, krizma, vjenčanje, krštenje, naš je Ićo bio nazočan i uveličao nam je te trenutke. Ponosni smo na Ivana kao svećenika, kao onoga koji svjedoči i daje poseban sjaj vjeri koju živi. U djetinjstvu je bilo prepoznatljivo da je mali Ivan pozvan na put kojim je i krenuo. Kao mali neobično je rado išao na svakidašnje mise. Vidjelo se da sve vezano uz vjeru duboko doživljava i proživljava te je već kao mali znao objasniti i dati savjet nama djeci, a ponekad i odraslima. Kada je moj ‘mali braco’ odlučio krenuti u sjemenište te nam to rekao, nismo se iznenadili. Ja kao četiri godine starija sestra tada sam krenula na studij, a brat u malo sjemenište, i to oboje u Zagreb. Bilo mi je teško odvojiti se od obitelji, a njemu vjerujem isto. Moji prijatelji čudili su se pitajući me kako to da se odlučio za taj put jer u tim godinama nisu mogli zrelije razmišljati. Poslije nekoga vremena, kad su progledali, pitali su me za brata, tražili njegov savjet. Danas su mnogi radosni kad ga čuju, vide, susretnu. A ja sam ponosna«, navodi biskupova sestra.
»Kad sam čula za imenovanje moga brata biskupom, bila sam nekako zbunjena. Veliko je to. Znam da je to vođeno iz nebeskih visina. Jedna poruka, među mnogima koje sam dobila, posebno me dotaknula. U njoj piše: ‘Mogu misliti kako se raduje sestrino srce što Gospodin zamilova njezina brata novom čašću, ali i novim križem ili možda bolje reći služenjem.’ Pomislila sam kako je to lijepo i točno rečeno. ‘Ovo daje svježinu cijeloj vašoj lozi. Raduju se i duše i kosti vaših predaka jer vas Gospodin uvrsti u lozu svojih apostola. I zato je to divota i neopisiva ljepota života. Sada treba bdjeti da neprijatelj to ne pokvari. To je moja molitva.’ Ljepše ne bih mogla izreći ono što sam osjećala u tim trenutcima.«
Nevenka je članica molitvene zajednice Krvi Kristove. »U toj zajednici osjećam moć i zaštitu Krvi Kristove. U molitvama se sjetim i svoga maloga – velikoga brata. Znam da je njegovo poslanje zahtjevno i teško te molim na nakanu da mu Duh Sveti uvijek bude blizu i na pomoći. Kao župljanka u župi sv. Ivana Bosca aktivna sam kao članica skupine liturgijskih čitača i Caritasa. Pomažući potrebitima i svomu župniku, osjećam radost, a često i govorim da je puno toga u meni potaknuo moj brat. I moja su djeca radosna u ovim danima«, zaključuje biskupova sestra Nevenka.
»Rano djetinjstvo proveli smo u kući na brijegu, na rubu živopisne ulice po imenu Rozinka«, svjedoči Divna Ćurić, druga sestra novoimenovanoga biskupa. »Živjeli smo zajedno s djedom i bakom i djetinjstvo nam je bilo sretno. Brat je bio zaigrani dječak, sličan svim dječacima u okruženju. Osim po jednom. Kad je mogao, svaki dan je išao na misu, već sa šest godina. Najbliža crkva tada nam je bila ona u Brodskom Varošu i do nje je trebalo pješačiti dvadesetak minuta. Nije bilo podvožnjaka i morao je prelaziti prometnu autocestu pa je majka bila zabrinuta. Zbog obveza nije mogla s njim svake večeri i on je išao sam. Kao vođen nekom sigurnom rukom. Nije se bojao i nitko ga nije mogao zaustaviti.« Biskupova sestra Divna, po zanimanju profesorica engleskoga i španjolskoga jezika i prevoditeljica, nadalje navodi: »Negdje na početku školske godine njegova četvrtoga razreda preselili smo se u novu kuću. U drugoj ulici, bliže gradu i nešto bliže crkvi. Seka je, kao najstarija, dobila vlastitu sobu, a brat i ja smo imali zajedničku. Tada sam spoznala da je nadaren za pjevanje. Svako me jutro već u ranu zoru budio pjevanjem, najčešće Alelujom. Glas mu je bio milozvučan, ali meni je bilo malo prerano pa sam se znala i malo ljutiti. Uzalud. Nije odustajao. A kad je otišao u sjemenište, kuća mi je nekako odjekivala prazninom i, moram priznati, nedostajali su mi ranojutarnji ‘koncerti’. Njegov odlazak u sjemenište bio mi je logičan. Osjećala sam da je pozvan i već tada u srcu znala kojim će putom poći. Samo mi je bilo žao što je tako rano morao otići iz roditeljskoga doma i silno mi je nedostajao. U sjemeništu je upoznao svoju subraću, današnje svećenike, s kojima je i danas blizak, a oni su i nama preko njega postali poput članova obitelji i obogatili nam život.« Biskupova sestra Divna u svom sjećanju kaže: »Odlazak u Rim na studij značio je da ćemo ga još rjeđe viđati. Nije puno pričao o studentskim danima, premda sam bila znatiželjna i jedva čekala bratovo đakonsko ređenje 1989. godine kako bih vidjela slavni ‘Germanicum’ i upoznala okruženje u kojem provodi svoje studentske dane. Rim nas je dočekao čaroban, kao i uvijek, a za vođenje po rimskim znamenitostima bio je zadužen današnji biskup, tada tek mladi student Ivan Šaško, koji je cijelu obitelj oduševio prekrasnim detaljnim opisima znamenitosti Vječnoga Grada. Na mene je najsnažniji dojam ostavila prostracija u obredu ređenja. Vidjela sam brata kako leži, licem prema tlu, ispruženih ruku, i shvatila koliko je svečan trenutak u kojem sudjelujem. Istu sam molitvu jednako doživjela na svećeničkom ređenju u Đakovu. Znala sam da je svećeništvo njegov izbor i da je primio sakrament koji će mu prožeti život. Moj je brat odmalena želio biti svećenik i u sve službe koje mu je sveta Crkva namijenila bit će utkan baš onaj dan na koji je ušao u svećenički red i primio poslanje na koje se već kao maleni dječak osjetio pozvanim.«
Mons. Ivan Ćurić obnašao je različite dužnosti u biskupiji, današnjoj nadbiskupiji, a župom Brodski Varoš, u kojoj je imenovani biskup rođen i kršten, sada upravlja slavonskobrodski dekan Ivan Lenić, župnik župe i svetišta Gospe od Brze Pomoći u Slavonskom Brodu. Otvarajući maticu krštenih u kojoj su podatci o biskupu Ćuriću, dekan Lenić navodi da je tom župom četiri godine upravljao i sam biskup Ćurić.
O svom osobnom iskustvu kaže: »Poznajem ga još iz svojih sjemenišnih dana. Ja sam bio maturant kad je on postao svećenikom«, navodi dekan Lenić. »Kad sam došao na studij, on mi je bio profesor i prefekt. Iznimno smo ga poštovali i cijenili jer je samokritičan. A kad je netko samokritičan i dosljedan, i nama je to poticaj da živimo po načelima dosljednosti evanđelja. U nama je razvijao osjećaj odgovornosti i kritičkoga promišljanja. Za sav njegov rad u odgojnom procesu važan je osjećaj za euharistiju koja je vrhunac kršćanskoga života.«
Dekan Lenić navodi da je imenovani biskup Ćurić kao župnik ostavio lijepe tragove u župi Brodski Varoš. »Napravio je pomake u pastoralu, uključio brojne laike, a posebnost koju je digao na najvišu razinu jest liturgija. Isto tako, župu je organizirao tako da ja kao svećenik po dolasku imam sve pripremljeno. Naš novoimenovani biskup uvijek je s ljubavlju pratio svoju rodnu župu i cijeli Slavonski Brod. Uvijek je bio spreman odazvati se svakoj pastoralnoj akciji.«
