Listopad i studeni u Hrvatskoj posljednjih godina protječu u znaku kulturnih manifestacija posvećenih njegovanju ljubavi prema knjizi, pisanoj riječi i kulturi čitanja općenito. Prigoda je to ujedno za »reportažni spomen« na jednoga od najvećih književnika u povijesti, Miguela de Cervantesa. Njegov »Bistri vitez Don Quijote od Manche«, napisan još početkom 17. stoljeća, te »filozofija« koja se krije između redaka glasovitoga romana ne prestaju impresionirati ni umove današnjice. A ljude današnjice, osobito one koji u Španjolsku dolaze kao turisti, hodočasnici i drugi putnici namjernici, ne prestaje impresionirati ni Cervantesov rodni grad Alcala de Henares. Kao svaka prava kolijevka i taj gradić nudi nekoliko »ključeva« za upoznavanje karaktera i vremena u kojem je živio njezin najslavniji sin.
Privilegirano mjesto iza drevnih zidina
Tvrđava na rijeci Henares. Tako bi se na hrvatski moglo prevesti ime Alcale de Henares, živopisna španjolskoga gradića u kojem se 1547. rodio Cervantes. U dugoj povijesti Pirenejskoga poluotoka, koja je upamtila i brojne ratove i najezde stranih osvajača, Alcala je počesto bila i utočište i tvrđava. Osvajačke su najezde, viteški okršaji i prijestolonasljedničke borbe odavno ondje minule. Odavno su i drevne zidine »prerasla« moderna stambena naselja, koja su u prošlom stoljeću nicala oko jezgre srednjovjekovnoga gradića. A danas je Alcala jedno od tipičnih »satelitskih naselja« navezanih na Madrid, svojevrsno predgrađe španjolske prijestolnice. Duž željeznica i brzih prometnica jutrima rijeke radno aktivnoga stanovništva idu prema gradu, a navečer se vraćaju u Alcalu. Zato je Alcala postala povlašteno mjesto. Naime, povijesni je gradić sušta suprotnost vječitoj užurbanosti španjolskoga »megapolisa«.
Srednjovjekovna je jezgra Alcale vrlo uščuvana pa se i svaki posjetitelj s ponešto mašte može osjetiti kao da je »uzet« i vremeplovom »prebačen« u Cervantesovo vrijeme. U srcu stare jezgre očuvana je ostala i Cervantesova kuća, koja je danas spomenmuzej. Ondje su predmeti kojima se veliki pisac služio u svakidašnjici, sobe i prostorije u kojima je boravio, odrastao, odmarao se, promišljao o svijetu oko sebe. Cervantesov spomenmuzej »čuvaju« kod glavnoga ulaza njegovi najslavniji likovi, Don Quijote i vjerni Sancho Panza.
I Kolumbo započeo svoju pustolovinu u Alcali
Nagomilanošću brojnih briga Cervantesovo je vrijeme itekako bilo nalik današnjici. Veliki ratovi koji se svakoga trena mogu »pretočiti« u svačije susjedstvo, bolesti, neimaština, Lutherova hereza koja je uzdrmala temelje kršćanske Europe. No kao i danas, i u Cervantesovo je doba egzistencijalna prijetnja Europi osim njezinih vlastitih nesigurnosti dolazila i s istoka, od moćnoga Osmanskoga Carstva. Od sredine 15. stoljeća carstvo islamskoga predznaka bilo je u naletu. Osvojen je Carigrad, a osmanska je vojska 1529. ušla u samo srce kršćanske Europe, pokušavši osvojiti Beč. Stoga su Europljani, da bi se tokovi života i trgovinskih komunikacija nastavili, morali tražiti zaobilazne putove, mimo Osmanskoga Carstva. Jedan od tražitelja tih putova bio je u svoje vrijeme i Kristofor Kolumbo. A potporu za svoj pothvat definitivno je pronašao upravo u Cervantesovu gradu. Naime, 1486. Kolumbo se susreo s dalekovidnom kastiljskom kraljicom Izabelom u prostorima biskupijske palače u Alcali de Henares, koja mu je tada dala i materijalnu potporu za njegove pustolovne naume.
Drevna je biskupijska palača, u kojoj danas stoluje biskup Alcale i koja se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, ostala u više-manje identičnu izgledu kao u Kolumbovim i Cervantesovim danima, premda i ona pamti dramatične dane. U vrijeme Španjolskoga građanskoga rata biskupijska je palača postala spremište za tenkove i streljivo, pa je tako 1939. planuo veliki požar, koji je zahvatio otprilike dvije trećine kompleksa. U ratu je spaljena bila i katedrala u Alcali, a grad je zbog svojega tako jasno izraženoga katoličkoga identiteta i na druge načine pretrpio od komunističke gerile. Picassova »Guernica«, koja je u vrijeme krvavoga građanskoga rata zavrijedila status najpoznatije »antiratne« slike, mogla je tako biti oslikana i s drugačijim predznakom, onim na tragu zbivanja u Alcali.
Bitka u kojoj je Cervantes mogao susresti i Hrvate
Pisanju i osmišljanju avantura Don Quijotea prethodila su duga desetljeća Cervantesova duhovnoga, intelektualnoga i općenito životnoga dozrijevanja. Nije Cervantes poput svojega slavnoga protagonista čitao viteške romane od kojih mu se »osušio mozak« i »pamet pomutila«.
Kao plemiću, »hidalgu«, njegova primarna profesija i nije trebala biti književna. Ona uostalom u to vrijeme nije donosila gotovo nikakve prihode. No već kao mladić napustio je Alcalu, a neprestano ga je vodio, poput Don Quijotea, duh pustolovine. Tako se našao i u Italiji i prije svega postao – ratnik.
Kao dvadesetčetverogodišnji mladić Cervantes je sudjelovao u jednoj od najvažnijih i najvećih bitaka u europskoj povijesti, Bitki kod Lepanta u Sredozemnom moru 1571. godine. Tada je kod zapadnih obala Grčke došlo do velikoga okršaja armade kršćanske Europe s mornaricom Osmanskoga Carstva. Papa Pio V. pokrenuo je veliki »projekt« molitve krunice diljem Europe pa se napose i pobjeda kršćanske mornarice pripisivala i »intervencijama« Majke Božje.
Bitka u koju se upisao i Cervantes bila je prijelomni događaj za Europu, nešto poput pada Berlinskoga zida 1989. godine. Naime, povijesne 1571. ujedinjena je Europa prvi put porazila dotad više-manje nepobjedivo Osmansko Carstvo. Vraćena je i europska prevlast na Sredozemnom moru, čime je za nekoliko idućih stoljeća obuzdana i muslimanska ekspanzija prema obalama Staroga Kontinenta. Stoga se i taj događaj tijekom 16. i 17. stoljeća »komemorirao« impozantnim umjetničkim djelima na dvorima diljem koordinata kršćanske Europe. Jedan od njih tako je i veliki prikaz Lepantske bitke koji se nalazi u kraljevskom dvorcu Wawelu u Krakovu. Nadalje, u Lepantsku su se bitku upisali i hrvatski pomorci, mahom iz Istre, Kvarnera i Dalmacije. S velikom se pouzdanošću može pretpostaviti da se u nekoj luci ili na nekoj palubi Cervantes susreo i s kojim Hrvatom.
Iskazao se i kao ratnik
Premda na pobjedničkoj strani, Cervantes je nakon Lepantske bitke izvukao nemale posljedice. Poznato je da je u bitki sudjelovao unatoč teškoj groznici i vrućici. Tri puščana metka pogodila su ga dok je bio u borbi prsa o prsa. Bitku je preživio, no njegov je povratak na Pirenejski poluotok potrajao. Tek 1575. napokon se zaputio natrag u Španjolsku. Ali u moru nedaleko od Liona zarobili su ga Turci i odveli u Alžir. U svoju se domovinu vratio tek 1580. godine, iscrpljen ratom. Vodio je nakon toga buran život, nalik »avanturama« protagonista svojega slavnoga romana, a glavna mjesta njegova života postala su Madrid i Valladolid. Bio je u raznim službama povezanim i s kraljevskim dvorom. A između svih tih »zadaća« nalazio je i vremena za pisanje. Međutim, unatoč brzoj popularnosti »Don Quijotea«, objavljenoga 1605. godine, većinu je života Cervantes bio siromašan. Napose, u travnju 1616. postao je član Trećega reda sv. Franje, nakon čega je brzo i umro. Cervantes nije ostao upamćen ni kao pustolov ni kao znameniti ratnik ni kao lukavi »političar«, nego kao književnik. Da bi osvojio svijet svojega vremena, ali i generacije u stoljećima koje su slijedile nakon njega, bio mu je potreban samo jedan »bistri vitez«.
Samostan koji povezuje Cervantesa, sv. Tereziju Avilsku i papu Franju
