Nije potrebno mnogo teološkoga promišljanja da se dođe do zaključka da hrvatskomu vjerničkomu puku Majka Božja tijekom cijele njegove povijesti nije samo katolička dogma u koju se vjeruje, tek simbol majčinske ljubavi i nježnosti, samopredanja i otvorenosti prema životu, egzistencijalno utočište u životnim poteškoćama… nego je mnogo više od toga – njegova identitetska sastavnica. To znači da je ona tako životno prisutna i utkana u dubinu bića svakoga katoličkoga Hrvata da ga određuje i definira, da se o njemu bez nebeske Majke jednostavno ne može govoriti, filozofski kratko rečeno – Majka Božja određuje bitak hrvatskoga vjernika. To teološko-filozofsko mudrovanje dobilo je i svoju materijalnu potvrdu i ozbiljenje u mnoštvu poznatih, velebnih i prekrasnih sakralnih zdanja diljem Hrvatske, BiH i drugih zemalja u kojima žive katolički Hrvati. Teško ih je, jasno, sve nabrojiti, ali vrijedi spomenuti barem neka od najpoznatijih marijanskih svetišta u Hrvata: Majke Božje Bistričke, Gospe Sinjske, Gospe Trsatske, Majke Božje Remetske, Majke Božje od Kamenitih Vrata, Gospe Letničke na Kosovu, Gospe Aljmaške, Gospe Olovske u BiH, Gospe Voćinske, Gospa od Kondžila u Komušini u BiH, Gospe od Krasna u Lici, Majke Božje na Trškom vrhu kod Krapine, Crne Gospe u franjevačkom samostanu u Subotici, Gospe od Zdravlja u Splitu, Gospe Badijske kod Korčule, Gospe od Škrpjela kod Perasta u Crnoj Gori, Gospe od Milosrđa na Lapadu, Gospe od Plača u šibenskoj katedrali, Gospe Tekijske kod Petrovaradina u Srijemu, Gospe Osječke u osječkoj Tvrđi te na splitskom Poljudu, Mljetu, u Loboru, Stomoriji u Kaštel-Novom, Čučerju i brojnim drugim mjestima.
Oko velikoga broja njih isprepletene su raznovrsne legende kako bi se naglasila nadnaravna dimenzija u temeljima njihova nastajanja te ih učinila pristupačnima, pa i bliskima, umiljatim i poželjnima. Tako je npr. Marijin kip stajao u kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice, a kad su Turci g 1545. doprli sve do Konjščine, župnik Benedikt ga je zakopao u bistričku župnu crkvu, gdje je kasnije 1684. čudnovato pronađen. Gospin lik je također pomogao katoličkomu puku, franjevcima i malobrojnim braniteljima, njih tek oko 700, u obrani sinjske tvrđave 14. kolovoza 1715. pred naletom moćne turske sile koju je činilo oko 60 000 vojnika. Sliku Majke Božje na neobičnu cvijetu na panju pronašli su u 13. st. pastiri šećući ličkom šumom na području Krasnoga, odnijeli ga u kapelicu, ali on je čudnovato nestao i ponovno se pojavio na panju te je, nakon što se to čudo nekoliko puta ponovilo, na tom mjestu izgrađena crkva. Gospin kip Molvarci su zbog provale Turaka zakopali u zemlju i napustili Podravinu, ali je njihovo progonstvo potrajalo pa su pomrli oni koji su znali mjesto gdje leži ispod zemlje. Bio bi i zaboravljen da kasnije vol pasući travu rogom nije iskopao Bogorodičin kip.
Te i neke druge legende poznatijih marijanskih svetišta više-manje poznate su dijelu hrvatske katoličke javnosti, no mnogi zasigurno ne bi mogli odgonetnuti o kojem je svetištu riječ da čuju legendu o kipu Majke Božje koji je rijeka Sava donijela i izbacila u 12. ili 13. st. na obalu malenoga naselja nedaleko od Zagreba. U znak zahvalnosti za taj pomalo neuobičajen Marijin posjet mještani su podignuli crkvu Mariji u čast, koje je ubrzo postalo marijansko svetište i za grad Zagreb, zvano Majka Božja Jezerinska jer se u blizini nalazilo jezero.
Riječ je o Resniku, današnjem prigradskom naselju na istočnom dijelu Zagreba udaljenom samo 9 km od srca zagrebačke metropole – njezine prvostolnice i Trga bana Jelačića. Smjestio se na desnoj strani autoceste Zagreb – Lipovac, a njegova glavna paralelna poprilično duga ulica vodi nakon potočića sve do Ivanje Reke.
Ulice je lagano zapamtiti jer su istoga nazivlja: Resnik I., II. i tako sve do Resnika V. Lako je zaključiti da je riječ poglavito o novogradnjama s urednim i dotjeranim okućnicama te, nažalost, svi oni koji su čuli o Resnikovoj posebnosti – glasovitim i vrijednim drvenim kućama, bilo tzv. velikim zadružnoga tipa, u kojima je zajednički živjelo više naraštaja jedne obitelji, bilo manjim obiteljskim, s bogato izrezbarenim nadstrešnicama nad ulazom, koje su bile ukras svake kuće, danas ih, nažalost, ne mogu vidjeti jer ih je očuvan vrlo malen broj. No zato prevladavaju proizvodne hale, natpisi o brojnim obrtničkim radionicama, gradilišta, raznovrsne prodavaonice, tako da namjernik s razlogom pomisli da je stigao u industrijsku zonu. Međutim, taj dojam ipak donekle vara jer Resnik, posebice njegovo središte, ima »dušu«. U svoj toj silnoj urbanizaciji prostor oko župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije i na drugoj strani ceste oko župnoga dvora s dvorištem, u kojem je sjenica te nekoliko klupa pod »brajdom«, vinovom lozom, urešen je raznovrsnim cvijećem i djeluje potpuno »izvan konteksta«, kao nekakva idilična priča iz nekoga drugoga svijeta. To potvrđuju i župljani koji se, posebice u sunčanim danima, u većem broju nakon misnih slavlja okupljaju na tim prostorima, ali i u dvorani župnoga dvora na »čašici razgovora«. Tada su svi opušteni, spremni na šalu, ali i na razgovor o ozbiljnim temama. Opipljiva je njihova radost što su skupa, zbog zajedništva koje im toliko znači i koje ih »drži« u svakom smislu.
Svemu tomu pridonosi, nesumnjivo, otvoren, pristupačan, pomalo osebujan i svojim svećeništvom, očito, zadovoljan i sretan sadašnji župnik Marijan Piskač. Da kojim slučajem spomenute i sve druge pohvalne riječi njegovih župljana o njemu ne bi naškodile njegovoj poniznosti, može se reći, dakako u šali, da je lako biti dobar župnik kada ga župljani tako vole i rado imaju. Rođen je g. 1958. u Varaždinu u obitelji s osmero djece, pet braće i tri sestre, podrijetlom je iz Gaćica u župi Margečan, gdje je završio prva četiri razreda osnovne škole, a druga četiri u susjednom Radovanu. Otišao je potom u Dječačko sjemenište na Šalatu pa na bogosloviju na Kaptol. Nakon završenih studija za svećenika ga je 1984. zaredio blagopokojni nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Prva mu je kapelanska služba bila u koprivničkoj župi sv. Nikole, gdje je ostao sedam godina, a potom je vodio župe po devet godina najprije u Zajezdi, a onda u Mihovljanu. Od 2009. povjerena mu je župa u Resniku i, eto, već deset godina dijeli s tamošnjim vjernicima, kako se to uobičajeno kaže, i dobro i zlo, iako je daleko više dobra.
Resnik se spominje u starim zapisima već 1214. kao posjed zagrebačkoga kanonika Barana koji je dobio od ugarskoga kralja Andrije II., a tri godine kasnije – 1217. postao je kaptolsko dobro. Rana srednjovjekovna povijest Resnika uglavnom nije poznata, no seljaci koji su radili na tom kaptolskom dobru najprije su bili kmetovi, a potom slobodnjaci koji su kupovali zemlju, koja u dogledno vrijeme postala njihovo vlasništvo. Selo je zbog zemljopisnoga položaja uz rijeku Savu i Resničku šumu imalo sve preduvjete za ubrzan razvitak pa je postalo jedno od važnijih istočno od Zagreba, na području današnjega Žitnjaka, Donje Dubrave i susjednih dugoselskih naselja. »Miestopisni riečnik Dalmacije Hervatske i Slavonije« Vinka Sabljara iz 1866. bilježi u njemu točno 23 kuće i 234 stanovnika. Već od 1876. ima i vlastitu školu.
Zapisa o gradnji crkve i osnutku župe nažalost nema, ali su gotovo sigurno postajali već u 12. i 13. st. Župa, prva od katedrale prema istoku jer u to vrijeme nije uopće bilo drugoga naselja, spominje se u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. Zabilježen je i podatak da je župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, manja nego sadašnja jer zapravo na tom području nije tada ni bilo puno ljudi, izgrađena i posvećena g. 1674. Sadašnji je oblik dobila g. 1887. nakon potresa 1880. po zamisli Hermana Bolea.
Župa u Resniku danas je najmanja zagrebačka župa koja okuplja oko 2200 vjernika u 650 obitelji od sveukupnih 2500 stanovnika jer su tijekom povijesti od nje nastale župe Vukomerec, Kozari bok, Ivanja Reka i Petruševec. Demografska je slika zbog stalnoga priljeva doseljenika već dulji niz godina u plusu. Tako je prošle godine bilo 37 krštenja, a 29 sprovoda, što je iznimno velik broj jer je on najčešće oko 20, te 12 vjenčanja. Ove je godine bilo 17 prvopričesnika i 28 krizmanika s nekolicinom krizmanih u drugim župama.
Bez obzira na relativnu malenost, svejedno se može pohvaliti da je: prvo, njezina vjernička zajednica svojevrstan hrvatski multietnički mozaik jer skladno i u primjernu kršćanskom duhu zajedništvo sa stotinjak »domorodaca« grade doseljenici iz BiH, drugih dijelova Zagreba i krajeva Hrvatske te kosovske Letnice, kao i romske katoličke obitelji iz plemena Đurđevići iz Bjelovara, a drugo, da je vjerski život raznovrstan, u kojem ima mjesta za sve naraštaje. To pokazuju i različite aktivne župne skupine od ministrantske, liturgijske, molitvene, schönstattske i biblijske preko Marijine legije i Nazaretske skupine, koja je zapravo dječja Marijina legija, do dva župna zbora, dječjega i mješovitoga odraslih, te župnoga pastoralnoga i ekonomskoga vijeća. Iva Radić Tunjić voditeljica je mješovitoga zbora, koji redovito nastupa na večernjim nedjeljnim misama, a Sandi Draganić vodi dječji zbor na nedjeljnim misama u 11 sati.
O višegodišnjoj zavidnoj demografskoj slici u župi svjedoče redovitim sudjelovanjem na misnim slavljima dvije obitelji Relja iz Banje Luke. Dvojica braće imaju sedmero djece, Franjo sa suprugom Marinom četvero i Ivan s Anom troje. Njih dvojica imaju još dva brata Marka i Blaža te sestru Moniku. Obitelji su im se uklopile u župnu zajednicu i sada su već »svoji na svom«. Tomu nizu doseljeničkih obitelji pripada i šesteročlana obitelj Radić Tunjić, koja se iz župe Ulice nedaleko od Brčkoga doselila 1992. Otac Antun i majka Mateja krenuli su »od nule«, ali kao već poslovično vrijedni Bosanci izgradili su novu kuću i uživaju u djeci skrbeći se da budu što bolji đaci, kćerka i sin u srednjoj školi, jedan sin u osnovnoj, a najmlađi još čeka svoj red za đačku klupu.
Matiji Andrijaniću iz zagrebačke župe sv. Antuna Padovanskoga nimalo ne smeta da kao inženjer medicinske radiologije redovito skuplja milodare. Suprugu Marijanu iz Tuzle, koja je upravna referentica, upoznao je u molitvenoj zajednici u Sigetu. Vjenčali su se i izgradili kuću u Resniku. Zadovoljni su i sretni. On radi, a majka je kućanica jer su joj najvažnija djeca, koju nije htjela dati u vrtić. Nediljko Briševac iz župe Šurkovac u BiH član je župnoga pastoralnoga vijeća. Njegovo je selo bilo spaljeno i došao je tijekom Domovinskoga rata, kupio zemljište i izgradio kuću. On i supruga, koja je također u trgovini, i kćerka uvijek su »spremni za župu«.
Zvuči pomalo neuobičajeno, ali Dario Čalušić iz Dervente, inženjer sigurnosti i zaštite na radu, voditelj je ministrantske skupine. Uz to je i predsjednik pastoralnoga vijeća te bivši dugogodišnji predsjednik Marijine legije. Vjerojatno će morati malo povući »ručnu« za sve aktivnosti jer mu uskoro nastupa dan »D«, kada će zaručnici Mariji Rubinić, slastičarki iz Samobora, obećati vječno »da«.
Goran Martinec, 47-godišnjak iz Martinaca na Žitnjaku, voditelj ugostiteljstva u Hrvatskom saboru, domaći je iz strosjedilačke resničke obitelji, koja je prema njegovim saznanjima tamo već najmanje 200 godina. Marijin je legionar i vrlo dobro upoznat s općom situacijom u mjestu: »Nažalost, nema baš nikakvoga društvenoga života, no zbog blizine Zagreba nema nezaposlenih i u klasičnom smislu siromašnih i potrebitih, iako je organiziran župni Caritas, čija se aktivnost svodi na prikupljanje za Uskrs i Božić.« U gotovo je svim župnim akcijama i Veselko Dimač, skladištar u »Badelu«, sa suprugom Zdenkom r. Lovrić, službenicom kod javnoga bilježnika, iz sela Briševa u župi Banjolučke biskupije u Staroj Rijeci kod Prijedora. Njezin je otac ubijen u tamošnjem najvećem zločinu nad Hrvatima u BiH – okrutnom ubojstvu 68 civila 24. i 25. srpnja 1992. Imaju dvije kćerke, starija radi, a mlađa je u 5. razredu osnovne škole. Nemaju nikoga u rodnom mjestu, u kojem je sve spaljeno i porušeno, pa tamo odlaze povremeno samo na groblje.
Posebna je »priča«, koja zaslužuje i mnogo više prostora, 86-godišnji Ivo Kovačevič, također član Marijine legije, jedan od najstarijih župljana, koji je svaki dan u crkvi. Podrijetlom je iz Bosanske Gradiške, s roditeljima se doselio g. 1939. kao šestogodišnje dijete u Lađansku kod Našica, a g. 1963. preselio se u Zagreb. Ima sina i kćer, koja se skrbi za njega pod stare dane.
Redovita nedjeljna i blagdanska liturgijska okupljanja održavaju se i u Strugama, naselju koje se nalazi od župnoga središta prema glasovitoj Radničkoj cesti, ali koje je prometno prilično izolirano. Budući da je riječ o zajednici od 150-ak obitelji, prije dvije godine župnik se rado odazvao njihovu pozivu za redovita liturgijska slavlja iako, uvjetno rečeno, »filijalna kapelica« nije ni posvećena niti ima titulara, no, svejedno, duhovno je ozračje na prvom katu doista posebno, podsjeća na zajedništvo prvih kršćana stisnutih u katakombama. Na tamošnja nekadašnja plodna polja najprije su se doselili Bugari, glasoviti povrtlari, čijih potomaka ima i danas i koji dolaze na liturgiju, zatim nekolicina zagrebačkih obitelji nakon velike poplave g. 1964., potom radničke obitelji zbog jeftinijega zemljišta i prognanici iz BiH tijekom Domovinskoga rata i iz kosovske Letnice. Svakako treba istaknuti da se skupina vjernika svake večeri okuplja na zajedničku molitvu i da su svi naraštaji od najmanjih do najstarijih aktivni kao ministranti, čitači, poput Marijane Kaurin, prevoditeljice njemačkoga jezika, Ene Dživoje, trenerica fitnessa, i Leona Luke Kaurina, koji će sada u 4. razred srednje škole, zatim čistači, sakristani i domaćice.
Prostor za vjernička okupljanja bez razmišljanja je ustupio 52-godišnji Goran Sudarević iz Zagreba, vrlo uspješan ugostitelj i trgovac. Otac mu je iz Čazme, a majka iz Bosne. O kakvu je župljaninu riječ najbolje govori njegova namjera da će uskoro dva stana preurediti i dati ih na besplatnu uporabu roditeljima koji dolaze izdaleka u Klaićevu bolnicu u posjete bolesnoj djeci. Na misama je redovit i Ivica Komljenović, sadašnji predsjednik Marijine legije u župi, koja je osnovana prije deset godina, okuplja 20-ak aktivnih članova, uz stotinjak molitvenih članova. Aktivni se nalaze tjedno svakoga petka nakon mise, kada zajednički načine raspored tjednoga apostolata, koji se sastoji od posjeta starih i bolesnih, kojima pomažu sve što je potrebno, a molitveni se članovi svakoga dana mole na različite nakane.
U kontekstu te izrazito naglašene pobožnosti prema Majci Božjoj nije zgorega spomenuti da je zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac povjerio resničku župu dominikancima, koji su je vodili od 1939. do 1971.
Iako nije posve jasno odgonetnuta etimologija nazivlja Resnik, na tamošnje se župljane mirno može primijeniti pridjev »urešen«, tj. »nakićen«, jer svi oni domaći i iz različitih hrvatskih i bosanskohercegovačkih krajeva te Kosova ugrađuju u zajednički prelijep mozaik Resnika dio vlastitoga identiteta, i to u čast Majke, koja je nekada davno »stigla« obalom Save.
