Warren Beatty: »I nagrada Akademije za najbolji film ide…« (Beatty zbunjeno gleda u karticu).
Faye Dunaway: »Nemoguć si. ‘Ajde!«
Beatty nakon poduljega oklijevanja daje omotnicu kolegici.
Faye Dunaway: »La La Land!«
Dolby kinodvoranom u Hollywoodu prolomio se pljesak i ekipa »La La Landa« penje se na pozornicu. Jordan Horowitz, jedan od producenata »La La Landa«, drži govor zahvale, a nakon njega i druga dva producenta, Marc Platt i Fred Berger. U međuvremenu među okupljenima na pozornici počinje došaptavanje i komešanje. Potom Jordan Horowitz ponovno dolazi do mikrofona i obznanjuje da je došlo do pogrješke i da je pobjednički film – »Moonlight«. Računovođa iz tvrtke koja je organizirala glasovanje zabunom je Beattyju dao rezervnu omotnicu za najbolju glavnu žensku ulogu, a u njoj je bila kartica na kojoj je pisalo »Emma Stone, ‘La La Land’«. S kiselim osmijehom na licu Beatty zaključuje da nije pokušavao biti duhovit.
Da je taj događaj bio scena u nekom filmu, vjerojatno bi se pomislilo da se scenarist malo zaigrao i napisao nešto što baš nije vjerojatno – ipak je riječ o jednom od najgledanijih događaja na planetu i organizacija bi morala biti savršena, ali, eto, baš to se dogodilo na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Američke filmske akademije i tako se stvarnost ponovno pokazala zanimljivijom i nevjerojatnijom od fikcije. Kao da se sudbina narugala organizatorima i voditelju Jimmyju Kimmelu, koji su se trudili dodjelu Oscara učiniti zanimljivom i duhovitom, a na kraju su oni sami postali predmet ismijavanja. Očekivano, Kimmel se tijekom dodjele nekoliko puta našalio na račun Donalda Trumpa, a jedina neočekivana stvar (uz organizacijski fijasko pri proglašenju najboljega filma) bilo je to što su u dvoranu doveli iznenađene turiste koji su imali mogućnost upoznati se s nekim od nazočnih filmskih zvijezda, a mislili su da ih vode na izložbu haljina koje su bile nošene prijašnjih godina na dodjelama. Kimmel je čak pokušao isprovocirati Trumpovu reakciju objavama na Tweeteru, ali uzaludno jer se ovaj put novi američki predsjednik ponio predsjednički i stoički je otrpio sve provokacije, bez ikakve (javne) reakcije.
Tako će ovogodišnja dodjela Oscara zasigurno više ostati u pamćenju po nevjerojatnoj pogrješci organizatora nego po nekolicini šala ili kritika na račun Donalda Trumpa, iako je bilo i nekoliko ozbiljnih političkih poruka. Vjerojatno najdojmljivija poruka jest ona Asghara Farhadija, dobitnika Oscara za najbolji film na stranom jeziku, koji je bojkotirao dodjelu zbog Trumpove zabrane za ulazak u zemlju državljanima sedam zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom, među kojima je i njegov rodni Iran. Farhadi je u poruci koju je pročitala iranska astronautkinja Anousheh Ansari istaknuo da nije mogao biti nazočan i osobno primiti Oscara iz solidariziranosti sa svojim sunarodnjacima, a zaključio je tvrdnjom da se podjelom svijeta na kategorije »mi« i »naši neprijatelji« stvara strah.
I doista, generalizacije, stereotipi i etiketiranje sve su izraženiji u medijima i vrlo je važno zapitati se kamo sve to vodi. Zato su i neki komentatori postavili pitanje je li uopće bilo umjesno ismijavati Trumpa kad je riječ o stvarima koje iziskuju ozbiljnu analizu i kritiku, a tako ih se svelo na banalni povod za zbijanje šala.
Treba biti pošten i naglasiti da se ne može sva odgovornost za zaoštravanje situacija prebaciti na Trumpa, iako je on kao predsjednik po definiciji najodgovorniji za stanje u svojoj zemlji (a k tomu je i predsjednik najutjecajnije zemlje na svijetu). Ono što mu se može zamjeriti jest smišljeno korištenje oštre retoriku tijekom predizborne kampanje, što je produbilo podjele u društvu i utjecalo na eskalaciju neprijateljstva, pa čak i na pojavu uličnoga nasilja koje je pratilo početak njegova mandata. Međutim, za takvu ekstremnu retoriku kakva se u posljednje vrijeme sve češće javlja u američkim medijima suodgovorni su i ti isti mediji i lijevoga i desnoga spektra jer se i jedni i drugi služe manipulacijama i »alternativnim činjenicama« kako bi poduprli svoje poglede i stavove. Također, i jedni i drugi rabe neprihvatljiv rječnik, etikete i difamacije kako bi u što lošijem svjetlu prikazali one s kojima se ne slažu ili ih čak smatraju neprijateljima. Naravno, i ljevica i desnica pokušava preuzeti kontrolu nad medijima i kulturom, a u pozadini je uvijek borba za novac i moć, dakle, ne nužno vjera u određeni svjetonazor ili sustav vrjednota.
U toj polarizaciji na »naše« i »vaše« Hrvatska, nažalost, nimalo ne zaostaje za SAD-om i ostatkom svijeta, što je još jedan primjer kako se i na domaćem terenu nastoji slijediti trend u negativnim pojavama, a vrlo se teško i sporo usvajaju pozitivne stvari iz drugih, uređenijih zemalja u kojima je sustav bolje osmišljen i bolje funkcionira.
Jedna od tih pozitivnih stvari na koju bi zasigurno trebalo obratiti više pozornosti jest i odgovornost za trošenje novca iz državnoga proračuna. Aktualni slučaj nepovoljna mišljenja državne revizije u slučaju Hrvatskoga audiovizualnoga centra (HAVC-a) jedan je od primjera koliko je prisutno pomanjkanje svijesti, savjesti i nezrelosti kad je riječ o preuzimanju odgovornosti – što također treba razmotriti u kontekstu uloge umjetnosti i medija na razvoj društva i onoga o čemu se u Hrvatskoj kronično premalo govori, a to je – opće dobro.
Naime, temeljno pitanje u ovom slučaju vrlo je jednostavno: kako je trošen novac u HAVC-u? Preciznije, je li novac trošen namjenski, po zakonu, planski i pravedno, ili je bilo nepravilnosti, a možda čak i teškoga kriminala? Nadalje, postoji li prostor za poboljšanje funkcioniranja HAVC-a te tko će i kako će ta poboljšanja ostvariti?
Pokazalo se da odgovore na ta pitanja nije tako jednostavno dobiti jer se odgovorne osobe, i oni koji ih podupiru, pokušavaju obraniti i opravdati na ustaljen način koji prate teze poput: »napadaju nas iz ideoloških razloga«, »ruše nas oni koji žele preuzeti kontrolu (moć, pozicije, novac…)«, »mnogo je više novca ukradeno u pretvorbi pa zašto onda mene/nas napadaju?«, ili »to je umjetnost i nemate se pravo miješati u to jer niste kompetentni«.
Potonji je stav sadržan i u latinskoj poslovici: »Ne sutor ultra crepidam« (Postolaru, ne iznad cipela), što znači da bi kritičari trebali komentirati samo ono o čemu imaju nekoga znanja.
Taj je obrazac ponašanja simptomatično identičan za one na ideološkoj ljevici i one na ideološkoj desnici: kad god se počnu postavljati pitanja o odgovornosti (i to ne samo financijskoj, nego i moralnoj i političkoj), počnu se prozivati oni sa suprotne strane ideološkoga spektra (čak i kad je riječ o nečemu što nema baš nikakve veze s ideologijom, nego isključivo s pravnom odgovornošću) i kreće smišljeno i planirano dizanje tenzija kako bi se skrenula pozornost s merituma stvari.
Po tome kakve su reakcije u društvu na takve pojave (koliko se grize na takve mamce) može se vidjeti koliko je društvo zrelo i koliko su pojedinci uistinu informirani odnosno koliko su manipulirani. Tako bi se – ako se analizira razina diskursa u javnim medijima na temu HAVC-a – moglo pomisliti da se neki sudionici po mentalnom sklopu nalaze na razini petnaestogodišnjaka koji je ušao u fazu buntovništva jer si je umislio da sve zna i sve razumije, a svi su ostali glupi (i to im se ne libi dati do znanja). Budući da se može očekivati da će pubertet s godinama proći, to bi još bilo donekle podnošljivo kad taj adolescent ne bi bio rastrošan, neodgovoran i manipulativan, s tendencijom da postane nasilan ili počne izazivati nasilje. Takve izjave pojedinaca neki mediji željni senzacija i kontroverza prikazuju kao dominanti stav i način razmišljanja svih ili većine građana. Tako bi se, s jedne strane, po načinu na koji se u nekim medijima izvještava o HAVC-u moglo zaključiti da su svi desničari protiv svih filmskih djelatnika i da svi hrvatski branitelji žele uništiti HAVC. S druge pak strane, neki mediji i komentatori kao da pokušavaju dokazati da su svi filmaši redom neodgovorni ljevičari kojima je glavni cilj u životu raditi filmove koji će se izrugivati tradicionalnim hrvatskim vrijednostima. Začkoljica je naravno u tome što i za jednu i za drugu tezu ima materijala (što stvarnoga, što izmišljenoga), ali nema nikakve isprike za lažno izvještavanje i manipuliranje poluistinama i nategnutim tezama. Uz to je zanimljivo primijetiti fenomen mentaliteta »velikog vođe« jer su neki pokušavali dokazati da će propasti i HAVC i cijela hrvatska kinematografija ako Hribar ode.
Kad se podvuče crta, čini se da je najvažnije, barem za početak, pozvati na smirivanje strasti i ublažavanje retorike svih koji su do sada sudjelovali u javnim raspravama i komentiranju na temu HAVC-a i hrvatskoga filma općenito. U nekim boljim budućim vremenima možda će takve emotivne i angažirane rasprave pomoći da se brže i bolje rješavaju problemi, ali čini se da u ovim vremenima sve veće polarizacije treba znati stati na loptu i prihvatiti činjenicu da je hrvatsko društvo još uvijek vrlo traumatizirano te još nije zaliječilo ni sve rane iz Drugoga svjetskoga rata, a kamoli ove svježije, rane iz Domovinskoga rata.
Za Hribara nije bilo sporno ni to da HAVC nema strategiju razvoja filma od 2015. godine. Njegovo je objašnjenje bilo da su nastavili koristiti staru strategiju jer je »najbolja u Europi«, a na službenim stranicama HAVC-a još uvijek stoji da se »Nacionalna strategija za razdoblje između 2015. i 2019. trenutno (…) nalazi u izradi.«
Na Hribarovu ostavku vjerojatno su utjecale i sve češće prozivke za klijentelističko pogodovanje pri dodjeli novca za produkciju, pri čemu je najglasnija i najotvorenija bila redateljica Ivona Juka. Hribar je na te prozivke odgovorio osobnim napadima na Juku koji su ispod svake civilizacijske razine pa ih ne treba ni precizirati, ali ih svakako treba osuditi jer su također dio strategije etiketiranja i manipuliranja. Što se tiče Hribara, on jest sada bivši ravnatelj, no to ne znači da se stvari ne bi trebale ispitati do kraja, a dobar početak mogao bi biti pisani izvještaj Ministarstvu kulture iz 2012. godine u kojem Enes Midžić, tadašnji predsjednik Upravnoga odbora HAVC-a, upozorava tadašnju ministricu Zlatar Violić na nepravilnosti i mogući kriminal u HAVC-u. Čini se da se zbog već spomenutih ideoloških razloga po tom pitanju tada nije postupalo. U međuvremenu, za v. d. ravnatelja HAVC-a imenovan je Daniel Rafaelić, povjesničar, filmski kritičar i arhivist.
Sve navedeno, međutim, ne opravdava bivšega ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je u nedavnom istupu (prilog na HRT-u od 6. veljače) ustvrdio kako treba »demontirati sustav kinematografije u Republici Hrvatskoj« te da su hrvatski filmski djelatnici koji su dobivali novac od HAVC-a za svoje projekte »klijentelistička interesna mreža«. Prvo, malo je neobično za jednoga konzervativnoga političara da poziva na rušenje postojećih struktura, a posebice ako istovremeno ne nudi bolji alternativni model. Drugo, čak i kada bi se dokazalo da je postojala »klijentelistička interesna mreža« koja je nekima pogodovala, ne mogu se i ne smiju prozivati svi i ne može ih se sve trpati u isti koš. Treće, čini se da bi slučaj HAVC-a nakon detaljnije analize mogao postati još jedan primjer kako su zakoni u Hrvatskoj pisani loše jer su (osim što su često teško razumljivi čak i pravnicima) nedovoljno precizni i u nekim dijelovima neprovedivi, što znači, ako si »naš«, onda ne ćemo inzistirati na provedbi zakona, ali ako si »vaš«, onda ćemo zakon tumačiti doslovno na tvoju štetu. Konkretno, riječ je o raspolaganju sa svotama iznad 200 tisuća kuna, za što bi HAVC prema postojećem zakonu trebao suglasnost osnivača, a to je Ministarstvo kulture. Sukladno tomu, za većinu bi filmova koje HAVC financira ili sufinancira ministrica trebala dati suglasnost, što bi pak, očigledno, bilo u suprotnosti s njegovom neovisnošću od politike. Dakle, neke će se stvari morati rješavati kroz bolje osmišljene i definirane zakone, a neke kroz bolju provedbu postojećih zakona, no za to je pak nužna veća transparentnost i veća odgovornost pojedinaca (što se ne će dogoditi spontano, nego sustav mora prisiliti pojedinca na odgovorno ponašanje). Nitko, pa ni Crkva, ne smije biti imun od polaganja računa za novac dobiven iz proračuna.
Najzad, cijela priča o HAVC-u trebala bi se svesti na odgovornost za trošenje javnoga novca i na pitanje u kojoj se mjeri za obranu i opravdavanje malverzacija koristilo ideološke okvire. Skrivanje pod skute »majke Domovine« ili »ljudskih prava« u Hrvatskoj još uvijek najčešće prolazi. Lakše je pustiti mozak na pašu i žestiti se protiv onih na (ideološki) suprotnoj strani, nego uložiti vrijeme u upoznavanje s meritumom stvari.
U Hrvatskoj se često čuje: »Ako nisi s nama, onda si protiv nas.« U tom je kontekstu lakše prepoznati ateističku ljevicu i nositi se s njome jer će ona po definiciji dovoditi u pitanje tradicionalne, nacionalne i kršćanske vrjednote. Možda je zato i Crkvi u Hrvata bilo lakše (koliko god to paradoksalno zvučalo) za vrijeme totalitarizma u Jugoslaviji jer je bilo jasno tko je neprijatelj.
Za kršćane je (posebice one tradicionalne) veći problem kako se postaviti prema (ekstremnoj) desnici jer se desničari u velikoj većini žele predstaviti kao zaštitnici svega tradicionalnoga u Hrvatskoj i Europi, pa tako i kršćanstva. Ključno je pitanje razumiju li oni doista poruku evanđelja ili im je proklamirano kršćanstvo samo sredstvo za postizanje ideoloških ciljeva.
Uzme li se u obzir Mussolinijev fašizam u Italiji i Frankova desničarska diktatura u Španjolskoj, onda bi trebalo biti jasno da je tu na djelu bila uglavnom zloporaba i manipulacija Crkve za postizanje uskih stranačkih ciljeva, odnosno jedne ideologije. U Hrvatskoj je to pitanje bilo i ostalo posebno bolno jer se tijekom Drugoga svjetskoga rata dogodio i, u stanovitom smislu, građanski rat.
Istovremeno, vrijeme je da se naučimo nositi s postmodernističkom paradigmom prema kojoj nema objektivne istine – jer smatraju da svatko stvara svoju istinu. Međutim, što se događa ako su moje istine kao i moj rod fluidni, kao što to tvrde zagovornici rodne ideologije? Smije li se od cijeloga društva zahtijevati da se prilagode meni? Pozitivna diskriminacija dobra je ideja za etničke i slične manjine, ali do koje se mjere može očekivati prilagodba cijeloga društva prema potrebama pojedinca, osobito ako se zbog pojedinaca mijenja jezik i propisuje što i kako se mora govoriti, kao što je to slučaj na Sveučilištu u Torontu na kojem samo jedan profesor, dr. Jordan Peterson, odbija rabiti izmišljene osobne zamjenice kao što su »ze« i »zir« za transrodne studente koji na tome inzistiraju.
Ljevičarskim ateistima česta je meta navodni dogmatizam konzervativnih i tradicionalnih, ali ironija sudbine jest ta da svako rušenje postojećih vrijednosti i struktura nužno stvara potrebu za novim vrijednostima i strukturama, makar one bile deklarativno fluidne i demokratske, ali upravo na primjeru profesora Jordana može se vidjeti kako izgleda rigidni dogmatizam zastupnika rodne ideologije. Dogmatizam militantne ljevice zastrašujući je jer pod krinkom zaštite ljudskih prava manjina nameće pravila o tome tko, što i kako smije raspravljati. Za najradikalnije sama rasprava o prihvaćanju ili neprihvaćanju izmišljenih osobnih zamjenica već je dokaz transfobije. Takav razvoj situacije čak ni Orwell nije mogao predvidjeti, iako je u knjizi »Tisuću devetsto osamdeset četvrta« opisao »novogovor« kao sredstvo kontrole u totalitarističkom sustavu.
Možda se računovođe iz državne revizije ne razumiju u kinematografiju, ali po nekim bismo se izjavama mogli zapitati razumiju li se i neki filmaši u Hrvatskoj u to. Slijedi analiza nekih glasovitijih zabluda.
»Od silne Amerike, film se pravi u jednom LA-u. Je l‘ Vi mislite da je ozbiljne filmske infrastrukture moguće imati u Sisku?« (Otvoreno, HRT, 8. 2. 2017.)
Antonio Nuić
Netočno je da se film »pravi« samo u Los Angelesu. Snima se sve više po cijeloj Americi, iako je Hollywood »glavni grad« filmske industrije i najviše se još uvijek snima u Los Angelesu.
»Postoji samo jedan parametar koji će odrediti koliko film doprinosi razvoju hrvatske kulture, a to je vrijeme.« (Otvoreno, HRT, 8. 2. 2017.)
Vinko Brešan
Moguće je složiti se da je vremenski odmak važan parametar za vrjednovanje filma i određivanja onoga što se može nazvati »klasikom«, ali već i razvoj scenarija i snimanje filmova pridonosi razvoju kulture i taj odgoj za kreativnost ne smije se podcijeniti. Uz to, edukativni, povijesni dokumentarni filmovi, koje bi HAVC također trebao financirati, mogli bi pridonijeti razvoju kulture, pa bi dio novca možda trebalo odvojiti i za takve filmove.
»Ne postoji domoljubni film, taj žanr ne postoji.«
Hrvoje Hribar
Možda je Hribar htio reći da se za njegova mandata nisu snimali domoljubni filmovi i tu bi vjerojatno bio u pravu. Moguće je također složiti se da domoljubni film nije žanr, ali postoje filmovi o domoljubima (barem u drugim zemljama, a možda uskoro i u Hrvatskoj). Također, kao što postoje vjerski propagandni filmovi i propagandni protuvjerski filmovi, tako postoje i filmovi u kojima se na manipulativan i propagandni način neka nacija prikazuje u pozitivnom ili negativnom svjetlu. Vrhunac je ironije kada pripadnici neke nacije izdvajaju novac iz proračuna da bi se snimali propagandni filmovi koji tu istu naciju najčešće prikazuju u negativnom svjetlu.