Po čemu prepoznati svetca? Crkva o tome mnogo ne dvoji: po herojskim krjepostima. No po čemu prepoznati herojske krjeposti? Na tom se pitanju već javljaju dvojbe. Bez sumnje, najjasnije se one očituju »u slabostima, uvrjedama, teškoćama, progonstvima, tjeskobama« – svim trenutcima zla koje svojim nasrtajem otkriva koliko je zaista dobra u čovjeku. No ništa manje – tek manje jasno – mogu se junačke krjeposti očitovati »u skrovitosti«.
A katkada se te dvije vrste očitovanja mogu sliti u jednu. Upravo o tome svjedoče dosad nepoznata pisma koja je zatočeni zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac u tajnosti slao svojemu studentskomu kolegi i tadašnjemu župniku župe sv. Jurja u Desiniću, kasnije začasnomu kanoniku i monsinjoru Vinku Komeričkomu. O dopisivanju kardinala i legendarnoga desinićkoga župnika razgovarali smo sa svećenikom Vladimirom Trkmićem, koji je blaženikova pisma objelodanio u sklopu nedavno otisnute knjige »Vinko Komerički: Revni župnik – veliki rodoljub«.
Blaženikova su pisma objelodanjena u sklopu nedavno otisnute knjige »Vinko Komerički: Revni župnik – veliki rodoljub«Svećenik u okrutnim vremenima
I Stepinčev je korespondent, rođen 18. siječnja 1898. u Sutlanskoj Poljani, na svojoj koži osjetio progone jugoslavenskih i ustaških vlasti. »Bila su to doista okrutna i na svaki način turbulentna vremena, vremena velikih ograničavanja vjerskih sloboda, terora žandara, a kasnije svima poznatih okrutnosti novih socijalističkih vlastodržaca. Kao i svi svećenici, Vinko Komerički imao je problema s vlastima Kraljevine Jugoslavije, a kasnije s novim socijalističkim vlastima zbog nacionalizacije, otimačine, teško nametnutih i nesnosnih poreza, raznih provokacija i čestih i neizbježnih policijskih preslušavanja. Često je zbog svojih propovijedi te velikih župnih i dekanatskih svečanosti bio preslušavan u Pregradi, ali se uvijek vješto branio i izbjegao veće zatvorske kazne.«
Osam nepoznatih pisama
Teško je u takvoj svećeničkoj ustrajnosti prepoznati slučajnost – osobito ako se pogleda popis njegovih studijskih kolega. »Generaciji Alojzija Stepinca i Vinka Komeričkoga pripadala su i druga zvučna svećenička imena: Maks Lazar, kateheta u Đurđevcu Ivan Šabarić, profesor katehetike i urednik Katoličkoga lista dr. Nikola Kolarek, župnik zagrebačke župe sv. Josipa Ivan Gašpert, zagrebački pomoćni biskup dr. Josip Lach…« primjećuje Trkmić, pretpostavljajući da je do dopisivanja i došlo na osnovi prijateljstva iz studentskih dana. »Osim dvaju pisama objavljenih u knjizi dr. Danijela Crnića o povijesti župe Desinić, većina pisama kardinala Stepinca župniku Komeričkomu – njih šest od osam – nije dosad bila poznata javnosti. U župnom uredu sv. Jurja u Desiniću nalaze se prijepisi pisama, ali originali iz toga vremena nisu sačuvani«, tvrdi sugovornik.
»Ja svoju poštu spaljujem odmah čim je pročitam«
Dopisivanje između dvojice pastira trajalo je od 26. travnja 1953. do 2. lipnja 1957. »Bilo je to vrijeme ‘čeličnoga’ komunizma kada se vrlo strogo pratilo sve što svećenici govore i pišu, što i kako propovijedaju, s kime se druže. Strogo se kontrolirao crkveni tisak i dopisivanja između svećenika.«
Da je doista bilo tako, dokazuje kardinalovo pismo od 9. lipnja 1956.: »Naime, da ti ne ulove moja pisma i kazne te radi njih. Gledaj, kako ćeš ih upotrijebiti, a da te ne uhvate. Ja svoju poštu spaljujem odmah čim ju pročitam, da ne izvrgnem nikoga pogibelji. A ti promisli, što je bolje u ovom slučaju. Ja sam već napola invalid, pa me malo zanimaju njihove prijetnje, ali ne bih želio, da drugi strada radi mojih pisama.« To objašnjava zašto su Stepinac i Komerički pisma razmjenjivali preko povjerljivih ljudi poput oštrčkoga župnika Švaljeka, tumači Trkmić.
Svećenik Vladimir Trkmić: »Vidljivo je da kardinal vrlo dobro analizira vrijeme i prilike za Crkvu u Hrvata te neustrašivo piše kolegi o aktualnim trenutcima koji se događaju katolicima i svećenstvu po svijetu i kod nas«Poziv na vjernost unatoč siromaštvu
Kako se naslućuje iz Stepinčevih odgovora, dekan Komerički izvještavao je kardinala o događajima u dekanatu te su nadbiskupova pisma ujedno bila upućena svim dekanatskim svećenicima.
»U pismu od 6. siječnja 1956. kardinal ih poziva na vjernost svećeničkomu pozivu, biskupu i papi unatoč stisci siromaštva i usprkos žalosnim primjerima svećenika koji su napustili službu. Osvrće se i na svećenike ‘udruženjaše’ ili ‘ĆMD-aše’ koje su organizirali komunistički vlastodršci da bi ih udaljili od autoriteta biskupa i Pape. Tako nadbiskup piše: ‘A nas Bog očuvao od ludovanja prežalosnoga ĆMD-a [Ćirilometodskoga društva, op. L. T.]. Što se tiče tvoje imovine, za koju su te prekratili protiv svih prava ljudskih i Božjih, raduj se i veseli. Onaj koji hrani vrapce na krovu i odijeva ljiljane u polju, neće zaboraviti ni tebe. O tom budi posve siguran.’«
Ne podleći tezi da treba stalno nešto raditi
Pisma o udruženjašima očituju kardinalovu informiranost o suvremenim zbivanjima i svijest o nepomirljivosti komunizma i katolištva, ali i iskrenu zabrinutost za vlastite svećenike.
»Dva su pisma većim dijelom posvećena području svećeničke duhovnosti, ali s osvrtom na praktičan život svećenika. Jedno pismo govori o žrtvi svete mise kao izvoru svećeničkoga života i plodnoga apostolata, a drugo je pismo pravo remek-djelo po načinu na koji obrađuje temu svećeničkoga stila života. Tu jasno kardinal piše da je svaki svećenik u velikoj opasnosti ako podlegne tezi da treba stalno nešto raditi: ‘Ali ti se sjećaš, jer si bio svjedok žalosnih otpada iza prvog svjetskog rata, kako su pali mnogi stupovi katoličkog pokreta kod nas među svećenicima. Raditi, raditi, raditi bilo im je geslo. Da bude uspjeh što veći na oko, radili su, ali zanemarili meditaciju ili bolje vlastitu dušu, i rezultat je bio velika ruševina.’«
Neočekivana prisnost jednoga kardinala
Konciznost, jasnoća, preciznost, neustrašivost, jednostavnost, temeljitost, intelektualna i duhovna snaga – sve to izbija iz dosad navedenih redaka Stepinčevih pisama. No najdomljivija je upravo neočekivana prisnost zagrebačkoga nadbiskupa. »Blaženik duboko emotivno suosjeća sa svima jer su izloženi stalnim provokacijama, pogibelji, nesnosnim porezima, progonima, zatvaranjima. Impresivno je i da ta pisma nisu neka nejasno pisana, diplomatski šablonizirana, uopćena poruka bez duše i konkretizacije. Vidljivo je da kardinal vrlo dobro analizira vrijeme i prilike za Crkvu u Hrvata te neustrašivo piše kolegi o aktualnim trenutcima koji se događaju katolicima i svećenstvu po svijetu i kod nas. To je po mom skromnom shvaćanju pravi duhovno-intelektualni okvir kakav bi svaki biskup trebao imati prema svećenicima i problemima koji se tiču Crkve«, tvrdi Trkmić.
Više od pastira
Ipak, blaženik Komeričkomu nije bio samo nadbiskup. »Kardinal Stepinac piše jednomu svećeniku, svojemu studentskomu kolegi. Netko bi možda rekao: Kamo se to spušta jedan kardinal? Zar mu ne bi bilo pametnije onako šturo, kratko, u nekoliko rečenica odgovoriti župniku na njegovo pismo? No kardinalov stil pisanja kao i propovijedanja bio je daleko od takve komunikacije, šture diplomacije, neodređenih poruka. Blaženik čitava sebe – um, volju, suosjećajnost, osobnu duhovnost, načitanost – želi prenijeti na župnika Komeričkoga i svećenike u njegovu dekanatu. On nije samo ‘službenik pastir’ Crkve. On je više od toga. On je iskreni prijatelj«, zaključuje Trkmić. Ima li ljepšega očitovanja krjeposti jednoga svetca?
Dva Marijina sina
