U poplavi mišljenja povezanih s brojem upisanih studenata i brojem preostalih slobodnih mjesta na hrvatskim sveučilištima podatci vezani uz glazbeno područje, vjerojatno u skladu s (ne)važnošću i malim brojevima u odnosu na ostala područja, ostali su na marginama. No ljudima koji imaju malo dublji uvid u sustav jasno je da su se dugo najavljivane promjene polako počele događati. Bilo da je riječ o demografiji bilo o razlozima sociokulturne prirode ili o organizacijskim i koncepcijskim manama hrvatskoga obrazovnoga sustava, jedno svakako jest činjenica, sustav se nakon godina rasta počeo lagano sažimati.
Primjetan je za sada još mali, ali ipak primjetan pad interesa za upise na visoka učilišta, i to na svim programima, te mali, ali primjetan pad interesa za glazbene škole, ili bolje je reći skraćivanje vremena, tj. godina koje djeca provedu u glazbenim školama. Naime, sve je teže djecu »nagovoriti« na pohađanje srednje glazbene škole, čime praktički pokazuju interes za nastavak školovanja na višoj razini, a sve ih je teže postalo dovesti čak i samo do završetka osnovne škole. To će potvrditi gotovo svaki nastavnik glazbe u Hrvatskoj. Kao i u svemu ostalom i u tom području u Hrvatskoj nema ni jednoga istraživanja o tome zašto je to tako, kako planirati sustav u razdoblju od barem 10 ili 20 godina, a kamoli na duže razdoblje, s kojim će se izazovima sustav suočiti u skorije vrijeme, ništa. Sve se zbiva po inerciji, a vrijeme prolazi i vjerojatno ne će biti jednostavnije, može biti samo kompleksnije.
Hrvatska je od osamostaljenja otvorila, uz postojeću zagrebačku, tri nove glazbene akademije, u Splitu, Osijeku i Puli, i u jednom trenutku otvorila velik broj novih glazbenih škola, a istodobno se nije radilo gotovo ništa na daljnjem razvoju tržišta za glazbenike koji će sa svih tih akademija izlaziti na to tržište. Za razliku od broja škola, broj zborova, orkestara i opernih kuća ostao je isti pa se i ovdje kao i u mnogim područjima vidi da za kormilom nema nikoga, a ako se netko tamo i nađe, odgovornost prebacuje na druge: kultura, trendovi, nerad, nebriga, lokalna uprava… Razloge je lako izvući iz torbe izgovora.
No pravi hit, ali i donekle enigma, na ovogodišnjim je upisima bilo pjevanje. Ono se postojano drži i čak i raste, a svi ostali, čini se, padaju. Primjerice prijave na studij klavira ili glazbene pedagogije znale su ići i do gotovo 50 kandidata, a sada padaju već više godina i na pola su ili čak ispod toga broja. Akademije u Splitu, Puli i Osijeku na nekad popularni studij glazbene pedagogije već godinama ne uspijevaju upisati ni oglašenu kvotu bez obzira na činjenicu da je zbog nedostatka kadra zaposlenje nakon završetka toga studija (uz uvjet da je netko spreman raditi na više škola) gotovo sigurno. Ali priča s pjevanjem jest zanimljiva jer je tamo naime tržište vrlo usko, a time i poprilično kompetitivno, reklo bi se »mala bara puno krokodila«, tako da razloge popularnosti toga studija ipak treba potražiti negdje drugdje.
Koliko je pjevanje specifična, a opet prirodna aktivnost, ne treba posebno naglašavati. S pjevanjem je započela glazba, glas je prvi poznati glazbeni instrument, istodobno je toliko prirodan i samorazumljiv koliko je bogat i tajanstven kada ga se analizira kroz činjenicu da je kod svakoga čovjeka potpuno drugačiji, jer onako kako svatko ima drugačije otiske prstiju tako ima i svoj i samo svoj autentični glas. Od izražavanja bazičnih emocija (vrisak, plač, smijeh, vika…) sve su civilizacije na zemlji glas upotrebljavale i za neku vrstu glazbenoga izražavanja. Neki idu tako daleko da će tvrditi da je pjevanje nastalo i prije govora, imitacijom zvukova iz prirode, dajući znakovnomu jeziku još dimenziju više. Pjevanje je i jedna od najprirodnijih aktivnosti kod muziciranja, u njemu sudjeluje samo tijelo, u respiraciji, fonaciji, artikulaciji i vokalizaciji sudjeluju čitave skupine ljudskih organa, a proces je takav da je za tijelo zdrav kako na fiziološkoj tako i na emocionalno-psihološkoj razini. Osim toga, pjevanje je oduvijek imalo veliku ulogu u stvaranju socijalne kohezije nekih skupina, bilo da je riječ o ritualima u kojima je igralo veliku ulogu u prošlosti bilo da je riječ o prenošenju tradicije, zajedničke zabave ili međukulturne razmjene.
O svim tim aspektima znanost je do sada rekla doista puno, tako da nitko ozbiljan ne može sporiti da je pjevanje za pojedinca dobra i zdrava aktivnost, a za društvo vrlo korisna. No tehnološka je civilizacija izgurala mnogo društvenih aspekata pjevanja i pjesme s razine čiste društvene razmjene u domenu tržišta koje sve, pa i to kao robu prodaje isključivo pojedincu. Iako se još mogu naći komunalne aktivnosti gdje se pjeva (zborovi, fešte, obiteljske proslave), općenito nismo više civilizacija koja pjeva. To je najžalosnije za djecu jer se pjevanje u djece pokazalo kao jedna od ključnih varijabla za dobar psiho-emocionalni razvoj. U tom je smislu zanimljivo spomenuti projekt »SingUp« koji je pokrenula britanska vlada kao dio širega programa nazvana »Musical manifesto«. Britanija je 2007. godine odlučila uložiti čak 332 milijuna funta za ojačavanje glazbenoga obrazovanja mladih u britanskim školama kroz program u kojem glazbeno obrazovanje mora biti dostupno svima. »SingUp« nacionalni je pjevački program koji treba pjevanje staviti »u srce svake osnovne škole«, u sklopu kojega se općeobrazovnim školama nude alati, programi i edukacija da bi djeca u osnovnim školama – pjevala. Sada se već rade istraživanja u kojima se procjenjuje doseg i rezultat projekta i gdje su jasno vidljive dobrobiti za djecu na svim razinama, od boljega uspjeha u školi do općega zadovoljstva, boljega samopoštovanja, bolje socijalizacije itd. Oni, pojednostavnjeno, nastoje pjevati s djecom kada to više s njima ne rade ni društvo ni roditelji.
Pjevanje je dakle jednostavno prirodna potreba i baš tu vjerojatno treba tražiti i razloge njegove rastuće popularnosti. Jasno, ulogu imaju i mediji koji forsiraju priče o instantnom uspjehu, zvjezdanoj slavi i sličnom, međutim teško bi se itko time bavio a da u tome istinski ne uživa i sigurno ne pjevaju svi samo da bi uspjeli na sceni. Ne upisuju ni svi učenici ni klavir da bi bili pijanisti. Poraz svih društava sličnoga kulturnoga kruga hrvatskomu to je što se na sve, pa i na pjevanje, ne gleda više toliko kao na društvenu kategoriju pa se i ono do kraja profesionaliziralo, pretvorilo u samo još jedan karijerni put. A na njega se u Hrvatskoj očito gleda kao na potpuno besperspektivan karijerni put. Tako glazbene škole u Hrvatskoj ako i imaju solopjevanje kao predmet (puno njih ga nema), imaju zaposlenoga po jednoga nastavnika. Jedine četiri javne srednje glazbene škole u Zagrebu imaju šest nastavnika solopjevanja. Ravnatelji »ne vole« solopjevanje jer su to učenici koji se upisuju nešto kasnije (zbog mutacije), upisuju često pripremne razrede, a srednju školu ne završavaju nužno svi, dakle nisu jednostavna stavka u proračunskim tablicama. Zbog toga se ne trude previše od Ministarstva ni tražiti otvaranje novih radnih mjesta. S druge strane taj mali kontingent nastavnika pošalje na prijemne ispite isti broj kandidata koliko i klaviristi kojih u školama ima barem 15 puta više. Nije li to dovoljno za zamisliti se?
Zbog činjenice da pjevači na akademije nerijetko ulaze s tek nekoliko godina formalnoga obrazovanja, njih se kuloarski uvijek gleda s podsmijehom, em ne znaju solfeggio i harmoniju, a za polifoniju jedva da su i čuli. Iako se o tome priča na anegdotalnoj razini, taj podcjenjivački odnos svakako ima utjecaja na činjenicu da pjevače baš i ne žele u školama. No nisu li pjevači, upravo u ključu priče o glasu kao primarnom instrumentu, u svom putu i svojim stremljenjima zapravo i »najprirodniji« dio glazbeničke populacije? Pjevanje i pjevači zbog činjenice da kasnije počinju imaju nešto slobodniji pristup svojemu obrazovanju, ali što je u tome zapravo loše, ne bi li glazba trebala biti aktivnost koja potiče kreativnost i slobodu, a ne nešto što kalupi? Ne treba li to zapravo okrenuti u svoju korist? Treba li naše glazbeno školstvo stvarno izgledati tako da se svelo na to da treba odsvirati toliko etida i sonata te proći toliko ispita da bi se išlo iz godine u godinu? Da je gotovo nemoguće ući u sustav ako se nije upisalo u »pravo vrijeme«? Da kruti sustav kurikula satnica i nerealnih zahtjeva guši i nastavnike i djecu i roditelje? Da roditelji na kraju i glazbu gledaju kao na još jednu nezdravu aktivnost koja im guši dijete, ubija im slobodno vrijeme i kreativnost (da, to nažalost nije rijetko stajalište)?
Od pjevača se može puno naučiti. Sumnjičavost profesionalaca prema nekomu tko je sa 15 upisao glazbenu školu da bi sa 23 bio na sceni i nije osobito zdravo stajalište. Nisu pjevači ništa krivi, htjeli mi to priznati ili ne, s pjevanjem je sve počelo, s njim će sve i završiti, na ovaj ili onaj način. Treba samo ljudima dati da pjevaju, možda tako i uspijemo i spasiti muziku, jer nastavimo li ovako, smiješi se budućnost u kojoj AI caruje, a kapital klade valja. Na najboljem smo putu.
