Pozivi na jedinstvo u različitosti, bježeći od iskušenja uniformiranosti, te na spremnost za prihvaćanje drugih s hrabrošću naviještanja istine evanđelja u cijelosti – navedeni su u dokumentu sa Staroga Kontinenta u kojem nije zaboravljeno spomenuti ni da pred sekularizmom i pluralizmom u Europi neki izražavaju zabrinutost da će se učenja Crkve razvodniti i promijeniti, primjerice tradicionalno shvaćanje braka i obitelji. »Čini se da je gorući problem pronaći mudar konsenzus među razlikama u pastoralnim rješenjima koja će, bez ugrožavanja doktrinarne dosljednosti, omogućiti primjereniji odgovor na suvremene pastoralne izazove.« Govori se o potrebi razjašnjavanja kriterija razlučivanja za sinodski proces i na kojoj se razini (od lokalne do sveopće) trebaju donositi odluke. Brojni prilozi traže odgovarajuće institucije i kanonske strukture koje pomažu Crkvi u uvođenju prakticiranja sinodnosti. Kao prioritet nužno je »obnoviti živi osjećaj poslanja, prevladavajući rascjep između vjere i kulture kako bi se ponovno približilo evanđelje ljudima, pronalazeći jezik koji može artikulirati tradiciju, ali iznad svega koji može hodati s ljudima umjesto govoriti o njima ili njima«.
U dokumentu je istaknuto da Crkve u Aziji uvijek moraju hodati po žici balansiranja između toga da budu vjerne evanđelju a da pritom ne dovedu kršćane u položaj ugroženosti te je naveden primjer da su neke stvari koje se na mnogim mjestima uzimaju zdravo za gotovo, poput davanja kršćanskoga imena djetetu, na tom kontinentu problem. »Potrebno je strpljenje i nada da će se stvari promijeniti«, stoji u dokumentu, uz priznanje da su glas Crkve ušutkali represivni režimi do te mjere da nije mogla izvršiti proročku ulogu. Ističe se i obdarenost velikim brojem mladih u Aziji, potom specifičnost azijske duhovnosti koju karakterizira kontemplacija i poštovanje prema prirodi, protkana dubokim osjećajem pobožnosti. »U azijskom kontekstu, gdje je poštovanje prema vođama inherentna vrijednost, postoje trenutci kada laici imaju pretjerano poštovanje prema svećenstvu i postoji velika mogućnost da se to poštovanje može zloupotrijebiti, a moć i kontrola postaju ‘modus operandi’«, stoji u dokumentu, koji vidi da Crkva može imati važnu ulogu u dijelu izgradnje mira i rješavanja sukoba na najvećem svjetskom kontinentu.
Jedini kontinentalni dokument koji izrijekom ne spominje LGBTQ+ osobe u svojem tekstu jest dokument iz Afrike te se u njemu izravno traži: »Afričke glasove i vrijednosti – kao što su obitelj, solidarnost, život u zajednici, dijalog pun poštovanja, gostoprimstvo i suodgovornost – treba uzeti u obzir kada se razrađuju doktrine i učenja Crkve. Afrikanci imaju jednaku odgovornost za doktrine i učenja Crkve u suradnji s drugim mjesnim Crkvama.« Ističe se da je bogoslužje u Africi »cjelovito iskustvo koje uključuje cijelu osobu«. Kao jedan od glavnih uzroka sukoba u Africi u dokumentu se ističe manipulativno stajalište eksploatatora prirodnih resursa te se ističe da Crkva treba stati uz narod i osigurati da se ne izrabljuju ljudi. »Crkva treba poticati dobro upravljanje u afričkim zemljama, uključujući i pastoralno praćenje vjernika uključenih u društveni, gospodarski i politički život«, ističe se i navodi da je predanost Crkve vidljiva u nastojanjima rješavanja sukoba, borbi protiv ekonomskoga kolonijalizma i nezakonitoga iskorištavanja resursa te promicanja dobroga upravljanja, pravde i mira.
Istočne katoličke Crkve, s izuzetkom Latinske Crkve, ustanovljene su prema patrijarhalnom i sinodskom ustrojstvu, polazište je dokumenta Crkava s Bliskoga istoka koje se nalaze u središtu borbe za opstanak i djelatnu prisutnost. Istaknuto je da u toj regiji zbog ozbiljnih napetosti kršćani osjećaju opasnost od istjerivanja i deportacije te prijetnju uništenja kršćanske baštine: »Crkve Bliskoga istoka rođene su iz srca patnje i progonstva, a krvlju je ispisana njihova povijest.« Posebnu su pozornost posvetili medijima jer se oni nalaze u temelju poslanja Crkve da propovijeda radosnu vijest spasenja svijetu. »Od davnina se u našim istočnim Crkvama pojavljuju rukom pisani primjerci Svetoga pisma i molitve kao sredstvo za širenje informacija. Zatim je ikona koja prenosi i prikazuje biblijske činjenice spasenja prihvaćena kao sredstvo vizualnoga prijenosa«, istaknuto je u dokumentu.
Velika pozornost posvećena je prijetnjama crkvenomu zajedništvu zbog nedostatka povjerenja, osobito između biskupa i laika, a kao jedna od glavnih područja napetosti u široj svijesti koja utječe na vjerodostojnost Crkve navodi se kriza uzrokovana spolnim zloporabama svećenika. Mnogi su se, kako prenosi dokument, pitali što znači pojam »radikalna inkluzija« i koje su njezine pastoralne i doktrinarne posljedice. »Naši ljudi shvaćaju da je primanje i služenje ranjenima i izoliranima u svijetu i u Crkvi bitan aspekt poslanja koje nam je dao Gospodin Isus, ali također primjećuju da nova složenost pitanja pred nama zahtijeva razlučivanje jer podrazumijeva i nove pastoralne inicijative«, stoji u dokumentu. Izražena je i zabrinutost zbog opasnosti od lažnih ili nerealnih očekivanja što bi sinodski proces trebao biti. »Zapadna, sjevernoamerička kultura automatski razmišlja o mjerljivim rezultatima te pobjednicima i gubitnicima, a glas Crkve može biti ugušen tim natjecateljskim impulsom«, stoji u dokumentu, uz isticanje da su nasuprot takvu mentalitetu biskupi koji su smatrali da moraju pokazati drugačiji put.
Sinodska Crkva pozvana je obnoviti svoju povlaštenu opciju za siromašne i istaknuti društvenu dimenziju evangelizacije, zaključak je koji se nametnuo nakon što je navedeno da društva u Latinskoj Americi trpe jake ideološke i političke polarizacije te se u nekoliko zemalja sa zabrinutošću primjećuje slabljenje demokracije. U dokumentu je izraženo da nije moguće ostvariti poticaje Duha za Crkvu trećega tisućljeća bez duhovnosti sinodskoga zajedništva te je pozvano na hitnu promjenu mentaliteta i struktura. »Taj poziv nije bez izazova i napetosti. Nalazimo ljude i skupine koji žele odvojiti promjenu mentaliteta i osobno obraćenje od reforme struktura, kao što ima i onih koji ne žele reformu Crkve. Stoga te promjene moraju biti dio procesa ‘aktivnoga obraćenja, za stvarnu preobrazbu uma i srca, budući da smo svi formirani u različito vrijeme i imamo mnoge duboko ukorijenjene prakse’. Iz toga proizlazi potreba da mjesne Crkve osmisle procese i prostore za slušanje, dijalog i razlučivanje koji nastavljaju produbljivati temeljno pitanje sinodskoga putovanja: ‘Kako se to zajedničko putovanje danas provodi u samoj Crkvi?’«
Kako brojne nacije i kulture žive u svojoj povezanosti s autohtonim duhovnostima jedna je od tema obrađenih u dokumentu te se ističe: »Dok su brojni katolički misionari u regiji dijelili dar svoje vjere, to je ponekad potkopavalo doprinos lokalne kulture evanđelju. Crkva u Oceaniji danas je istodobno ohrabrena inkulturacijom jer kršćanstvo i autohtone duhovnosti često koegzistiraju u svakodnevnom životu ljudi«, stoji u dokumentu, u kojem se ističu još neke društvene stvarnosti koje su specifičnosti života u Oceaniji, poput poligamnih brakova, pa su se problemi vezani uz brak pojavljivali u raspravama na različite načine. Ipak, izražena je kritika zbog uočene praznine u radnom dokumentu za kontinentalnu fazu Sinode »odsutnosti bilo kakvoga spominjanja uloge braka i obitelji, posebno u prijenosu vjere«. Razlučivanje u Oceaniji otkrilo je, nadalje, zajedničko gledište da sinodska Crkva treba kulturnu i strukturnu promjenu u vodstvu, uključujući zajedničko upravljanje i donošenje odluka laika i svećenika, kako bi se smanjio klerikalizam i omogućilo laicima da daruju svoje talente za Crkvu. »Ne želimo graditi drugu Crkvu, nego želimo obnoviti i oživjeti Crkvu koju volimo«, zaključili su.
