Događaj Božića pokazao je nešto čudesno što je Bog otvorio ljudima. Iskazao se toliko bliskim da je vlastitoga Sina očovječio. Sveti Pavao u Poslanici Efežanima kaže: »U ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu.« Plemenite su to riječi kojima je Bog ljudsku povijest učinio božanskom.
Usvajanje je hrabar čin. Ne može se bilo kako usvojiti. Dijete nije predmet koji čovjek jedan dan želi, a drugi dan mu dosadi. Nije ni igračka koju se zamijeni čim se pokvari. Nije ni kućni ljubimac kojega neki imaju samo jer ne govori pa se ne zna ni zamjeriti. Dijete je životni projekt, ono mijenja život iz temelja. Usvajanje je stoga životni poziv koji se ne može nikada više razriješiti. S druge pak strane neki čim čuju riječ usvajanje, okreću očima. Zamišljaju usvojitelje kako zadovoljno trljaju ruke jer će im u odgoju pomoći država, a možda će ih i društvo blagonaklono gledati. Ljudi ih u dubokoj sumnji promatraju. Jednostavno, čovjek kao da više nije sklon u drugome pronaći iskru dobra. Možda je takvo vrijeme došlo, možda jednostavno svi misle pokvareno.
Vrijeme sv. Pavla nije bilo ništa drugačije. I on govori o posinstvu. I dok je sveti Pavao glasno razmišljao, možda su se i njemu, dok je izricao riječ posinstvo, vrzmale negativne primisli. Zaustavio se, zapovjedio je pisaru neka stane, napravio je nekoliko koraka, uzdahnuo i prepravio tekst: »U ljubavi, u ljubavi nas Bog predodredi za posinstvo.« U ljubavi – odjednom riječ posinstvo nije više opterećena nekakvim koristoljubivim usvajanjem, riječ je dobila značenje koje joj pripada! Bog, kao i plemeniti čovjek, usvaja iz ljubavi, ne iz koristi! Kao što plemeniti čovjek iskazuje brižnost usvajanjem želeći onomu koji je krhak zaista dobro, tako i Bog, iz iste ljubavi, želi usvojiti čovjeka da na ovom svijetu ne bude sam, da se ne osjeća duhovno napušteno. Čovjeka je sam Bog usvojio, više nema straha od napuštanja, više se nitko ne treba osjećati izgubljeno. Bog je pružio ruku, iskazao se. A sam Isus svojega Otca preporučuje čovjeku u prvoj molitvi: »Molite ga Oče naš!« Nije ga ljudima predstavio kao očuha, nego kao »Abba« (Tatica). I tko onda o usvajanju može govoriti pogrdno? Tko može pokvareno suditi o ljudima koji su iskazali tu trajnu brigu za druge? Sam Bog usvaja čovjeka, po rođenju Sina na kugli zemaljskoj Bog je čitav svijet zagrlio kao vlastitoga Sina.
Ivan Zlatousti povezuje posinjenje i ljubav, pokazujući Božju veličinu prema čovjeku: »Predodredio nas je. To ne dolazi po nekoj boli niti zbog naših dobrih djela, nego od ljubavi. A opet ne samo po ljubavi nego i po našoj vrlini. Ako bi se radilo samo o ljubavi, iz toga bi slijedilo da svi moraju biti spašeni. Da je posinjenje rezultat samo naše vrline, tada bi Božji dolazak bio bespotreban. Kaže apostol da nas je Bog izabrao jer onaj koji bira, zna što bira. Bira u ljubavi jer vrlina nikada nikoga nije spasila da nije ljubavi.«
Pred kršćanima su velike zadaće. Bog je čovjeka posinio, sada traži odgovor na tu ljubav. Ima li bržega odgovora od trajne želje da se na Božju ljubav uzvrati ljubavlju? Isus Krist je svoju ljubav pokazao prema čovjeku svojim rođenjem, a još više potpunim predanjem u služenju. Na posinjenje se ne može odgovoriti šutnjom. Ne može se ni na koji način oglušiti. Ne može se na taj poziv izostaviti odgovor kao što se zanemari poruka nekoga prijatelja ili poznanika. Ne može se Božji odgovor ostaviti praznim, nedorečenim. Bog se prvi otvorio, prigrlio je čovjeka.
Kakav će biti odgovor? Kršćanin će posinjenje pokazati u svojoj obitelji. Iskazivat će blizinu onima koji ga prvi okružuju. Prema svojoj djeci otvoreno će svjedočiti ljubav, a ne priliku kako da ih samo utiša. Učit će svoje da ne budu oni koji će razmaženo tražiti koristoljublje, nego će izreći svoje hvala na daru ljubavi. Hvala je najdivniji odgovor koji kršćanin može Bogu iskazati. To su svi trenutci kada se Boga sjeti ne samo kada je teško, nego kada je i dobro. Kada ne zanemaruje Boga u trenutcima obilja jer je uvijek Božje zahvalno dijete. I tako, u predivnu brušenju geste ljubavi, jednostavna zahvala na Božjem daru spasenja postaje odjek života koji se nastavlja i nakon božićnoga vremena.
Gospodine, posinio si nas jednom zauvijek. Tvoj čin neizmjerne ljubavi naš je oslonac u svakoj situaciji. Učvrsti u nama jedno veliko HVALA na tako divnu činu koji se nisi sustezao objaviti. Otvori nas da i mi budemo otvoreni za druge,
neka i sami posinimo svoje bližnje, pokazujući im ljubav koju si nam
omogućio u vijeke vjekova. Amen.
