»Podvežica je najsušačkiji dio Sušaka. Tu je najviše autohtonih, starosjedilačkih obitelji, koje je poratni tempo razvitka Sušaka zagrlio i napravio gradom. I Podvežica je počela živjeti gradskim životom. Naselili su se došljaci sa svih strana. Oni su dali biljeg šarenoga predgrađa. Kod ovakve seobe ili doselidbe nastanu i razne duševne promjene. Tako se događalo i s Podvežicom. Ona se nekako počela hladno družiti s Bogom«, zapis je otprije 80 godina iz časopisa »Istina« koji je, kao jedna od mnogih crtica, ostao zabilježen u spomenici riječke župe sv. Terezije od Djeteta Isusa na Podvežici koju je marljivo zapisivao prvi župnik mons. Adam Muchtin. Mnoge su se mijene događale i posljednjih desetljeća: Podvežica je od vrtova i vinograda te raja za dječju igru »izrasla« u ozbiljan dio lučkoga grada s istaknutim višekatnicama i zgradama, naselje u kojem velika fluktuacija stanovnika još snažnije pridonosi razvoju i razvitku. Kao da sa svakim udarom bure – koju Podvežičani uspoređuju s onom senjskom – dolazi novi val mijena, no čvrsti temelji crkve koju su gradili vjernici svojim rukama prije Drugoga svjetskoga rata još uvijek stoji u središtu naselja kao spomenik trajniji od mjedi jer u sebi čuva snažno zajedništvo, euharistijsku pobožnost i želju za življenjem evanđeoske novosti.
Uz spomen podvežičke župe u Rijeci, ali i širem okviru, odmah se veže nekoliko asocijacija: uz spomenutoga svetoga svećenika mons. Muchtina, tu je i podatak da je to prva crkva posvećena sv. Maloj Tereziji izgrađena u Hrvatskoj, a odmah nakon Drugoga vatikanskoga koncila upravo su u podvežičkoj župi i župnoj kući – iako skučenim prostorima – počela gibanja i okupljanja riječkoga klera. Mnogi se sjećaju i dolaska sv. Majke Terezije i o. Ante Gabrića na Podvežicu, a iz svećeničkoga pogleda specifično je to da gotovo nema riječkoga svećenika koji na Podvežici nije bio kapelan ili đakon. Sada je služba župnika povjerena 34-godišnjemu Ivanu Šariću, rodom upravo iz te župe, koji uz uvijek vedar pristup i dobro poznavanje mentaliteta stanovnika uspješno vodi župu osam godina. Nakon đakonskoga praktikuma na Viškovu i mlade mise 2009. godine prvo je godinu dana bio župni vikar u rodnoj župi, a ubrzo je preuzeo i župničku službu.
»U ovoj se župi oduvijek lijepo radilo, to je bila velika župa, u jedno je vrijeme prije odvajanja novih župa imala i 35 tisuća stanovnika. Sada u župi ima oko 8000 stanovnika, a vjernika je između 6 i 7 tisuća. Specifičnost je da se događa velika mijena u župi, sve je manje starosjedilaca – u župi je dio starijega stanovništva, a mnogi vlasnici stanova većinom ih i iznajmljuju, najčešće studentima zbog blizine kampusa, pa je sada Podvežica ‘studentsko naselje’. Zbog toga nije bilo ni teško doći u ‘svoj kraj’ i vlastitu župu za župnika. Ipak je ovo gradska sredina i kada sam se vratio sa studija i bogoslovije, tu me se sjećalo samo 20-ak ljudi, mnogo se toga izmijenilo. Znala me jezgra jer sam i kao mlađi u župi bio ministrant i aktivan župljanin«, svjedoči župnik Šarić, koji ima izraženu usmjerenost prema euharistiji, pa se tako svake nedjelje u župi slave tri mise. U zimskom je razdoblju najposjećenija misa u 10 sati, no s dolaskom ljetnih mjeseci – što zbog rada u turizmu, što zbog odlaska stanovništva iz župe – najviše vjernika dolazi na večernju i ranu jutarnju misu.
Budući da župa sv. Male Terezije sada nema kapelana, velika pomoć župniku Šariću jest mons. Nikola Uravić, ravnatelj Caritasa i svećeničkoga doma te nositelj drugih služba u Riječkoj nadbiskupiji. On redovito nedjeljom slavi jednu misu, pomaže u ispovijedanju, a uskoči i preko tjedna kao župnikova zamjena za sprovod ili misu. »Sigurno je dobro da je svaki svećenik povezan s vjernicima, tu je poseban naglasak na nedjeljnoj misi na kojoj se ostvaruje susret koji daje smisao svećeničkomu pozivu. Koliko je važan pastoral u župi, toliko je važno da župa zna komunicirati i biti povezana i s pastoralnim aktivnostima koje se odvijaju na području cijeloga grada i nadbiskupije – jer se često pripremaju susreti mladih, obiteljska događanja i druge inicijative«, kaže mons. Uravić, zazivajući i ističući molitvu da bi iz podvežičke župe bilo još duhovnih zvanja. I on spominje doprinos mons. Adama Muchtina, ali i kapelicu danonoćnoga klanjanja.
Upravo kapelicu neprestanoga klanjanja posvećenu sv. Ivanu Mariji Vianneyu vjernici Podvežice često spominju jer je ljubav prema euharistijskomu Isusu spona koja povezuje vjernike različitih godina, zanimanja i interesa. Koordinatorica je svih molitelja od početka, od studenoga 2014. godine, milosrdnica s. Mirjam Radošević, a uz to je župna katehistica. Iako je već u osmom desetljeću života, još uvijek drži katehezu prvopričesnicima i krizmanicima. »Važno je svjedočiti, važno je znati zainteresirati mlade, s novim medijima mogu se obraditi raznolike teme. Na mlade jako utječe okolina, nezreli nauci, oni razmišljaju kako im drugi prezentiraju ideje. Bilo je zanimljivo kada sam s krizmanicima obrađivala temu ženidbe pa sam im dala svjedočanstva mladih koji su se odlučili za bračnu čistoću. To im je bilo interesantno. Iako su možda bili nezreli i površni po tom pitanju, bilo je to nešto njihovo«, govori redovnica, koja je bila i provincijalka riječke provincije te godinama djelovala kao misionarka u Južnoj Americi, a ima izraženu ljubav prema krunici i Blaženoj Djevici Mariji. »Međugorje sam doživjela u Buenos Airesu, a sada idem često. Duhovnost Međugorja pokazuje da je to najveći vjerski skup na koji vjernici dolaze, ali mu se i vraćaju«, svjedoči redovnica Radošević, koja iako ne stanuje u župi, gotovo je svakoga dana na Podvežici jer sada u župi vodi dvije skupine prvopričesnika te jednu krizmanika, a priprema i šest odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije.
Još jedna milosrdnica prisutna je u župi na Podvežici, i to kao župna orguljašica – s. Ana Plavac. Nedjeljom svira na župnoj misi, utorkom sa zborom glazbeno animira klanjanje, a srijeda je dan rezerviran za probu. »Samouka sam, učila sam svirati od sestara u novicijatu i uglavnom sam sama naučila. Zbor čini uglavnom starija populacija«, svjedoči s. Ana, odgojiteljica u DV »Zvjezdica mira«. Tradicija zbora nešto je čime se Podvežičani ponose. Nekada je prije odvajanja župe to bio jedan od kvalitetnijih zborova sa 40-ak pjevača, a svi se stariji pjevači sjećaju redovnice Agnes Česnik, koja je zbor vodila 23 godine. U to se vrijeme išlo na gostovanja po župama, svirali su misu s tamburaškim orkestrom i otada je zbor župna zajednica koja povezuje mnoge vjernike, a među pjevačicama su i župna suradnica, klanjateljica i čitačica Deni Baržić, koja se brine o prodaji župnih knjiga, i Vinka Krpan sa 25-godišnjim stažem u zboru.
Osobnu priču povezanu uz pjevački zbor, ali i borbu za zdravlje, pripovijeda Gordana Košar (58) koja je, kako svjedoči, osjetila snagu i preobraženje vjerskoga života, iako je na Podvežici od malih nogu. »Preživjela sam zloćudni tumor, mnoge sam milosti dobila od Isusa. Sam tijek operacije i nakon toga liječenje kemoterapijama dobro je prošlo, a u borbu s bolešću krenula sam s mišlju: ‘Bože, pjevat ću ti – ili gore ili dolje’«, svjedoči Gordana Košar, koja se sjeća i bivšega župnika Dinka Popovića, a spominje i propovijedi sadašnjega župnika Šarića.
Zahvalnost Gospodinu što im je upravo Ivan Šarić župnik izriče i Ojdana Vrhovski (50), zaposlena u kućnoj njezi s bolesnicima, koje pokušava približiti vjeri te ih potaknuti na ispovijed i bolesničko pomazanje. »Župnikove oštre propovijedi počele su otapati led s moga srca, imala sam osjećaj kao da se obraća meni. Svaka njegova riječ zabijala bi se kao strjelica u moje srce i ostavljala dubok trag te za jednu skalu naviše približila me Gospodinu. Kada je došao u našu župu, vlč. Ivan je organizirao župnu molitvenu zajednicu koju je vodio tadašnji kapelan Tomislav Miletić. Priključila sam se i svakoga petka nakon večernje mise jedan sat otvorena srca molili bismo na oltaru ispred tabernakula«, svjedoči Ojdana Vrhovski, koja je također dežurna klanjateljica od prvoga dana otvorenja kapele, a svoje nakane usmjerava za duše u čistilištu, svećenike…
Molitveni se duh u Podvežici očituje i u Zajednici Krvi Kristove čiji su članovi umirovljeni bračni par Milica (68) i Vladimir (71) Veršić. U zajednici su već 20-ak godina, od njezina osnutka na početku Domovinskoga rata, kada su se počeli okupljati u kapeli obližnje sušačke bolnice. »Puno je aktivnije u župi otkada je župnik Ivan tu, on uzima autoritet koji mu je Gospodin dao i sve funkcionira na organiziraniji način«, govori Milica, a njezin suprug Vladimir, koji je mirovinu zaslužio u luci Rijeka, ističe da je Podvežica dobro povezana s gradom autobusnim linijama. Budući da je sa Sušaka, poznato mu je kako je tekao razvoj tih novih naselja, a ističe i posebnost Podvežice koja se očituje u suhozidima, spomenicima teškoga života i golemoga truda ljudi koji su nastali vještim slaganjem kamena, jer to je – parafrazirajući Dragu Gervaisa – kraj na kojem kamen na kamenu raste.
Da kamen ipak ima dušu tvrdi mlađi bračni par s troje djece Anita Klanac i Duško Radulović, oboje 45-godišnjaci, koji su vlasnici tvrtke za poslovno savjetovanje. »Ovo je najbolji kvart u Rijeci, sve je u blizini. Rijeka nije zeleni grad, ali Vežice i Trsat imaju puno parkova i zelenila. Župna zajednica dobro funkcionira, imamo i obiteljsku zajednicu, za koju se ne možemo baš pohvaliti da je pretjerano aktivna, više radimo na razini nadbiskupije kroz obiteljske škole i druge susrete. Upravo smo imali dogovor sa župnikom da ćemo krenuti naprijed punom parom«, svjedoči Anita Klanac. Ističe da su nekada na Vežicama bila upisivana četiri prva razreda, a sada se skupi djece tek za dva razreda. Jedna njihova kći pohađa salezijansku gimnaziju pa se bračni par uvjerio da se s mladima kvalitetno radi na razini grada.
A posebna se osjetljivost i pozornost posvećuje djeci i mladima u župi sv. Male Terezije na Podvežici, o kojima se brine školska vjeroučiteljica Kristina Starčević. Ona je i župljanka posljednjih sedam godina pa joj je radno mjesto blizu stana, a može se aktivnije uključiti i u župne aktivnosti. »Idealno je raditi u školi na području župe jer onda imamo priliku susresti češće djecu, vidimo ih u ambijentu igre, u parku, na ulici. Iako imam 16 godina iskustva vjeroučiteljice, svaki put po željama djece kreiramo sadržaje za njih, jer oni žele i traže sadržaje koji će biti drugačiji – da nije samo u pitanju šport ili nešto uobičajeno. Tako smo nedavno išli na Trsat gdje je bio interaktivni križni put, a u župi organiziramo misijsku krunicu s djecom, križni put koji čitaju učenici. U svemu surađujemo sa župnikom koji ima puno ideja, a mi smo tu da ih prihvatimo i realiziramo«, kaže vjeroučiteljica Starčević i ističe da s djecom koja pohađaju vjeronauk u školi mogu računati i u župi.
Župljani Podvežice već znaju da mogu računati na aranžerski talent Ivice Večerine (75), župnoga vijećnika koji već pet desetljeća svake godine iznenađuje svojim postavima jaslica u božićno vrijeme te Božjega groba u vazmenom trodnevlju. »U župi je već sve uigrano. Divno mi je tu, imam i suradnika Franju Milića. Što god zatreba, evo ga. Drago mi je da ono što sam dobio mogu darovati župi i zajednici za opće dobro. Kada tako razmišljam, ništa mi nije teško učiniti za župu. Jedino, uvijek posvećen župi uz velike blagdane, u obitelji nikada Božić nisam mogao slaviti na pravi način«, kazao je župni pjevač i klanjatelj Večerina.
S dugogodišnjim pjevačkim stažem u župi se ističe Anđelka Šimičić iako po granicama župe pripada susjednoj župi. »Tu pjevam otkada sam došla, ne mjestim se. Iako je na Gornjoj Vežici nova crkva, mene mnogo stvari veže uz Podvežicu. Tu su moji pjevači kolege, tu je pjevala moja pokojna sestra. Čak sam i pokušala pjevati u Gornjoj Vežici, ali vratila sam se. U devedesetima smo imali organiziran Caritas, sada povremeno skupljamo hranu. Kriza se osjeti i u Rijeci, mnogi traže pomoć«, otkriva Anđelka Šimičić, koja kaže i da se lijepo uređena crkva održava zahvaljujući župljanima i dobročiniteljima. Problem skučenoga prostora u župi, nadaju se mnogi vjernici, mogla bi riješiti nedavno kupljena zemlja sa starom kućom koja bi trebala postati pastoralni centar.
Da se župljani zbližavaju i na hodočašćima potvrđuje Erna Ružić (65) koja je već 15 godina u mirovini koju je zaradila u »Transadriji«, tvrtki koja je propala. »Velečasni organizira hodočašća. Zadnje veliko hodočašće bilo je u Lurd i Fatimu, trajalo je 14 dana, a javljali su se vjernici i iz drugih riječkih župa, pa su tako lani bila dva autobusa. U rujnu se redovito ide u Međugorje, a hodočastilo se i za dolaska relikvija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb«, kaže Erma Dužić, koja u kapelici danonoćnoga klanjanja nalazi veliku milost, a svoje nakane usmjerava za različite duhovne potrebe.
Velika duhovna priprava uvijek prati i proslavu nebeske zaštitnice župe sv. Male Terezije, a veliku ulogu u tom slavlju ima i župljanin Krešimir Brnin, koji je ministrant u podvežičkoj župi od 1965. godine. Bio je i čitač, a sada kao ugostiteljski djelatnik zaposlen u Opatiji svoj posao i zanat učenika spoji s proslavom župnoga blagdana. »U školi skuhamo hranu, a ovdje ju poslužimo. Fešta sv. Terezije organizira se nakon svečane mise, a budući da nemamo velikoga prostora, pozovu se najuži suradnici, zboraši. Svi s veseljem čekamo pastoralni centar, a nekada smo proslave znali priređivati i u školi«, zaključuje Brnin.
