Kupaonice opločene svijetloplavom bojom koja djeluje umirujuće. Kreveti sa senzorima koji dojavljuju kada osoba napusti ležaj. Ručka na sredini vrata ormara koja izvlači odjeću poredanu po redoslijedu. Starine poput kamina ili sata na lanac vraćaju dašak prošloga vremena. Glazba koja se pušta na gramofonskom uređaju iz prošloga stoljeća. Dio je to inventara novoga moderno uređenoga Doma za osobe s demencijom Caritasa Riječke nadbiskupije koji je na Sušaku prije nešto manje od dva mjeseca otvorio svoja vrata, a pomaže osobama koje su mnoge bolesti dovele do demencije. Jer se osobe s demencijom znaju opirati kod kupanja, znaju imati poteškoće sa snom, imaju problema s redoslijedom oblačenja, a stari ih predmeti potiču na prisjećanje i ulijevaju im osjećaj sigurnosti. Upravo zato Dom na Sušaku – koji je smješten na tri etaže nekadašnjega samostana Družbe milosrdnih sestara sv. Križa, a danas uz crkvu Srca Isusova župe sv. Ćirila i Metoda – prva je takva specijalizirana ustanova u Hrvatskoj. Treći po veličini hrvatski grad tim se socijalno-karitativnim projektom svrstava među predvodnike u služenju i uslugama koje pružaju, a Crkva opet pokazuje brigu za ranjive skupine želeći im pomoći u svladavanju svakodnevice te biti glas onih o kojima se ne govori toliko u široj javnosti.
Zadaću da osposobi i pokrene ustanovu imala je 34-godišnja redovnica s. Mirjam Jerković, koja se posljednjih godina pripremala za tu dužnost boraveći i radeći s osobama s demencijom u Njemačkoj i Engleskoj, prošavši edukcije o menadžmentu te proučavajući problematiku s različitih aspekata i povezavši se s nizom zdravstvenih stručnjaka u Europi.
»Ovaj projekt Doma za osobe s demencijom nije samo važan zbog korisnika i osoba koje su smještene unutar doma, nego i zbog glasa koji se treba čuti o demenciji, da društvo postane svjesno da se ozbiljno treba početi baviti tim osobama. Velik je broj oboljelih. Zabrinjavajuće je da će se on samo povećavati, a u Hrvatskoj – kao ni u mnogo zemalja u Europi – ne postoji nacionalna strategija borbe protiv demencije, također ne postoji u našoj zemlji ni jedan verificirani program edukcije za osoblje koje radi s dementnim osobama. Stoga je važno vrlo glasno vikati da bi se čulo stvarno stanje. Kada je riječki nadbiskup Ivan Devčić odlučio pokrenuti dom i odgovoriti na taj način na veliku potrebu za skrb i njegu osoba s demencijom u Rijeci i šire, od našega samostana kupljena je zgrada s namjerom da se u njoj osnuje i uredi ovaj specijalizirani dom, prvi takve vrste u Hrvatskoj posvećen isključivo osobama s demencijom«, govori redovnica prisjećajući se kako je sve počelo prije pet godina.
No to je tek kap u moru brige za osobe s demencijom s obzirom na brojke koje pokazuju da samo u Primorsko-goranskoj županiji ima oko 4 tisuće osoba oboljelih od neke bolesti koja uzrokuje demenciju. Statistički podatci na razini Hrvatske ističu 90 tisuća osoba, a više od polovice slučajeva demencije povezuje se s Alzheimerovom bolešću.
U riječki Caritasov Dom za osobe s demencijom u prosincu prošle godine stiglo je prvih pet korisnika, od toga su dvoje nepokretnih u stacionarnom dijelu, a u veljači se očekuje primanje novih četiriju korisnika – čime će se popuniti kapacitet jedne samostalne jedinice. U planu je opremanje još jedne takve jedinice koja će biti na trećoj etaži doma i mogla bi primiti još četiri nepokretne i pet pokretnih osoba s demencijom. Do sada je u cijeli projekt uloženo više od 12 milijuna kuna: najviše u adaptaciju zgrade, nabavu didaktičkih materijala i detalja koji olakšavaju život osoba s demencijom.
Tako se u prostoru vide mnogi detalji: vrata kupaonice u žarkoj su boji jer korisnici najčešće traže kupaonicu, tamo je automatska rasvjeta, postavljeno je podno grijanje, držači i WC daska u intenzivnoj su boji, kako bi bili vizualno uočljiviji i usmjeravali korisnike.
Sve još miriše na novo, a prvotni projekt arhitekata mijenjan je u mnogim detaljima kako bi se prilagodio osobama s demencijom. Mnogo je uloženo u sigurnost prostora, pazilo se na mnoge detalje. Po katu je pet spavaonica, četiri dvokrevetne i jedna jednokrevetna. A razlog otkriva i privremena ravnateljica redovnica Jerković koja kaže da osobe s demencijom vole društvo, ne žele biti sami. Tomu smo se i osvjedočili, kao i interakciji korisnika s papigama koje su prvi kućni ljubimci u domu. »Osobe s demencijom pozitivno reagiraju na životinje, ideja za daljnji razvoj je mnogo: primjerice nabava terapeutskoga psa, dovođenje riječke vrtićke djece jednom mjesečno jer osobe s demencijom na njih pozitivno reagiraju«, govori s. Mirjam Jerković. Također otkriva i kako muzikoterapija djeluje obećavajuće, a u kući su i mnogi drugi didaktički materijali.
Jedna od tipičnih karakteristika osoba s demencijom neprestana je želja za aktivnošću i hodanjem, pa je na srednjoj etaži hodnik napravljen u krug. »Zato je uređen i senzorni park jer je važno utjecati na svih pet osjetila korisnika, tamo su različite taktilne površine – drvo, šljunak i guma, a postavit će se vizualni elementi«, govori o prostoru privremena ravnateljica, a svoju će punu primjenu park doživjeti s dolaskom proljetnih i ljetnih dana.
»Svjetski trendovi pokazuju da je za kvalitetu života osoba s demencijom uz infrastrukturu i opremu važan ponajprije osobni pristup. Ljudi ne znaju komunicirati s osobama s demencijom, pokušavaju s uvjeravanjima, a ne znaju da komunikacija mora biti pantomimom, neverbalna, imati fizički kontakt. Za te smo detalje pripremali naše zaposlenike, prošli su kroz edukaciju i to se pokazalo kao dobar potez«, napominje s. Mirjam Jerković. A o sadašnjih pet korisnika brine se deset zaposlenika – tu su voditelj Odjela njege i brige o zdravlju, troje viših medicinskih sestara i tehničara, tri njegovateljice, fizioterapeut, socijalni radnik i spremačica.
O radu s osobama s demencijom svjedoči dvoje novozaposlenih mladih viših medicinskih sestara i tehničara, a riječ je o poslu koji zahtijeva veliko strpljenje i stalno ulaganje. »Na studiju se malo uči o osobama s demencijom i teško je znati što očekivati jer se demencija kod svakoga korisnika manifestira na drukčiji način – netko je prepasivan, drugi agresivniji, pa treba biti prilagodljiv svakomu. Iako taj posao nije toliko zahtjevan što se tiče medicinsko-tehničkih postupaka, bitan je pristup, treba se educirati i potrebno je mnogo strpljenja kako bi se provelo osam sati s korisnicima. Budući da nas je dovoljno, uspijemo se posvetiti korisnicima i dobri uvjeti pružaju nam zadovoljstvo u radu«, kaže 23-godišnji viši medicinski tehničar Emir Sebastian Ramić. Njegove riječi prisnažuje Maja Križanić, rodom iz Karlovca, koja kaže kako kod osoba s demencijom nema puno samostalnosti, čak i oni koji su motorički sposobni u nekom trenutku nemaju percepciju stvarnosti. »U radnoj terapiji su crtali, izrađivali čestitke za Božić, ovdje su u dnevnom boravku veći dio dana«, kaže Maja Križanić dok s njom razgovaramo upravo u tom prostoru koji je središte obiju samostalnih jedinica. Prostor je to gdje korisnici blaguju i provode veći dio dana izvan spavaonica, tamo se održava i radna terapija koju vodi socijalni radnik. Fizioterapeut vodi korisnike u svakodnevnu šetnju, a oni koji žele odlaze i na misu u crkvu koja je odmah pokraj doma. Organiziran je tjedni posjet liječnika i dvotjedni posjet fizioterapeuta i psihijatra. Cilj je osnivača, a i svih djelatnika u domu, ostvariti domaću obiteljsku atmosferu.
Brojne obitelji brinu se za svoje oboljele članove dokle god mogu, no dođe trenutak kada to više nije izvedivo i potrebna je stručna pomoć. Zato među dugoročnim ciljevima doma jest i stavljanje u funkciju savjetovališta za obitelji osoba s demencijom, otvaranje senzorne sobe, pružanje usluge poludnevnoga i cjelodnevnoga boravka za 15-ak korisnika u ranoj fazi bolesti koji imaju djelomičnu samostalnost, ali i drugih projekata koji će omogućiti samoodrživost Doma za osobe s demencijom budući da se trenutačno financira isključivo iz sredstava Caritasa Riječke nadbiskupije i pojedinih donacija osoba koje su tijekom dva mjeseca djelovanja Doma prepoznali njegovu humanost, ali nema financijske potpore s gradskih, županijskih ni državne razine.
»S demencijom mnogo toga nestaje, obično se najčešće misli da je to problem s pamćenjem, da je to zaboravljanje, ali to je mnogo širi problem. Demencija onemogućava čovjeka u osnovnim životnim funkcijama poput hodanja, gutanja, komuniciranja… Osobe s demencijom potpuno su ovisne o drugima. To je bolest koja zahvaća cijelu obitelj, onemogućeno je priskrbljivanje za život budući da članovi obitelji ne mogu odlaziti na posao jer osobe s demencijom traže skrb od 0 do 24. Neki od njih već su bili u domovima koji su ih otpustili jer se nisu mogli nositi s njihovim zahtjevima, neki su imali privatnu njegu, no njegovateljice su otkazale brigu i skrb o njima jer su zahtjevni. I mnoge obitelji čekaju trenutak velike fizičke i psihičke iscrpljenosti da bi reagirali, stoga je važna edukacija i pravilan pristup osobama s demencijom jer se mnogo toga može odgoditi te normalnije odvijati. Treba znati da demencija ne će nestati, ne može se usporiti bolest, ali se može utjecati na kvalitetu života i na lakše bivanje. Postoje prirodne metode i načini kako osobu s demencijom smiriti i dati joj osjećaj sigurnosti«, svjedoči s. Mirjam Jerković.
Govoreći o iskustvu rada s dementnim osobama, uz sve izazovne situacije koje taj posao donosi, redovnica ističe i pozitivna iskustva: »To je jednostavnost, prostodušnost, iskrenost. Većina nas ima maske i često glumimo da bismo se nekomu svidjeli. Osobe s demencijom odbacuju te maske, skidaju ih. Čak i kada nam se ne sviđa, lijepo nam je što vidimo istinu. Lijepo je što rad s njima budi djetinji duh«, zaključuje s. Mirjam Jerković. Cijeli je rad doma koji vodi redovnica Družbe milosrdnih sestara sv. Križa stavljena pod zaštitu i zagovor blaženice s. Zdenke Schelingove, čije se relikvije nalaze na ulazu u dnevni boravak riječkoga Doma za osobe s demencijom.
