Sadašnja ratna zbivanja u Ukrajini, sve brojnije, posebice civilne, žrtve, razaranja čitavih sela i gradskih četvrti, uništavanje infrastrukture i više od milijun izbjeglica koji napuštaju domove spašavajući živote, kao posljedice brutalne ruske agresije, nikoga normalna u svijetu ne mnogu ostaviti ravnodušnim. Ruše se obiteljski domovi, bolnice, škole, tvornice, državne ustanove, a među njima i brojne crkve, samostani, molitveni domovi svih Crkava, kršćanskih i drugih vjerskih zajednica. Stoga treba prikazati prilično raznolik vjerski mozaik u Ukrajini s posebnim naglaskom na Rimokatoličku Crkvu, čiji je tamošnji život manje poznat hrvatskoj javnosti, s ciljem poticanja na molitvenu i materijalnu solidarnost sa svim ugroženim vjernicima bez obzira na njihovu pripadnost bilo kojoj Crkvi ili vjerskoj zajednici.
Pravoslavlje je najbrojnije, ali nije jedinstveno jer je niz godina bilo podijeljeno u odvojene i samostalne crkvene organizacije s vlastitim crkvenim poglavarima: Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu – Kijivski patrijarhat (UPCKP) s patrijarhom Filaretom, Ukrajinsku autokefalnu pravoslavnu Crkvu (UAPC) s mitropolitom Makarijem i Ukrajinsku pravoslavnu Crkvu – Moskovski patrijarhat (UPCMP) s patrijarhom Volodimirom. Unatoč naporima da dođe do jedinstva, među kojima posebno treba spomenuti crkveni sabor ujedinjenja 14. prosinca 2018. kada je osnovana Ukrajinska pravoslavna Crkva s najvećim dijelom UPCKP-a i UAPC-a, koju je u siječnju 2019. priznao carigradski ekumenski patrijarh Bartolomej i još nekoliko pravoslavnih Crkava, suglasnost svih pravoslavnih episkopa nije postignuta. No može se reći da danas u Ukrajini postoje dvije najveće pravoslavne Crkve – Ukrajinska pravoslavna Crkva s prvim izabranim mitropolitom Epifanijem i proruska Crkva moskovskoga patrijarhata s novoizabranim metropolitom Onufrijem.
Većina katolika u Ukrajini pripada Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi, o kojoj je na stranicama Glasa Koncila često pisano, ali nije zanemariv broj i pripadnika rusinske grkokatoličke, armenske i rimokatoličke Crkve.
Rusinska grkokatolička Crkva, čiji su članovi, što se vidi iz naziva, poglavito Rusini, jedna je od 23 istočne katoličke Crkve koje su u zajedništvu s Petrovim nasljednikom. Njezine zajednice organizirane su u SAD-u s nadbiskupijom u Pittsburghu i dvije biskupije u New Jerseyju i Phoenixu, te u Europi s Mukačevskom biskupijom u Ukrajini i apostolskim egzarhatom u Češkoj. Rusinska grkokatolička Crkva u Ukrajini, osnovana još 1771., okuplja oko 320 tisuća vjernika u 460 župa sa 320 svećenika, sjedište joj je Užgorodu u zapadnoukrajinskom gradu nedaleko od granice s Mađarskom, trenutačno bez biskupa pa njome upravlja apostolski administrator, domaći sin, Nil Jurij Luščak, franjevac.
Armenska katolička nadbiskupija u Ljvivu jedna je od 18 (nad)biskupija, osnovana još 1630., ali je tijekom povijesti, posebice u doba komunističkoga Sovjetskoga Saveza, doživjela silna razaranja sakralnih zdanja, brojna ubojstva klera i progon vjerničkoga puka, tako da danas još službeno postoji, ali nažalost bez vodstva, s nepoznatim brojem vjernika i župa. Pastoralnu skrb za razasute ukrajinske armenske katolike preuzeo je Ordinarijat armenskih katoličkih Crkava u Armeniji, Gruziji, Rusiji i istočnoj Europi s nadbiskupom Raphaelom Bedrosom XXI. Minassianom sa sjedištem u Bejrutu.
Katolika je zapadnoga obreda prema crkvenim statistikama oko 755 tisuća, što je pomalo iznenađujućih 1,6 posto od 47 milijuna stanovništva. Organizirani su u jednu metropolijsku nadbiskupiju i šest sufraganskih biskupija.
»Majka« svih katolika zapadnoga obreda na području današnje Ukrajine je Ljvivska nadbiskupija, koja korijene ima u Galicijskoj biskupiji osnovanoj 1361., uzdignutoj na Galicijsku nadbiskupiju 1375., a sadašnje je ime dobila 1412. Danas okuplja oko 143 tisuće vjernika, tj. 2,4 posto stanovništva na njezinu području, sa 178 župa, 196 svećenika, od kojih je biskupijskih 140 i redovničkih 56, 84 stalna đakona i 134 redovnice. Trenutačno je povjerena nadbiskupu Mieczyslawu Mokrzyckom, rođenu 1961. u Majdanu Lukawieckom na jugoistoku Poljske, koji je 1987. zaređen za svećenika Ljvivske nadbiskupije, 2007. za njezina pomoćnoga biskupa te je sljedeće godine preuzeo vodstvo nadbiskupije. Ljvivska katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije bila je najprije drvena crkvica posvećena Presvetomu Trojstvu izgrađena 1344. Gradnju današnje crkve u gotičkom stilu kao katedrale novoosnovane biskupije započeo je 1360. poljski kralj Kazimir III., a posvećena je 1405. Preuređena je 1776. u baroknom stilu i dograđen joj je visoki zvonik. U doba sovjetske aneksije bila je zatvorena i dana pravoslavnomu Moskovskomu patrijarhatu, a nadbiskupija je državnim dekretom dokinuta. Tako je bilo sve do 1991. kada je papa Ivan Pavao II. ponovno oživio Ljvivsku biskupiju s njezinom katedralom.
Današnjih šest sufraganskih biskupija, Kijiv-Žitomir, Harkiv-Zaporižja, Kamenec-Podilskij, Luck, Mukačevo i Odesa-Simferopol, ima 602 župe bez biskupije Odesa-Simferopol na ukrajinskom jugu, koja se nakon sovjetske okupacije Krima g. 2014. nalazi u veoma teškoj situaciji pa je teško doći do točnih podataka. Od nekadašnjih 160 župa, njezin je biskup Stanislav Širokoradiuk, franjevac, u jednom intervju 2021. američkoj novinskoj agenciji »Catholic News Service« rekao da je njegova biskupija »misijsko područje koje sada ima samo 70 svećenika i župa«. Ostalih pet sufraganskih biskupija Ljvivske nadbiskupije zajedno ima 450 biskupijskih i dijecezanskih svećenika te 419 redovnica. U svim mjesnim Crkvama u Ukrajini djeluje 14 muških redovničkih zajednica i 23 ženske. Vrijedi spomenuti da je najveća ukrajinska rimokatolička biskupija Kamenec-Podilskij, osnovana 1918., koja ima 246 župa sa 245 000 vjernika, čiji je 72-godišnji biskup, rođeni Ukrajinac, Maksimilian Leon Dubravski, franjevac.
Među 16 službeno proglašenih rimokatoličkih svetišta diljem Ukrajine, od kojih je 11 marijanskih, zbog sadašnje je ratne situacije primjereno odabrati i ukratko predstaviti svetište Majke Božje Janivske Kraljice Mira u gradiću Ivano-Frankivsku u ljvivskoj oblasti. Tamo je u nekadašnjem malenom selu Janivu, udaljenu 18 km od Čornobilja i oko 20 km od bjeloruske granice, osnovana župa 1614. i već nakon nekoliko desetljeća započela je marijanska pobožnost pred čudotvornim likom Majke Božje. Sliku je među kozačkim trofejima pronašao poljski vojnik nakon bitke g. 1655. u blizini grada Horodoka, kada je njegova postrojba zauzela kozački logor. Prolazeći kroz Janiv, iste je godine darovao sliku selu i otada župne knjige bilježile brojne milosti dobivene po zagovoru Majke Božje. Nakon katastrofe u nuklearki 27. travnja 1986. svi su mještani Janiva raseljeni, a čudotvorni je lik našao novi dom u župi u Ivano-Frankivsku, 22 km zapadno od Ljviva.
