Ministar rada i mirovinskoga sustava objavljuje javnosti obvezu uvođenja nacionalne mirovine za sve Hrvate jer je to predizborno obećanje HDZ-a. Dakle uvođenje je svojevrsna javna obveza obznanjena hrvatskomu narodu. Procjenjuje, iako se ne zna na osnovi čega, da bi budućih korisnika nacionalne mirovine u početku 2021. g. s pravom na isplatu moglo biti najviše 53 tisuće, koji su bez prava na redovitu mirovinu. To bi bilo povećanje izdataka za mirovine već u prvoj godini isplate. Kako naše pučanstvo ubrzano stari, valja pretpostavljati da će svake godine broj korisnika nacionalne mirovine također ubrzano rasti. Valja tomu pridodati da će se primamljivomu zovu nacionalne mirovine odazvati i brojni izbjeglice koji kao pripadnici drugih nacija ne žive više u Hrvatskoj, ali su prije živjeli u Hrvatskoj najmanje 15 godina pa od ranije posjeduju i hrvatsko državljanstvo, što znači da ispunjavaju uvjete za nacionalnu mirovinu. To su pretežno oni koji samo za vrijeme izbora dolaze autobusima, kako bi ispunili svoju »građansku dužnost«. Ako tomu pridodamo i Hrvate (pretežno iz BiH) koji kao hrvatski državljani također dolaze autobusima na glasovanja u Hrvatsku, koji također samo formalno žive u Hrvatskoj, a stvarno žive u BiH, može se pretpostaviti da će broj korisnika nacionalne mirovine premašiti već u prvoj godini 100 000. Taj broj mogla bi dodatno povećati i činjenica da u Hrvatskoj već od Domovinskoga rata živi velik broj doseljenih Hrvata i Hrvatica koji ne ispunjavaju sada propisane uvjete staža za redovite mirovine, ali ispunjavaju uvjete za nacionalnu mirovinu ili će te uvjete ispuniti. Također bi pravo na nacionalnu mirovinu trebale obvezno dobiti i sve supruge koje nikada nisu radile u Hrvatskoj ili nemaju dovoljno staža za redovitu mirovinu, a imaju sreću da nisu još udovice pa nemaju pravo po toj osnovi. Svojedobno je donesen čak poseban zakon o priznavanju statusa »majke odgojiteljice«, kojim je obećano pravo na mirovinu majkama s četvero i više djece. Nažalost, ta je zakonska obveza izigrana, a tada vladajući političari javno su priznali da je to bilo samo ideja u svrhu predizborne promidžbe. Dakle, nisu uvažavane moralne obveze, iako davane kao javna obećanja, a ni zakonske odredbe.
Ako gledamo unatrag, majke odgojiteljice prevarene su unatoč izričitoj zakonskoj obvezi, a izigrana su i kasnija predizborna obećanja (smanjenje PDV-a i niz drugih), sve uz obrazloženje nedostatka novca za te izdatke, pa se građani mogu s pravom pitati koliko je ostvariva ideja nacionalne mirovine. Njihovu sumnju pojačava i stalno plašenje građana glede njihove mirovinske budućnosti zbog porasta broja umirovljenika u odnosu na broj aktivnih osiguranika pa se zbog toga stalno predlažu teži uvjeti staža i starosti za pojedinu vrstu mirovina. Ministar navodi da će izdatci za mirovine u 2019. biti viši od 40 milijardi kuna, a onih koji plaćaju doprinose za mirovinsko osiguranje ima oko 1,6 milijuna. Zato uvođenjem nacionalne mirovine sam sebi »skače u usta«. Prizivaju se u pomoć nadnacionalne i naddržavne institucije kao što su EU, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond i slično, koje navodno traže smanjivanje izdataka za sva socijalna davanja, a ponajprije za mirovine. Analizirajući sve te nelogičnosti, očito je da se u mirovinski i socijalni sustav uvodi sve veća zbrka. Nažalost, građane se ne pita niti se uvažavaju njihove poruke te se glede mirovinskih problema sve dosadašnje vlasti ponašaju autistički, ne razmišljajući o posljedicama.
Nacionalnom mirovinom naširoko se nude mirovinska prava svima. Zato u internetskim anketama o tome što se misli o nacionalnoj mirovini, građani uz ostalo izjavljuju: »Do tako nepovoljna omjera u kojem su svi nezadovoljni došlo je zbog loših demografskih kretanja, a posljednjih godina i masovnoga iseljavanja. Nacionalna mirovina ne će to spriječiti«. »Mirovina za nerad dodatno će opteretiti jadan mirovinski fond.« »Uzmimo onima koji za 40 godina i više radnog staža dobiju jedva 2700 kn kao zajamčenu najnižu mirovinu«… »Nikakve mirovine se ne uvode. To je tek uobičajeni lažljivi predizborni trik.« Mirovinski sustav je jedva održiv i sada, a pogotovo ako se u taj sustav ubaci još desetke, pa i stotine tisuća korisnika nacionalne mirovine. Nismo toliko bogati.« »Oni koji nisu zaradili svoju mirovinu, a nemaju drugih primanja, neka dobivaju socijalnu pomoć.« »Ako najniža mirovina za 15 godina mirovinskoga staža od 1. srpnja ove godine pripada u svoti od 1015 kn, a nacionalna bi mirovina bez rada trebala biti oko tisuću kuna, ukida se razlika između rada i nerada. Bolje je ne raditi, ne plaćati poreze i doprinose državi, jer država će sve izjednačiti u siromaštvu.«
Ideja uvođenja nacionalne mirovine proširenje je poticanja rada na crno, što je i do sada poticano priznavanjem najnižih mirovina. Naime, osiguranici olako pristaju na formalno nižu plaću na koju poslodavci plaćaju manje doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, što znači ubuduće nižu mirovinu, koja će biti kompenzirana isplatom nešto više najniže mirovine. Tako se vara država, ali u krajnjoj posljedici i osiguranici iako se vlast u javnosti želi prikazivati brižnom za opće dobro svih osiguranika i umirovljenika.
Mjerodavni ministar i ostali dužnosnici uvjeravaju narod da sredstva za nacionalne mirovine treba osigurati u državnom proračunu. To je točno, ali treba podsjetiti da se državni proračun puni porezima i doprinosima, koje plaćaju svi osiguranici i svi poslodavci, samo ne oni koji ne rade, kao ni oni koji nikada nisu bili u nekom radnom odnosu ili u zakonski obveznom osiguranju. Dakle sva ta proširenja prava bez rada ne plaća država, nego svi osiguranici i porezni obveznici.
I sindikati su previše tihi kad je riječ o tom problemu, iako je njihova temeljna svrha zaštita dostojanstva rada, koji se nacionalnom mirovinom obezvrjeđuje.
