Sada među ljudima vlada velik strah od zaraze, još više od smrti. Psiholozi kažu da se samo odgovoran čovjek boji smrti. Znameniti liječnik Johann Christoph Hampe na temelju iskustva s pacijentima i s onima koji su proživjeli kliničku smrt napisao je knjigu »Umire se sasvim drugačije« i ustanovio da umrijeti uopće nije teško. Ljude više straši ocjena njihova života na ispitu koji treba položiti. A postoji i iskustvo da ljudi koji su poravnali svoje račune s Bogom radosno umiru. To mogu potvrditi svećenici koji su bili uz umiruće. Mnogi su svetci i mučenici radosno umrli. Postoji i iznimni slučaj koji ovdje donosimo na utjehu onima koji će u ovoj pandemiji umrijeti i onima koji će im biti blizu.
U benediktinskom je samostanu u Veneciji živjela glasovita redovnica Nikoloza Bursa. Rođena je na poluotoku Peleponezu u Grčkoj, kratko je vrijeme živjela u Kopru, potom u Veneciji. Bila je karizmatkinja. Polaganjem je ruku i molitvom ozdravljala bolesnike. Nju su sestre htjele imati za doživotnu opaticu. Mletački ju je patrijarh Antonio Suriani 1505. g. na želju sestara imenovao trajnom opaticom iako crkveni zakoni dopuštaju samo tri uzastopna mandata. U kugama su u Veneciji izumirali samostani. A čim je Nikoloza prihvatila neki samostan, odmah se napučio sestrama. Mnogi su joj plemići na odgoj dovodili kćeri, nadajući se kasnije boljoj udaji. Međutim, djevojke više nisu htjele napustiti samostan.
Uz Nikolozu su se zbivale čudesne stvari. Sestre su u Kronici zapisale da je zbog kuge u Veneciji bilo dana kad u samostanu nisu imale ni koricu kruha. A Nikoloza je svejedno sestre u vrijeme ručka pozivala na molitvu. Sestre su se čudile, čemu molitva bez jela. »Naše je činiti volju Božju, za ostalo on će se pobrinuti«, govorila je sestrama. I dok su molile, često bi čule da na vrtuljku netko kuca. Najbliža bi sestra pohitila. I kad bi otvorila vrtuljak, nikoga nije bilo, osim hrane koliko im je trebalo. Nikolozi su se ljudi obraćali u potrebama. Tako je nakon gubitka kraljevstava sva shrvana došla i grčka kraljica Katarina Carnaro. U razgovoru se s Nikolozom uvjerila u veće vrijednosti od zemaljskoga kraljevstva i vratila se utješena.
Nikolozino su mrtvo tijelo sestre položile u zidanu grobnicu unutar samostanskoga cintora. A četrnaest godina nakon toga, zbog opustjelih samostana, preostale su se sestre samostana svetoga Ivana Lateranskoga pridružile sestrama samostana svete Ane za zajednički život. Ali sestre su htjele u novi samostan ponijeti i tijelo njihove duhovne majke. Kad su otvorile grobnicu, sve su sestre zbog velike vlage od kanala bile istrunule, a tijelo i odijelo sestre Nikoloze, kako pišu u Kronici, našle su »netaknuto«.
Kad se to pročulo, mnoštvo je ljudi došlo vidjeti neraspadnuto tijelo. Zbog samostanske zgrade i kanala prostor je bio pretijesan pa su tijelo odnijeli i katedralu sv. Petra u Kaštelu u Veneciji. Ljudi su uz tijelo prolazili četiri dana i noći. Četvrti se dan iz tijela počeo širiti ugodan miomiris kakvoga nema u prirodi niti se proizvodio. Takav miomiris neki tumače znakom Božje blizine. Tijelo su nakon toga vratili u samostan, ali ne u grobnicu, nego su ga položili u kameni sarkofag. (Grčka riječ »sarkofag« znači »kamen koji jede meso«. Ako se organska tvar stavi u sarkofag, nestaje, kao što jaje ostane prazno ostavimo li ga duže vremena.)
Sestre su se redovito okupljale oko sarkofaga i molile Časoslov. A vizitatori samostana i razni benediktinski poglavari koji su dolazili u posjet odvraćali su sestre i objašnjavali da u sarkofagu nema ničega. U Veneciji je 5. svibnja 1675. neočekivano pao snijeg. Kad je počeo kopniti, kroz trošan krov voda je kapala upravo na sarkofag i zabrinuta opatica Maria Regina Rossi tražila je od patrijarha Badoera otvaranje sarkofaga. Sarkofag je otvoren u nazočnosti svih sestara i njihova ispovjednika Bartolomea Zanadija. I tijelo je nađeno očuvano 163 godine nakon svetičine smrti, kako su sestre vjerovale.
Relikvije se svetih oduvijek nazivaju »moći«. Po njima Bog čudesno djeluje. Po zagovoru se svetih zbivaju uslišanja i čudesa. Zanimljivo, uz tijelo svete Nikoloze osjeća se jaka energija, i to u krugu od 32 metra. Neki kad dođu u taj krug počnu plakati, znojiti se, imaju osjećaj da kroz njih prolazi struja. Neki se čak sruše. Ima mnogo ljudi koji svjedoče da su uslišani, neki da su ozdravili. Ima onih koji, usprkos zabrani, pokušavaju fotografirati, no ranije na filmu, a sada na kartici, ne ostaje ništa.
Tijelo je svete Nikoloze očuvano neraspadnuto. Još je zanimljivije što je na CT snimanju 2009. godine, na jednom od moćnijih CT tada u svijetu, ustanovljeno da je očuvan ne samo vanjski tjelesni oblik, nego i svi nutarnji organi, kao i njezino ruho u kojem je bila položena u grobnicu, što za sada sve ostaje znanstveno nerazjašnjeno.
Ovaj slučaj svete redovnice, koja je unaprijed znala dan svoje smrti i veselila joj se kao najvećemu postignuću života, može mnogima pomoći. Dragocjen je i utješan primjer našim terminalnim bolesnicima koji svjesno čekaju smrt, kao i osobama koje ostaju uz njih. Primjer se lijepo uklapa u ovo uskrsno vrijeme, kada slavimo smrt i uskrsnuće Kristovo. Kristova je smrt os njegova života i uvod u proslavu.
Od 4., 5. stoljeća postojali su redovnici u Egiptu koji su se brinuli za umiruće. Od 15. stoljeća, kad je u srednjem vijeku u Europi bio pomor zbog kužnih bolesti i kada je gotovo bilo nemoguće preživjeti bez tuđe pomoći, nastale su bratovštine. Tako je postojala i »Bratovština dobre smrti«. Bratimi su se brinuli za lijepu smrt osuđenih na smrt, za dostojnu smrt i pokop osamljenih, putnika, hodočasnika i namjernika. U ponekoj se crkvi kod nas još i danas čuvaju standardi »Bratovštine dobre smrti«. Bratimi su na znak zvona išli na tzv. »Agoniju«, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i molili dok se duša nije odijelila od tijela. Čovjek nije umirao sam. Iako danas nema takvih bratovština, nitko velikodušnima ne priječi molitvom svakodnevno ispratiti duše na odlasku iz ovoga svijeta.
