Do Uskrsa zgotovljena projektna dokumentacija, potom provođenje javnih natječaja do lipnja, a onda pet ljetno-jesenskih mjeseci građevinske sezone do studenoga 2021. – hodogram je koji je iznio dekan Građevinskoga fakulteta u Zagrebu prof. Stjepan Lakušić u razgovoru za Glas Koncila upitan kako pristupiti rješavanju stambenoga pitanja stradalih u potresu na Banovini i sisačkom području te kada stradali mogu očekivati novi krov nad glavom. Privremeni boravak u kamp-kućicama i mobilnim kontejnerima, koji još pristižu na stradalo područje, oko tisuću obitelji moglo bi već do kraja ove godine zamijeniti novim kućama, uvjerava dekan Lakušić, otkrivši i računicu kako je došao do te brojke. Hrvatska građevinska operativa može mjesečno modelom klasične gradnje izgraditi 200-tinjak kuća jer desetak tvrtki koje su već pokazale spremnost da se uključe u obnovu i izgradnju imaju kapacitete za izgradnju 20-30 kuća veličine između 60 i 120 kvadrata mjesečno. Usto, treba računati i na mogućnost predgotovljene gradnje.
Ta se predviđanja odnose na obnovu ruralnoga dijela stradalih područja Banovine i sisačkoga kraja, no obnovu čekaju i stare gradske jezgre, stanovi u stambenim zgradama, kao i zgrade javne namjene. Zbog svega toga dekan Lakušić ističe nužnost brzoga donošenja političkih odluka. »Ako promatramo obnovu ruralnoga dijela, s obnovom treba početi odmah jer upravo u tom dijelu većinom su stradale kuće te su u cijelosti srušene i treba ići u izgradnju novih. To je logistički jednostavnije izvesti jer nema kao u središtu gradova kulturno zaštićenih objekata. No uz kuće, treba izgraditi i gospodarske objekte u kojima je tamošnje stanovništvo držalo blago. Bez intervencije države teško će se moći obnoviti kuće jer je mnogo ljudi na tom području siromašno«, rekao je dekan zagrebačkoga Građevinskoga fakulteta.
Razumljiva je bojazan ljudi u tom kraju da će proći mjeseci prije nego što počne obnova te se više pouzdaju u vlastitu obnovu jer primjer obnove Zagreba i njegove okolice još uvijek bez konkretnih koraka ne pružaju ohrabrenje. Dekan Lakušić komentira: »U Zagrebu je obnova mnogo kompleksnija nego u području Banovine jer je riječ o zaštićenim kulturnim cjelinama. Iako je broj oštećenih objekata približno isti, oni su u Zagrebu mnogo veći. Primjerice samo zagrebačko sveučilište ima 132 zgrade koje će trebati ići u obnovu ili protupotresno osiguranje. No svakako treba razmotriti kako pomoći građanima da jednostavnije riješe svu proceduru i skrati se prikupljanje dokumentacije, posebice onima koji u tome nisu toliko vješti.«
Odluka građevinske struke ide u smjeru da se na ruralnim područjima izrade prijedlozi tipskih rješenja kuća jer ih je najviše stradalo upravo na tom dijelu. Sugovornik nam govori o dvama mogućim modelima: klasičnoj gradnji koja uključuje ciglu i beton kao materijale, a drugi je model izgradnje s predgotovljenim elementima koji su izgrađeni u tvornici, a mogu biti od drva ili čelika te se po izgradnji dopremaju na gradilište. Na taj se način ubrzava cijeli proces gradnje, a prema riječima našega sugovornika, posebno je pogodan takav način rada za ruralna područja. »U tom smislu može se razmišljati da se dio proizvodnje predgotovljenih elemenata dovede bliže području stradalom u potresu, kako bi transportni troškovi bili manji, a i da se ne gubi vrijeme potrebno za transport«, kaže dekan Lakušić.
U obnovi stambenoga fonda dekan Lakušić vidi i mogućnost za usvajanje novih tehnologija, pa zaziva pojam kružne ekonomije i ekološke proizvodnje. »Imamo mnogo srušenih objekata, bačene opeke, crijepa, a sva ta silna količina materijala može se iskoristiti za stvaranje novih proizvoda kojim će se obnavljati i graditi iznova. Na taj ćemo način imati trag onoga što je postojalo u staroj kući. Također, valja razmišljati i o ekološkoj proizvodnji, na taj način promišljamo moderno, inovativno i onda se vidi da je vrijedno investirati i uložiti u takav projekt«, rekao je dekan Lakušić.
Iznosi i realne probleme. Pita se naš sugovornik hoće li biti dovoljno svih elemenata za gradnju: pločica, sanitarije, drvene građe – sve je to potrebno kako bi se završila izgradnja domova, a tu je i pitanje radne snage. »Budući da je ova prirodna nepogoda izazvala ovaj veliki ‘građevinski projekt’, najbolji bi se efekt postigao da se uključe domaći proizvođači, domaća radna snaga, inženjeri. I obnova Zagreba uzet će velik dio radne operative, ali bilo bi važno da većina korpusa uključenoga u obnovu bude domaće. Trebalo bi 80 posto radnoga stanovništva u obnovi biti iz Hrvatske, a svakako ćemo dio od 20 do 25 posto morati apsorbirati iz okolnih zemalja jer u tako kratku vremenu ne ćemo moći sve obnoviti isključivo s domaćom radnom snagom«, rekao je prof. Lakušić.
U financiranju obnove u potresu razrušenih kuća često se spominje pomoć Europske unije, no da bi ona došla, treba napraviti detaljnu analizu štete. Tomu su poslu, među ostalim, sada posvećeni stručnjaci s Građevinskoga fakulteta. A imaju iskustvo i prethodnoga zagrebačkoga potresa, kada je zahvaljujući njihovim analizama u državnu blagajnu iz Bruxellesa uplaćeno 683,7 milijuna eura iz Fonda solidarnosti. »Europska će unija pokriti do 6 posto procijenjene štete nastale u potresu, i to obuhvaća i zdravstveni i kulturni sektor te stanovanje, tako da će država morati naći sredstva i dodatne milijarde kuna kroz kredite i druge izvore financiranja«, rekao je dekan Lakušić.
Sugovornik je upozorio da osim stambenoga fonda treba razmišljati i o obnovi ambulanta, škola, crkava… »Ništa ne ćemo dobiti ako izgradimo samo kuće. Treba energiju usmjeriti i u obnovu drugih građevina kako bismo vratili život u to područje. Da bi se nešto pokrenulo, treba u području Banovine i sisačkoga kraja vratiti industriju: drvoprerađivačku, mesnu. Samo ćemo tako ljude kojima će se kuće obnoviti moći zadržati, a radno aktivno stanovništvo nužno je uključiti u segmente revitalizacije«, napomenuo je dr. Lakušić.
Rekao nam je i da fokus ne treba usmjeriti isključivo na Zagreb, Petrinju, Sisak i Glinu, nego treba promišljati i kojim sredstvima i načinima potresno ojačati zgrade i u ostalim dijelovima Hrvatske, posebice u onima koja su na trusnom području. »To se strateški mora planirati i riješiti u sljedećih dvadesetak godina«, zaključio je naš sugovornik.
Za komentar obnove zamolili smo i arhitekta akademika Branka Kincla, koji je rekao da izgradnja doma podrazumijeva više od same fizičke izgradnje zgrade ili kuće, jer je dom više od zgrade. »Pri projektiranju novih kuća za stradale na potresom pogođenu području treba imati na umu da je arhitektura dio kulture naroda, da se ne gradi samo za ovu generaciju, nego treba misliti i na one koji dolaze, na budućnost. Kuće koje se tamo rade, posebice ako su donirane od strane državnih institucija, morale bi imati kvalitetan stambeni tlocrt te opremu kako bi se podignula kultura stanovanja. Drugim riječima, kuće i stanovi na Banovini i u okolici Siska moraju izgledati mnogo bolje nego što je to bilo prije potresa. Ne obnavljaju se stare građevine, već život«, rekao je akademik Kincl i istaknuo da standard stanovanja u Europi predviđa mnogo veću kvadraturu od onih koje se spominju kod tipskih kuća koje se planiraju izgraditi.
