Riječ je o stručnjakinji svjetskoga glasa. Rođena je u Zagrebu 1969., diplomirala je geografiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu te doktorirala na istom fakultetu 1999. s temom »Prostorni razvoj Zagreba od sredine 19. stoljeća na temeljnu katastarskih izvora«. Od tada se bavi historijskom geografijom i historijskom kartografijom. Više puta boravila je na stipendijama u Sjedinjenim Američkim Državama. Uže područje njezina znanstvenoga djelovanja jest povijesna geografija jugoistočne Europe s težištem na povijest granica, urbanu i lokalnu povijest te općenito proučavanje starih karata i njihova interpretacija kao izvora za povijest. Posljednjih desetak godina intenzivno se bavi i djelovanjem isusovaca te njihovim doprinosom povijesti otkrića i geografskih istraživanja Novoga svijeta.
Zaposlena je u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju za područje povijesnih znanosti. Također, u statusu naslovnoga redovitoga profesora za povijesne znanosti, predaje povijesnu kartografiju i povijesnu geografiju na odsjecima za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Puli te povremeno na inozemnim sveučilištima.
Dr. Altić potpredsjednica je Komisije za povijest kartografije pri Međunarodnoj kartografskoj asocijaciji, a nedavno je izabrana za predsjednicu međunarodnoga Društva za povijesna otkrića (Society for the History of Discoveries).
Jedanaest je godina, do 2005., bila je zaposlena u Hrvatskom državnom arhivu u statusu znanstvenoga novaka, a od 2002. godine u statusu je znanstvenoga suradnika za područje povijesnih znanosti, obnašajući istovremeno i dužnosti pročelnice Zavoda za arhivistiku, pomoćne povijesne znanosti i filmologiju osnovanoga pri Hrvatskom državnom arhivu. Od 2005. godine zaposlena je u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« u kojem vodi Centar za urbanu i lokalnu povijest. Kao glavni istraživač vodila je niz projekata, pa tako i projekt pri Ministarstvu znanosti i tehnologije RH »Prva sustavna katastarska izmjera Hrvatske i Slavonije i njezina vrijednost kao izvor za hrvatsku povijest«. Od 2002. do 2013. godine kao glavni istraživač vodi projekt »Povijesni atlas gradova – povijesni identitet i suvremeni razvoj hrvatskih gradova«, koji je dobio i međunarodnu potporu. Objavila je stotinjak znanstvenih radova, osamnaest znanstvenih knjiga te sudjelovala na brojnim znanstvenim skupovima. Članica je uredništva časopisa »Meridijani«, »Podravina«, »Eko-eko«, kao i nekih stranih znanstvenih časopisa.
Dobitnica je brojnih nagrada, a 2004. dodijeljena joj je godišnja nagrada za znanost »Oton Kučera« za knjigu »Povijesna kartografija – kartografski izvori u povijesnim znanostima«. Primila je i više nagrada i priznanja prije svega za svoja istraživanja granica na Dragonji (Zlatna povelja Matice hrvatske), urbane povijesti (nagrada grada Bjelovara, nagrada grada Siska, nagrada grada Hrvatske Kostajnice i status počasne građanke) te lokalne povijesti (nagrada »Gorančica« »Novoga lista« za knjigu »Gomirje: povijest, identitet i fenomeni prožimanja«).
Prof. dr. Altić: Nažalost, danas radim više u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Ipak, bilo je iskoraka i u Hrvatskoj, posebno kada su u pitanju granice. Napisala sam više radova, pa i nekoliko knjiga na te teme, uključujući i ono o granici na Dragonji. Sudjelovala sam i u ekspertizi o hrvatsko-slovenskim odnosima koja je rađena za Hrvatski sabor. Ti moji radovi sadrže sve relevantne dokumente, ali ne znam koliko ih naša državna tijela čitaju. Njima je draže zvati telefonom, onako neslužbeno, pa da im se riješe svi problemi u pet minuta. Ipak, moram reći da ih s jedne strane i razumijem, mnogo je toga napisano o granicama i nije baš sve posve utemeljeno. Jako mi je žao što neki znanstvenici ne istupaju samo s činjenicama, nego koriste priliku govoriti politički, a ne znanstveno. Uz to, tu je još i pitanje interpretacije pojedinih dokumenata koja mora biti objektivna i pravno utemeljena. Nažalost, posljednjih je godina mnogo toga objavljeno o granici što nije točno, ali je u tom trenutku zvučalo dobro.
Prof. dr. Altić: Dana 8. listopada 1991. godine stupila je na snagu odluka o raskidanju državno-pravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama koje su tvorile dotadašnju SFRJ. Naime, već 25. svibnja 1991. i Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju neovisnost u okviru svojih dotadašnjih republičkih granica, no ona je primjenom Brijunske deklaracije od 7. srpnja 1991. stupila na snagu za tri mjeseca – 8. listopada 1991., koji se stoga uzima kao dan početka sukcesije država (zato taj dan slavimo kao Dan neovisnosti). Taj je datum i za Hrvatsku i za sve bivše republike polazišna točka za određivanje položaja granice. Već u Ustavnoj odluci o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Hrvatski sabor proglasio 25. lipnja u članku V. stoji: »Državne granice RH su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku«. Istu odredbu u svoju su ustavnu odluku ugradili i Slovenci. Dakle, osnova naših granica danas je stanje zatečeno na dan 8. listopada 1991. godine. To vrijedi za sve bivše republike, pa tako i za Hrvatsku. Ulaženje u pravednost ili nepravednost pozicije granične crte kakva je bila 8. listopada 1991. posve je bespredmetno.
25 godina i još uvijek me nadahnjuju. Moj je interes primarno usmjeren na stare karte koje proučavam kao povijesni izvor. Kada sam studirala, povijesna kartografija kao disciplina koja se bavi proučavanjem i interpretacijom sadržaja starih karata nije se nigdje predavala pa sam od svojih profesionalnih početaka bila usmjerena na profesore i kolege u inozemstvu, od kojih sam mnogo naučila. Uz to, moj dugogodišnji rad u arhivu pomogao mi je da naučim raditi na povijesnim izvorima, što je osnovna istraživačka metoda i u historiografiji i u povijesnoj kartografiji. Ne može se ispravno interpretirati sadržaj neke karte a da nema uvida u popratne pisane dokumente koji objašnjavaju kontekst njezina nastanka.
Ključna je granica na kanalu
Prof. dr. Altić: I Slovenija i Hrvatska pristale su na granice kakve su bile u trenutku razdruživanja i tu sada nema natrag. Položaj hrvatske granice nakon razdruživanja donose i hrvatske službene topografske karte za čije je izdavanje nakon osamostaljenja ovlaštena Državna geodetska uprava RH. Službena topografska karta Hrvatske u mjerilu 1:25 000, list Umag i Buje iz 2002. (sa stanjem iz 1996.) jasno prikazuju položaj granične crte na kanalu Sv. Odorika, odnosno u skladu sa stanjem zatečenim 1991. godine. No da stvar ne bi bila suviše jednostavna, mi smo na spomenutoj topografskoj karti kanal Sv. Odorika označili kao Dragonju, a na ušću kanala piše Ušće Dragonje. Tako smo i mi malo pridonijeli zbrci u nazivima. No bez obzira na to, na karti se lijepo vidi da je crta povučena trasom kanala, ma kako se on zvao na karti. Dakle, naša početna pozicija iz 1991. godine jest kanal. To potvrđuje i katastar. Regulacija Dragonje koja se često spominje i pomicanje granice sa staroga toka na kanal (prva 1904./1905., druga 1951./1954.), u ovom slučaju, dakle, nije važna jer je provedena znatno prije 1991. godine. Dapače, granica je na kanalu još od 1954. godine, kako to također potvrđuju službene topografske karte tadašnje države. Istina, razgraničenje hrvatske i slovenske jurisdikcije prije toga pratilo je stari tok Dragonje, no međunarodno pravo onemogućuje nas da vraćamo povijest unatrag kako nas je volja. Hrvatska je međunarodno priznata u granicama iz 1991. godine.
Prof. dr. Altić: Prvo razgraničenje na Dragonji stvoreno je kao podjela jurisdikcija hrvatskoga i slovenskoga oslobodilačkoga pokreta 1944., a ta je granica 1945. godine preuzeta kao crta razgraničenja kotarskoga NOO-a Buje s hrvatske strane i kotarskoga NOO-a Koper sa slovenske strane. Ta su razgraničenja dvaju spomenutih kotareva zadržana i u vrijeme kada je taj dio Istre bio u sastavu Slobodnoga teritorija Trsta (1947. – 1954.), no tek su njegovim ukidanjem 1954. godine prvi put formirane republičke granice Hrvatske i Slovenije, ovoga puta na kanalu gdje je granica ostala do 1991. godine. Ipak valja reći još jednu važnu stvar. Sela s južne strane kanala, odnosno donjega toka Dragonje (Škudelini, Bužin, Veli Malin i Kaneda), koje slovenska strana dovodi u pitanje, od 1945. nadalje kontinuirano su bila u sastavu Kotara/Općine Buje, pa slovenski zahtjev u tom pravcu nema nikakvu povijesnu ni pravnu osnovu.
Prof. dr. Altić: Iako republike formalno nisu imale definiranu granicu na moru, imale su jasno definirane jurisdikcije postupanja na moru, npr. u slučaju spašavanja, iz čega jasno proizlazi da su u praksi granice bile itekako dobro poznate. To potvrđuje niz dokumenata koji govore o razgraničenju hrvatske i slovenske jurisdikcije na moru. Odmah nakon formiranja republičkih granica 1954., Hidrografski institut Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu kao nadležno tijelo za izmjeru Jadranskoga mora izdaje službenu publikaciju pod naslovom »Razvedenost obala i toka Jugoslavije« u kojoj se navodi duljina obalne crte za svaku od republika koja ima izlaz na Jadransko more. Tako se za SR Sloveniju iznosi da duljina njezine obalne crte iznosi 24 nautičke milje, odnosno 44,4 km. Nadalje, da bi se izmjerila duljina obalne crte, valjalo je odrediti i početnu odnosno završnu točku izmjere, što je i učinjeno. Tako se za obalnu crtu SR Slovenije na moru kaže da polazi od državne granice između Jugoslavije i Italije, tj. od uvale Sv. Jerneja, te završava na ušću Dragonje »koja je ujedno i sjeverna granica na moru sa SR Hrvatskom«. Dakle, tijelo nadležno za izmjeru na moru 1955. jasno navodi da je spojna točka slovenske i hrvatske obalne crte ušće Dragonje. Nadalje, u »Godišnjaku pomorstva 1964-1967«, koji je služio kao priručnik pomorcima, navedene su teritorijalne nadležnosti lučkih kapetanija. U tom se godišnjaku za Lučku kapetaniju Koper navodi da se njezina »teritorijalna nadležnost prostire na području obale i određenog dijela obalnog mora Jugoslavije, koji se nalaze unutar granica SR Slovenije tj. od dužine granice kod Lazareta u Jernejskom zaljevu do sredine ušća rijeke Dragonje« (»Godišnjak pomorstva«, 1967., str. 27.)
Da su navedeno razgraničenje poštovale obje strane, potvrđuje niz primjera iz prakse. Kada je 8. lipnja 1988., prilikom zajedničke akcije Jugoslavenske ratne mornarice i slovenskoga patrolnoga čamca, u krivolovu zatečena talijanska brodica »Pantera Prima« zapadno od crte sredine Savudrijske vale, odnosno u hrvatskim teritorijalnim vodama, brod su priveli u policijsku postaju u Umagu, o čemu postoji i videozapis. Crta sredine poštovala se i prije, o čemu pak svjedoči slučaj nasukavanja talijanskoga tankera »Nonno Ugo« u luci Alberi, s hrvatske strane zaljeva, gdje je čitav postupak intervencije (odsukavanja) provodila Lučka kapetanija iz Pule. Te činjenice navode na zaključak da je Hrvatska i prije razdruživanja izvršavala državne ovlasti na svojoj polovici Savudrijske vale, što znači da je u praksi crta sredine Savudrijske vale imala funkciju granične crte.
Hrvatska nije na Balkanu
Prof. dr. Altić: Pojam »zapadni Balkan« politički je pojam bez povijesnoga i geografskoga utemeljenja. Pojam zapadnoga Balkana koji označuje zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije, ali s Albanijom, izmislila je europska birokracija. Taj je pojam u potpunoj suprotnosti s načelima geografske regionalizacije Europe, kao i s geografskom definicijom poluotoka. Također, kada je u pitanju definiranje Hrvatske kao zemlje Balkana, Hrvatska geografski teško može ući u opseg Balkanskoga poluotoka. Naime, polazeći od geografske definicije poluotoka u kojoj se navodi da se radi o istaknutom dijelu kopna koji je s tri strane okružen morem, s tim da najkraća stranica toga zamišljenoga trokuta mora biti okrenuta prema kopnu, jasno je da je Balkanski poluotok definiran granicom na Savi i Dunavu geografski neodrživ. Od svih tzv. balkanskih zemalja, samo Grčka te dijelom Albanija i Makedonija imaju izraziti poluotočni položaj, jer se Balkanski poluotok geografski danas uglavnom definira kao prostor južno od planine Balkan. Dakle, pojam Balkanskoga poluotoka koji se danas rabi nema nikakvoga geografskoga utemeljenja, nego je riječ o geopolitičkoj odrednici koja označava multietnički i politički trusan prostor jugoistočnoga ruba Europe. Kao što je francuski geograf André Blanc ispravno primijetio, pojam Balkana označava problem, a ne regiju. Da je riječ o političkom, a ne o geografskom pojmu, najbolje potvrđuje činjenica da Grčku, koja od svih tzv. »balkanskih zemalja« ima najistaknutiji poluotočni položaj, nitko u međunarodnim odnosima danas ne definira kao balkansku zemlju.
