Sveti Pavao za vrijeme svojega zatočeništva u Rimu obratio je roba imenom Onezim. Vraća ga njegovu vlasniku koji se zvao Filemon uz poruku: »Možda baš zato bî za čas odijeljen da ga dobiješ zauvijek – ne kao roba, nego više od roba, brata ljubljenoga.« U Kristu više nema robova, nema neslobodna služenja, nego dragovoljno služenje u međusobnoj poniznosti.
Kako se mogao osjećati čovjek koji je maločas imao roba u svojem vlasništvu i ostavši bez njega u istoj osobi zadobio brata? U prvom je redu mogao biti ljutit. Uložio je u osobu koja je dvorila u njegovu domu, imao ga je poput posjeda, a sada svega se toga mora odreći. Sveti Pavao mu ga vraća kao brata. Jednakovrijednoga. Snažna promjena za ono vrijeme. U tom nekadašnjem robu, sada bratu, više ne može gledati produžetak svojega profita, ne može mu poslužiti kao sredstvo za komociju, ne može ga poprijeko pogledati i zapovjediti mu da nešto učini. »Primi ga kao mene«, završava sveti Pavao. I kao da ga sumnjičavo želi upitati: »Filemone, hoćeš li biti sposoban primiti Onezima kao svojega brata? Jesi li spreman podvoriti ga kao što si to učinio kada sam ti ja došao u goste?«
Po vjeri u Krista nema više robova. Nema vlasništva nad drugim čovjekom. Pred Filemonom je bila teška odluka dok su mu čitali pismo svetoga Pavla. Kako će dojučerašnjega roba smatrati bratom? Hoće li tražiti oprost od njega? Hoće li sad on njega dvoriti? Mora li mu isplatiti pravednu plaću? Odzvanjaju mu riječi svetoga Pavla: »Nego više od roba, brata ljubljenoga.« Ma nije rob Onezim samo obični brat, on mu treba biti ljubljeni brat. Onezim će biti osoba kojoj treba iskazati bratsku ljubav, ne nekakav hladan proračunat odnos!
Pitali bi se neki danas: »Što mi može ponuditi poslanica svetoga Pavla kada više nema robova?« Što može? Pa kako se danas poslodavci odnose prema svojim zaposlenicima? Kako to da se i danas govori o narušenoj privatnosti dok se jednoga radnika na poslu po cijeli dan snima ne bi li se izvukao od njega maksimalni profit? Zadire se i u njegovu obitelj! Cijedi se onoga tko je slab, koji je upao u ropstvo tražeći posljednju kunu, smatrajući ga gotovo pa i robom. Koliki su se zatvorili u kredite za koje i sami znaju da ih ne će lako otplatiti pa su postali poslušni poput robova ne bi li i tako što uspješnije prebrodili svoju krizu? Nad svakim tako jadnim čovjekom riječi svetoga Pavla zvuče kao posljednja slamka spasa. »Dobiješ ga zauvijek kao brata ljubljenoga«, mogu postati riječi koje snažno šamaraju svakoga tko se uzoholi dok misli da drugoga posjeduje.
Poslanicu Filemonu tumačio je Ivan Zlatousti pronašavši u njoj razloge za poniznost. Kaže: »Ove stvari nisu napisane bez cilja, nego da mi gospodari ne očajavamo nad našim slugama, da ih ne pritišćemo, nego da naučimo praštati uvrede. Ako se sveti Pavao nije sramio nazvati roba svojim bratom i to ljubljenim, ni mi se ne bismo smjeli stidjeti. Pavlov učitelj, Krist, ne srami se naše sluge nazivati vlastitom braćom. Vidite kako nas i sam Krist časti. Pogledajte kako se Krist ponizio! Čuj i zadrhti! Nikada nemoj biti ushićen svojom poniznošću! Možda se smijete jer mislite kako se poniznost može napuhati. Kada se prakticira da se stekne naklonost ljudi, a ne samog Boga.«
Kršćanin u poslanici pronalazi snažan odgovor u trenutcima vlastite uzvišenosti. Ako se ikada pomisli da se može biti iznad drugoga, da drugi postaje dužnik koji treba služiti, neka se čuju riječi svetoga Pavla: »Primi ga kao brata ljubljenoga!« Kao brata ljubljenoga neka kršćanin primi svakoga tko je malaksao, koji je uništen od života, koji se nalazi kao kreditni dužnik, koji gotovo i ne želi imati slobodno vrijeme jer u njemu razmišlja o brigama koje ne prestaju. Tu se pokazuje vjera – kada se prema onomu tko je potlačen odnosi kao prema najbližemu članu obitelji.
Kako se Krist odnosio? Nije li on upravo najviše vremena posvetio onima koje su drugi udarali? Zaustavio je svoju besjedu da bi porazgovarao s onima koje je pritisnulo breme bolesti, dugovanja, strahovi, nemoć; pružio je ruku onima koji su bili na rubu društva. I danas očekuje isto od kršćana jer bližnji nije rob na tuđem posjedu, nego rob koji je svjestan neimaštine što mu se nezaustavljivo približava. Sada mu je potrebna bratska ruka pomirenja što je ponizno ispružena da ga izvuče iz nevolje.
Gospodine, uvedi nas na put poniznosti kako bismo u svakom potlačenom bližnjem vidjeli brata i sestru potrebite naše bezuvjetne stvarne pomoći
koja će biti postojana u vijeke vjekova. Amen.
