Postoji priča o sloniću kojega su svezali za neko stabalce još dok je bio mali. Isprava se opirao i pokušavao osloboditi. No kako mu to nije uspjelo, nije se više opirao. Tako, kad god bi ga svezali na to mjesto i nakon dugo godina, kad je porastao, nije se ni pokušavao osloboditi. Ta se priča umnogome može preslikati na odnose u obitelji, a posebno na problem s djecom i mladima, kada prerastu obiteljske mitove, ograničenja i očekivanja, ali i dalje poslušno čekaju i stoje kao ukopani, svezani i ograničeni nekim negativnim porukama iz djetinjstva ili od grupe, skupine ili zajednice. Tada se u njima blokira rast i događa se stagnacija osobe, ali i zajednice i društva. Stoga je važno promišljati o tome kako roditelji vode djecu prema zrelosti i samostalnosti, tj. kako grupe, skupine i zajednice, pa i radni timovi, vode osobe prema njihovoj osobnoj i zajedničkoj dobrobiti.
Glasovita psihologinja Ruth Charlotte Cohn (1912. – 2010.) razvila je nekoliko pravila dobroga vođenja. U skladu s njima vođenje osoba ne smije biti dirigentsko, nego ono uključuje obzir prema osobama. Ono je usmjereno na zajedništvo i svjesno je konteksta koji ga okružuje. Vođenje je uvijek usmjereno na jednu temu koja se nalazi u središtu pozornosti i koja omogućuje da pojedinci, članovi grupe, obitelji ili tima definiraju svoj odnos prema toj temi ili zadaći te da se uče zajedno prihvaćati jedni druge. S njom se svaki pojedinac mora moći identificirati kao sa svojom temom. Ako je dobro postavljena, ona rasterećuje vođenje. Omogućuje da se dinamizam grupe usmjeri na zadaću i njezino razrješenje na zadovoljstvo i rast svih članova, a ne na samo vođenje i pojedinca koji vodi.
U obitelji teme mogu biti različite. To mogu biti svakodnevne obveze članova obitelji, neko financijsko pitanje, organizacija prigodnih slavlja ili slobodnoga vremena, odnos prema suvremenim medijima ili bilo koje drugo pitanje koje pogađa sve članove obitelji. U grupama, skupinama ili timovima to može biti bilo koje pitanje koje istinski pogađa sve članove, dira ih te iziskuje donošenje određenih strategija i rješenja.
Dobro je vođenje uloga u službi grupe, a ne status. Voditelj je ponajprije sam sudionik. On sam sebe donosi u grupu sa svojim spoznajama, osjećajima, pretpostavkama. On sudjeluje i vodi. To je tzv. participativno vođenje. Pri tome je on iskren i izabire ono što je od pomoći za daljnji proces u grupi. On je selektivno autentičan jer bira što i kako će osobno iznijeti pred grupu, a da potakne rast pojedinaca i grupe. On preuzima dodatne uloge u grupi, u službi je toga da uspije vođenje kao zajednički proces rasta svih osoba… Najvažnija je uloga dobroga vođenja da potakne proces samovođenja u pojedinaca.
Kako roditelji, pa i u najboljoj namjeri, ne bi upali u zamku lošega vođenja obitelji, djece i mladih, treba dobro, participativno voditi, promišljati o postupcima. Važno je dobro balansirati te poticati odgovornosti i zadaće kako bi se djeca i mladi potaknuli na slobodno i odgovorno djelovanje. Tako se njima nudi prilika da preuzmu odgovornost za sebe i druge oko sebe, ali i za život i njegove zadaće, i to ne kriveći druge za ishode, nego suočavajući se uspješno s krizama i novim početcima.
