Hrvati, pokazuje statistika iz godine u godinu, sve manje kupuju knjige i sve manje čitaju, navodi Denis Derk u Večernjem listu. I netom održana Godina čitanja to nije uspjela promijeniti, pa čak ni zaustaviti taj negativni trend koji uz manje ili veće oscilacije traje godinama. Većemu postotku onih koji čitaju i kupuju knjige nije pomogla ni korona, objašnjava Derk, pa su i odlično organizirane narodne knjižnice u 2020. godini imale zamjetan, gotovo i dramatičan pad posudba knjiga. Nadalje, prošle je godine barem jednu knjigu u godinu dana pročitalo 45 posto građana, a ove je godine 42 posto građana kupilo barem jednu knjigu. Naveo je da čak 54 posto ljudi ne kupuje knjige jer izričito izjavljuju da ih one – ne zanimaju. Derk smatra da ne treba preuveličavati te podatke ni dodatno ih dramatizirati negativističkim interpretacijama jer Hrvatska i dalje ima odlične nakladnike, a osim brojnih sajmova knjiga i književnih nagrada obećava i to što je u dvije krizne godine otvoreno desetak novih knjižara, a u planu je i otvorenje novih.
Kad je riječ o knjigama i knjižarama, svjetsku je pozornost izazvalo to što u Urueni, malom selu u Španjolskoj, u kojem živi stotinu stanovnika, posluje čak jedanaest knjižara. U selu nema pekara ni mesara, a u lokalnoj je školi tek devetero učenika. To se mjestašce na sjeverozapadu Španjolske prije desetljeća i pol odlučilo za posebnu vrstu turizma, kulturnu, ili konkretnije literarnu. Lokalne su vlasti 2007., kako bi izbjegle depopulaciju mjestašca, uložile u pretvaranje sela u književno središte. Tada su izdvojile tri milijuna eura kako bi lokalne kuće u selu pretvorile u knjižare i podigle su kulturni centar. Svi koji su htjeli prodavati knjige mogli su unajmiti prostor za knjižaru za samo 10 eura mjesečno. U selo je 2021. stiglo čak 19 tisuća turista, prema lokalnim vlastima, iako su neslužbene brojke vjerojatno i veće. Uruena dobiva i subvenciju od 70 tisuća eura svake godine kako bi organizirala kulturna događanja koja uključuju i kazališne predstave i konferencije. Iako Španjolci prema procjenama malo čitaju, u zemlji postoje tri tisuće malih, nezavisnih knjižara, napisao je Dino Brumec u Večernjem listu.Postoji i svjedočanstvo hrvatskoga svećenika koje je vrijedno književnoga romana. Svoj je životni put ispričao Damiru Šarcu u Slobodnoj Dalmaciji. Riječ je o svećeniku američke biskupije Newark u državi New Jersey Draženu Hosiju kojemu je pandemija onemogućila da svoju mladu misu proslavi u Hrvatskoj. Rođeni Splićanin bio je hrvatski gardist. Djetinjstvo je proveo u Splitu na Kmanu, a kada mu je otac poginuo u prometnoj nesreći, imao je samo devet godina. I majka mu je preminula relativno mlada, kad je imao 25 godina. Nakon srednje škole otišao je u veljači 1994. godine u Hrvatsku vojsku na odsluženje redovitoga vojnoga roka, najprije u Sinj, pa se pridružio 111. brigadi i bio je raspoređen u Luci kod Perušića. Rat je završio, a vezist Hosi ostao je u Četvrtoj brigadi sve do 2006. godine te je svakodnevno putovao u Knin. »Otišao sam u crkvu sv. Mateja na Ravnim njivama, gdje je župnik bio Ante Čotić, i poželio se ispovjediti. Bila je to duboka ispovijed, don Anti sam se čak požalio kako sam izgubio vozačku, a on mi je rekao: ‘Ma šta plačeš za tom vozačkom. Bog se brine za tvoj život, a ne za te sitnice!’ Polako sam se vratio životu katoličkoga vjernika, pridružio se Neokatekumenskoj zajednici i otkrio novi smisao života i duhovnosti, shvatio sam da Bog od mene ne traži ništa, a sve mi je dao. Upoznao sam don Šimu Doljanina, koji je vodio Centar za zvanja, i odlučio se za svećenički poziv.« Prije toga napustio je Četvrtu brigadu odbijajući otpremninu. Želio je, kaže, svoj život potpuno prepustiti Božjoj providnosti.
U sjemenište je otišao na drugi kraj svijeta – na Guam, najveći u skupini Marijanskih otoka u Tihom oceanu, a dio teritorija SAD-a. »Počela je moja nova bitka. Najprije je trebalo naučiti engleski jezik tako dobro da bih mogao studirati.
Kad sam vidio biblioteku, zatvorio sam oči od straha, godinama nisam pročitao ni jednu pametnu knjigu, a sad je sve to trebalo naučiti, polagati ispite… Teže mi je bilo vratiti se u školu nego otići u rat, vjerujte mi! Imao sam poziv za svećenika i zvanje, ali ne i za učenje. No zaplivao sam, krenuo. Imali smo odličan fakultet kao dio slavnoga Lateranskoga papinskoga sveučilišta, dolazili su nam poznati profesori iz cijeloga svijeta. Tako sam na Guamu završio studij filozofije, a u Newarku i teologiju, te sam stekao i magisterij iz pastoralne teologije. U jednom trenutku imao sam krizu, i onda je tu uletio don Šime. Znajući koliko sam energije u sve ulagao, ispričao mi je vic: ‘Dva luđaka su pobjegla iz ludnice i trebali su do slobode preskočiti trideset zidova. Preskočili su dvadeset i devet zidova i onda je jedan rekao: Umorili smo se, ajmo se vratiti!’ Bilo je to dovoljno.« Zaređen je u katedrali u Newarku 21. lipnja 2020., usred pandemije koronavirusa, pred desetak prisutnih. Sada djeluje u župi sv. Kolumbana i sv. Augustina, u četvrti u kojoj ljudi žive u teškom siromaštvu, gdje je prisutna i narkomanija, kriminal. Ispričao je kako mu je prije mise obveza pokupiti igle i šprice oko crkve… »Sada sam konačno doma i koncentriran sam na mladu misu na Dračevcu. Kao i moj život, ni to nije moglo izići kao nešto uobičajeno. Bit će u dva popodne, na obljetnicu moje brigade, a ne će je pratiti ni uobičajena velika mladomisnička fešta; doći će obitelj, kolege svećenici suborci… Moja ekipa!«
