U hladnu siječanjsku večer na katu boemske zagrebačke kavane koju je 1995. otvorio pisac Zvonimir Milčec održana je atipična promocija knjige, romana za djecu »Željezni grad« u izdanju naklade »Crisinus« iz Križevaca. U neformalnu okruženju desetak je ljubitelja književnosti s autorom Nikolom Bolšecom razgovaralo o smislu i ljepoti književnih djela. Među njima se našlo i nekoliko članova književne skupine »Prirok« koja je 2014. pokrenuta u udruzi Svjetski savez mladih, na inicijativu mladoga pjesnika Luke Tripala. Nikola Bolšec, doktorand filozofije, prevoditelj i pisac, još kao član prve generacije priročana razmjenjivao je književna iskustva i iskušavao recepciju svojih tekstova s drugim mladim autorima. Iako živi na relaciji Zagreb – Bruxelles, autoru je rodni Novi Marof »središte svijeta«, kako stoji na koricama knjige. Roman je započeo život kao kratka priča, unutar književne skupine »Bijeli konj« Čestertorijanskoga kluba, kojega je Nikola trenutačni predsjednik. Na poticaj kolega autor je razvio i zaokružio tekst. Knjigu je uredio dr. Krunoslav Puškar, a ilustrirala ju je Katarina Botica. Engleski pisac Gilbert Keith Chesterton (1874. – 1936.) pružio je poticaj i nadahnuće mladomu autoru, i to posebno mišlju da je »pustolovina ispravno shvaćena neugodnost«.
Autor je svoj roman namijenio ponajprije dječacima u dobi od devet do 12 godina. Jasno, mogu ga čitati i djevojčice, a i odrasli mogu čitati dječju književnost jer ona na zanimljiv način izriče važne životne istine, pojašnjava autor. Na pitanje što njegov roman razlikuje od drugih suvremenih romana za djecu, za Glas Koncila je duhovito rekao: »Radnja se događa na selu, ide se brati šipak i pojavljuje se traktor. U drugim romanima toga nema.« Protagonisti romana su braća Luka i Stjepan iz Gornjega Vrbova, kontinentalnoga mjestašca u kojem je lako prepoznati imaginacijski korelat okolice autorova rodnoga Novog Marofa. Uputivši se u šumu, u jesensko branje šipka, Luka otkriva Stjepanu da se u blizini nalazi tajnoviti »željezni grad«, ostatak vojnoga kompleksa iz nekadašnjega rata, koji derutan i prekriven humkom čeka znatiželjne istraživače. Uz pomoć karte koju je Luka bio nacrtao dječaci pronalaze »grad« i, pokušavajući ući u nj i istražiti ga, upadaju u nevolje iz kojih će se teško iskobeljati. Slikoviti opisi prirode i života Lukine i Stjepanove obitelji otkrivaju čari seoskoga života (npr. peć na drva na kojoj se priprema ručak) pa roman ima jasnu lokalpatriotsku i ekološku dimenziju. Upada u oči da, iako se radnja zbiva u suvremeno doba, dječaci nemaju mobitele. Ili je riječ o vremenu prije devedesetih ili o vrlo osviještenoj obitelji. Kada se nađe u mraku starih vojnih bunkera iz kojih je teško naći izlaz, Stjepanu je na raspolaganju samo kutija šibica kojima može osvijetliti mrak, kao i ostavljeni otpad od kojega uspije načiniti baklju.
Na pitanje koje se ideje i poruke kriju u romanu, zaodjevene fabulom, autor odgovara da »pred svjetlom, ma kako malenim, uzmiče mrak«. Plamičak svjetla upaljene šibice oslobađa mlađega dječaka od straha, pomaže mu orijentirati se u mračnim hodnicima podzemnoga »grada« i pronaći put prema izlazu. Na koricama knjige istaknuto je i Bolšecovo životno geslo: »zahvaljivanje je najveći oblik mišljenja, a zahvalnost je sreća podvostručena čuđenjem«. U romanu se realistično prikazuje odnos između braće, koja se nadmeću i prkose jedan drugomu, kao i lokalni kriminal i izdaja, predstavljena zvjerokradicama koji su prvi susjedi obitelji glavnih likova. Dječaci u nevoljama spoznaju koliko je lijepo što imaju jedan drugoga, bude im žao zbog prijašnjih pakosti i svađa te postaju zahvalni na bratskoj ljubavi koja ih povezuje. »List u padu govorio je o svom životu sa zahvalnošću što je mogao služiti svom stablu i što sada ide na zasluženi počinak«, stoji na početku romana. U skladu s autorovim sloganom, »Željezni grad« priča je i o zahvalnosti na životu, na odnosima, na prilici služenja dobru.
Iako rijetko spominje kršćanske motive, roman je prepun duhovne simbolike: plamičak šibice razgoni mrak, a Juraj, otac dječakâ, traktorom razvaljuje dveri Željeznoga grada i oslobađa svoje sinove. Roman završava pogledom na zvjezdano nebo. Zlo na kraju biva poniženo, a zatočenici »grada« spašeni. Tko želi tražiti intertekstualne veze u romanu, lako će se prisjetiti svetoga Jurja i zmaja, evanđeoskih redaka o svjetlu koje tama ne obuze, četvrte knjige septalogije »Narnijske kronike« C. S. Lewisa »Srebrni stolac«, a možda i Kantove misli o »zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama«. Autorova je želja bila, kako navodi, »graditi idealizam koji izvorište ima u zvijezdama«, što je današnjoj djeci, a s obzirom na trenutačna kulturna kretanja posebno dječacima, itekako potrebno.
Na upit koje je knjige čitao u dobi čitatelja kojima je namijenio svoj roman Bolšec spominje Julesa Vernea, Matu Lovraka, »Pet prijatelja« Enid Blyton i »Zvižduk s Bukovca« Zvonimira Milčeca. Na promociji je otvoreno postavio pitanje čemu uopće služi književnost i za koga su pisane današnje knjige. U ponudi suvremenoga hrvatskoga dječjega romana ima dobrih djela, ali nedostaje dobrih pustolovnih romana, smatra. Dok u suvremenoj dječjoj književnosti prevladava fantastika, radnja »Željeznoga grada« događa se u svakidašnjici, fantastičnih elemenata nema, no mašta dječaka od »mitraljeskoga gnijezda« čini podzemni labirint koji skriva blago, duhove umrlih vojnika i potok Zmijavec za koji nitko ne zna gdje izvire. Ipak, mora se primijetiti da ruralni svijet junaka Luke i Stjepana današnjoj gradskoj djeci može izgledati prilično udaljenim i bajkovitim. Odgovor na postavljeno pitanje, koji se može iščitati iz romana, jest da su temeljne, općeljudske vrijednosti nuždan dio dobre književnosti. Bolšecov je roman zanimljiv i napet, ali je istodobno didaktičan: pripovjedač u više navrata iznosi pouke o savjesti, odanosti i raznim vrlinama. Opremljen dobrim ilustracijama Katarine Botice i primjereno predstavljen preko različitih medija, »Željezni grad« mogao bi oduševiti mnoštvo i mlađih i starijih čitatelja. Autor ne skriva da i sam rado čita dječju književnost jer »gušta u njoj«. Život je velika pustolovina u kojoj, svladavajući teškoće pomoću svjetla, treba doći do zvijezda – baš kao što poručuje roman.
