U Velikoj Kopanici rođen je 23. svibnja 1893., a 20. svibnja 1986. u Karlovcu umro (pokopan u Požegi 22. svibnja) književnik Antun Matasović, pa su mu tako ovih dana blizu obje životne obljetnice.
Gimnaziju je pohađao u Vinkovcima i Osijeku, zatim »Merkurov« trgovački tečaj u Slavonskom Brodu, a potom Trgovačku akademiju u Osijeku i Visoku eksportnu akademiju 1917. u Beču. Bio je učitelj u Prnjavoru, profesor na Sušaku i u Sarajevu, direktor Zadružne gospodarske banke u Đakovu, direktor Trgovačke akademije u Čakovcu od 1926. do 1941., nakon čega je došao u Osijek za profesora na Trgovačkoj akademiji, a zatim je službovao u Đakovu i Slavonskom Brodu do umirovljenja 1953. Sa suprugom Terezijom imao je jedanaestero djece!
Bio je član Hrvatskoga katoličkoga seniorata i njegov predsjednik u Đakovu, član Hrvatskoga orlovskoga saveza, Napretka, Hrvatskoga radiše, HKD-a sv. Jeronima, Kola hrvatskih književnika, Trećega reda sv. Franje, Marijine kongregacije. Objavio je niz kraćih proza u raznim katoličkim listovima, novinama, časopisima i kalendarima. »Kad uđemo u svijet njegovih novela, stupamo na čisto katoličko tlo« (Lj. Maraković). U izdanju HKD-a sv. Jeronima između 1939. i 1942. izišla mu je romaneskna tetralogija »Bartol i Bara«, »Za kruh svagdanji«, »Pred Život« i »Crno kraljevstvo«. Pisani su kao spoj obiteljske sage i egzistencijalističkoga romana s temom života u selu Povirju. Središnji je lik neželjeno dijete Đuka, koji, postavši svećenik, stradava kao protagonist tragedije izišle iz težnje da bude pokretač razvoja sela i borac protiv »bijele kuge«. Književnik Ton Smerdel nazvao je stoga Matasovića »romanopiscem svetosti obitelji«. Napisao je i desetak igrokaza i manjih drama, više kritika i prikaza, priče za djecu, folklorne knjižice »Pisanica« i »Tikvica« te »Slavonske graničarske tikvice«, a u rukopisu je roman o sv. Antunu Padovanskom »Sijač riječi Gospodnje«. Također je prevodio sa španjolskoga, katalonskoga, danskoga i njemačkoga jezika.
»Ostavio nam je primjer pravog apostola i uzornog oca obitelji, dosljednog vjernika i hrvatskog rodoljuba« (R. Grgec). Nedvojbeno, Matasovićevo pripovjedačko djelo zaslužuje mjesto u nekoj budućoj antologiji hrvatske pripovijetke XX. stoljeća. (L.)
