Na groblju Dobrava kod Maribora u susjednoj Sloveniji u četvrtak 27. listopada održan je sprovod 796 žrtava koje su komunističke vlasti 1945. godine ubile u Hudoj jami, a počast žrtvama tom su prilikom iskazali najviši predstavnici državnih vlasti Republike Slovenije i Republike Hrvatske. Prvi je to takav sprovod žrtava čiji su posmrtni ostatci otkopani iz tek jednoga od tajnih grobišta, kojih samo u Sloveniji ima više od 600, i prvi na kojem su važnu civilizacijsku gestu iskazali najodgovorniji ljudi obiju zemalja, koje imaju priličnih poteškoća u procesu demokratskoga oslobađanja iz ralja komunističkoga totalitarizma i njegovih živih aktera i simpatizera.
Dok su hrvatski politički vrh zastupali i predsjednica Republike i predsjednici Hrvatskoga sabora i Vlade, slovenski politički vrh zastupali su samo predsjednik Republike i predsjednik slovenskoga parlamenta, a predsjednik Vlade neuvjerljivo se ispričao, otkrivši tako svojevrsnu potporu ili oportunizam prema onima koji i dalje idealiziraju komunistički poredak u Sloveniji. Nazočnost cijeloga hrvatskoga državnoga vrha na dan sprovoda kod Maribora, prvi put viđena u takvom civilizacijskom činu otkako postoji samostalna Hrvatska, daleko je važniji iskorak negoli je to hrvatskoj javnosti prikazano i priopćeno.
Kad je bio sličan događaj u Hrvatskoj, tj. kad je u Maclju 22. listopada 2005. zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić vodio sprovod 1163 žrtve komunističkoga pokolja u maceljskim šumama, u ime Vlade Republike Hrvatske, koja je tada bila službeni pokrovitelj, sudjelovala je tek potpredsjednica Vlade, a u ime Sabora RH bio je delegiran tek jedan zastupnik. Moralo je proći čak 11 godina da bi se dogodio drugi veliki pokop posmrtnih ostataka otkrivenih žrtava komunizma i da bi na njemu bili nazočni tako visoki predstavnici državnih vlasti, a to pokazuje koliko je u obje zemlje bio snažan otpor razotkrivanju stvarnoga lica komunizma.
Nazočnost hrvatskoga državnoga vrha na tom sprovodu nipošto ne znači da je taj otpor razotkrivanju stvarnoga lica komunizma u Hrvatskoj jako oslabio ili čak nestao, no morala bi značiti da je došao kraj zavjeri šutnje koja je po drugi put ubijala žrtve komunističke revolucije. Većina medija nije prepoznala taj iznimno važan iskorak hrvatskoga državnoga vrha, čak ni HRT, pa se nemušto govorilo tek o nekakvim »poratnim žrtvama«, »žrtvama Hude jame«, izbjegavajući činjenicu da je riječ o komunističkom zločinu.
Sam je događaj maksimalno marginaliziran, a pojedinci su po starom običaju ustrajali u nehumanom etiketiranju tih žrtava ne pokazujući ni minimum ljudskosti ni civiliziranosti. Novinar je u Jutarnjem listu (od petka 28. listopada, str. 10.) u svom tekstu išao tako daleko da je izbjegao navesti da se radi o zločinu komunista tako da je falsificirao čak i izjavu Predsjednice izbacujući iz njezina citata riječ »komunistički«, a tek je u podnaslovu navedeno da je riječ o »ubijenim tijekom komunizma« i u posljednjoj alineji teksta u izjavi predsjednika Vlade ipak je prenio doslovne riječi: »To su zločini komunističkog režima i mi se kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih sustava.«
U demokratskom i pluralnom društvu razumljivo je da postoje različita stajališta o svemu, pa i o žrtvama i zločinima komunizma, no iskorak aktualnoga državnoga vrha ne bi se nikako smio tumačiti ni po stranačkom, političkom ni po ideološkom ključu, nego bi trebao biti prepoznat kao civilizacijski iskorak te kao doprinos demokratizaciji hrvatskoga društva. Na mjestu su i neopozive riječi predsjednice Republike Hrvatske: »Mislim da je danas bitno reći nešto zbog povijesti i prije svega budućnosti. Došla sam ovamo pokloniti se svim Hrvatima i svim drugim žrtvama masovnih ubojstava koja je počinio komunistički režim nakon Drugoga svjetskoga rata. Svaka žrtva zaslužuje pijetet i danas je dan kad se u miru, s dostojanstvom i pijetetom, moramo pokloniti žrtvama, a povijesna istina mora se utvrditi jer ona je zalog za bolju budućnost.«
I predsjednik Vlade na prvoj sjednici Vlade progovorio je o tom pitanju koje je dugo bilo marginalizirano i tabuizirano: »Vlada će, između ostalog, uložiti napor za uspostavu najprimjerenijeg institucionalnog i pravnog modela za istraživanje skrivenih masovnih grobnica, stvoriti zakonsku pretpostavku koja će istraživačima učiniti dostupnom cjelokupnu arhivsku građu, a žrtve će napokon dobiti pravo na grob i spomen i postati dio pomirenog kolektivnog nacionalnog pamćenja. Proces suočavanja s naslijeđem totalitarnih režima je ne samo civilizacijski, moralni i politički doseg, već i važno institucionalno sredstvo za daljnju pluralizaciju i demokratizaciju hrvatskoga društva.«
Citirane riječi i Predsjednice i predsjednika Vlade mogu se doživjeti kao programatske i takve bi, želi li se bolja budućnost, nužno morale i biti. No poznato je da je kod političara prijelaz od riječi na djela nekada iznimno dug, čak i neostvariv. Poznato je također da u Hrvatskoj nije moguć ni jedan potez ili korak prema boljemu a da se ne bi čula snažna i često zadrta osporavanja, no sada je, čini se, ipak prijeđen Rubikon te ne će biti povratka na staro nojevsko zabijanje glave u pijesak.
Nadu u tom smislu bude i riječi predsjednika Vlade za HRT: »Mi se kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih režima. Pomoći prije svega utvrđivanju istine, a bez toga nema pomirbe u društvu. Time sam se bavio u Europskom parlamentu, i zato želim surađivati s drugim državama.« Sigurno je jedno: žrtve imaju civilizacijsko pravo na dostojanstven pokop i pijetet, a njihove obitelji i cijeli hrvatski narod na istinu koja će ih osloboditi.
