S obzirom na broj osoba koje su umrle s koronavirusom Boris Vlašić u Jutarnjem listu napisao je: »Nema tome dugo, niti eto par mjeseci da smo gledali Talijane kako zanosno uvečer pjesmom podižu moral pred virusom. Bili su jedna od najugroženijih država Europe, stopa smrtnosti je bila visoka, a Hrvati su bili ponosni na svoj Stožer koji nas je čuvao od zaraze. Bili smo u lockdownu, gomilali toalet papir, kvasac i pjevali Moju domovinu. Na ulicama su se izbjegavale osobe koje bi dolazile u susret. Svi su se pazili. Tu i tamo bi netko umro. Stožer bi suptilno sugerirao da je riječ o staroj osobi koja je ionako imala visok tlak i višak kilograma uz dijabetes. Oprezno smo gledali kako se brojka zaraženih držala oko pedeset. Sada je to uobičajeni broj mrtvih, raznih uzrasta. Pojavljuje se i cjepivo, a promoćurni bjelosvjetski mešetari kupuju dionice tvrtki koje proizvode testove. Oni će zarađivati više od proizvođača cjepiva.«
Vlašić je u tekstu objavio i crne prognoze po kojima bi do Nove godine od virusa moglo umrijeti 1520 osoba. »Kada bi neka pomahnitala epidemiološka ekipa izvela puč i otela zemlju, strpala nas u kolektivnu izolaciju i zabranila korak izvan stana, trebala bi nam dva tjedna da počne padati broj zaraženih, tri tjedna da se smanji broj hospitaliziranih, a četiri i više tjedana da se smanji broj pacijenata na respiratorima. Mrtvi tek u tjednima nakon toga. Zato liječnici traže uvođenje strožih mjera, žele čak uključiti ograničenja u obiteljskim okupljanjima. Ne žele dočekati dan iz sljedećeg tjedna kada će im pacijenti biti na hodnicima. Stvar se prilično dobro razvija za onaj roman o izumiranju zbog nekontroliranog širenja virusa i gluposti. Iz nekog razloga nismo prihvatili da se protiv zaraze bori jednostavnim sredstvima – distancom, maskom na licu i pranjem ruku. Borba s virusom nije kvantna fizika, a ni matematika viših razreda. Samo sapun i distanca, krpa na nosu i ustima. A ako ljudi ne mogu prihvatiti higijenu, onda se ograniči okupljanje, kretanje, sve što može biti izvor zaraze.«
Dvije zanimljivosti dolaze iz Italije, jedna se tiče života u doba korone, a druga je povezana više-manje sa svakodnevicom. U posljednje vrijeme traže se u medijima drukčija svjedočanstva nošenja s izazovima pandemije koronavirusa. Tako se pisalo i o natpisu iznad šanka u rimskom baru »Uđite udahnuti«, ali nitko ne smije govoriti o koroni. Voditeljica maloga bara u rimskom predgrađu Cristina Mattioli gostima želi omogućiti predah od globalne pandemije i uživanje u kavi. »Već mjesecima govori se samo o tome pa smo odlučili razvedriti atmosferu«, rekla je. Italija je bila prva europska zemlja pogođena pandemijom i pretrpjela je nevolje i najstrože karantene. Nakon nekoliko ugodnih ljetnih tjedana, kad se život zamalo vratio u normalu, pandemija ponovno dominira svime. »Nije to stanje poricanja ili nerazumijevanja onoga što nas okružuje, nego jednostavno želimo predahnuti – rekla je Mattioli. Koronavirus je ipak i ondje prisutan. Dezificijensi su na stolovima, a maske nose svi koji ne jedu ili ne piju. Bar se mora zatvoriti u 18 sati po vladinoj uredbi. Na upit što ako razgovor ipak skrene na zabranjenu temu, odgovorila je: »Nema sankcija, ali pokažem im natpis.«
Milano je napravio korak da postane grad bez dima cigareta, odjeknulo je nakon što je taj talijanski velegrad ograničio pušenje na ulicama radi zaštite zdravlja ljudi i okoliša. Milansko gradsko vijeće većinom je glasovalo (25 za i 8 protiv) za uredbu kojom se od 1. siječnja 2021. zabranjuje pušenje na postajama gradskoga prometa, parkovima, grobljima, otvorenim športskim stadionima i ulicama ako se ne može osigurati razmak od 10 metara između osoba. To je prvi korak jer od 1. siječnja 2025. bit će zabranjeno pušenje posvuda na otvorenim mjestima bez obzira na razdaljinu među ljudima. Te su mjere donesene radi suzbijanja visoke razine kancerogenih čestica prašine PM10 u Milanu te radi očuvanja ljudskoga zdravlja.
Marija Perišić u Večernjem je listu razgovarala sa švedskim komunikologom Thomasom Eriksonom, autorom uspješnica »Okruženi idiotima« i »Okruženi psihopatima« te novom »Okruženi lošim šefovima«. Upitala ga je misli li da će se svijet, kad je o poslu riječ, ikad vratiti na staro, čak i kad pandemija COVID-19 napokon završi, ili će se stvari možda trajno promijeniti jer će sve više tvrtki siliti ili poticati zaposlenike da nastave raditi od kuće. Erikson je odgovorio: »Svijet se zapravo nikad ne vraća na staro, u to nema nikakve sumnje. Stvari nikad ne će biti kao što su bile prije situacije s COVID-19. Ali ne će ni ostati kako je sada. Kako će svijet izgledati, primjerice, za godinu dana? Mislim da ćemo upotrebljavati više komunikacijskih alata temeljenih na informatičkoj tehnologiji, ali to i ne će biti neka prevelika prilagodba. Pretpostavljam da će se mnogi bojati putovanja ili javnih događanja. Mnogo je škakljivih stvari koje moramo razmotriti, ali i ja mogu samo nagađati. Ovo je istodobno uzbudljivo i zastrašujuće, no bojim se da na kraju uvijek pobjeđuju širitelji panike.«
Čitateljima je za bolje izlaženje nakraj s aktualnom pandemijskom (radnom) situacijom savjetovao sljedeće: »Neopisivo je lako vrzmati se cijeli dan po kućnom uredu, gdje ja sada radim, i zapravo biti prilično neproduktivan. Bez utvrđene dnevne rutine, stanke za ručak u točno određeno vrijeme i slično. I ne okrenete se, a već je prošlo pola dana. Opasnost je u tome da nam svaki dan izgleda potpuno jednako, a to se ne sviđa svima. Zato svaku večer sastavim prilično detaljan popis svega za idući dan. Posao sam rascjepkao na polusatne sesije. Pazim i na to da se, osim poslu, posvetim rekreaciji ili nekoj vrsti zabave. Primjerice, svaki dan poslije ručka pola sata čitam. Ili odem pola sata u šetnju. U sastavljanje plana svakako uključite i maštu – i držite se zacrtanoga! No naviknite se na to da će vam s vremena na vrijeme ipak biti dosadno…«
Upitala ga je i koliko su u prosječnoj tvrtki česti ozbiljni problemi između rukovoditelja i radnika i kako utječu na ukupne tvrtkine rezultate. Zanimalo ju je i može li ih više rukovodstvo unaprijed spriječiti ili postoji način da se stvari organiziraju na način koji favorizira dobre međuljudske odnose. »U jedno možemo biti sigurni: voda uvijek teče prema dolje. Ono što se događa na vrhu hijerarhije obično nalazimo i na njezinim nižim razinama. Ako je najviše rukovodstvo zainteresirano za svoje suradnike, takav će se stav proširiti i prema dolje. Ako nije, e, to je loša vijest za sve. Nužno je, ako to nije unaprijed obavljeno, uspostaviti infrastrukturu koja definira kako postupiti prema bilo kojem problemu do kojeg dođe. Ljudi se ne mogu uvijek odlično slagati, ali zato mora postojati obrazac po kojem se nezgodne situacije uspješno rješavaju tako da, primjerice, ne pati produktivnost. Naravno da se pitanje zaposlenika koji ne radi dobro svoj posao mora riješiti, ali otkaz najčešće nije rješenje. Katkad, naravno, taj netko doista jest problem i morate nešto učiniti da se problem ne bi proširio. No uvjeren sam da je mnogo češće riječ o strukturnom problemu. Imate li jednog zaposlenika koji ne ispunjava očekivanja ili je nečime nezadovoljan, vjerojatno ih imate dvoje. Ili petero. Ili dvadeset. Ako nemate uspostavljen sustav za izlaženje na kraj s njima, ne gine vam ozbiljna gabula.«
