Svaki teološki ili duhovno-teološki govor o kršćanskoj mistici treba započeti s »mističnim iskustvom«. Pojam iskustvo postao je uobičajen u duhovnosti, a posebno na području mistike. Pojam iskustvo među ključnima je u misli XX. stoljeća. Složenost i raznolikost njegove primjene zahtijeva uočavanje različitih razina njegova značenja. U razlučivanju iskustva potrebno je voditi računa o njegova četiri temeljna oblika: ljudsko, religiozno, kršćansko, mistično.
»Svijest životnih odnosa s drugim osobama, s Bogom, oblikuje srce iskustva«, kaže J. Mouroux. Da bi se moglo govoriti o istinskom osobnom iskustvu, nužno je da osoba ima svijest o tom odnosu. Bez svijesti ne može se govoriti o iskustvu.
Postoje »iskustveni oblici«, u kojima je zajedništvo s Bogom življeno na svjestan i afektivan način (kršćansko iskustvo), i drugi oblici u kojima prevladava osjećaj aktivne pasivnosti (teologalno iskustvo). Ti se oblici mogu razviti do najviših stupnjeva duhovnoga intenziteta i kvalitete, a da pritom ne postanu mistični. Iskustva mogu biti različita intenziteta i kvalitete: od iskustva dojma – što je duhovno iskustvo najniže kvalitete, vrlo plitko i površinsko, u kojem se traži duhovna ugoda i užitak – do iskustva istinskoga susreta s Bogom koji mijenja srce i život čovjeka te postupno dovodi do kršćanske zrelosti.
Na tom području vlada velika pomutnja među suvremenim autorima, od kojih neki »mističnim iskustvom« nazivaju svaki intenzivniji oblik kršćanskoga iskustva. Možda je tomu pridonijela i Rahnerova tvrdnja 50-ih godina prošloga stoljeća da će »kršćanin 21. stoljeća biti mistik ili ga ne će biti«, tj. onaj koji je barem nešto doživio (iskusio) u svojoj vjeri. Ne poričući vrijednost njegove tvrdnje o nužnosti osobnoga iskustva u vjeri kako bi se opstalo kršćaninom, ipak to ne znači da se bilo kakvo iskustvo vjere može nazvati mističnim.
Kršćansko mistično iskustvo može se definirati kao zajedništvo života s Bogom u svjesnoj pasivnosti, pri čemu »psihološka« sastavnica svjesnosti jest odraz unutarnjega dubokoga zajedništva na drugim razinama. A tomu zajedništvu obilježje je pasivnost, što znači da duhovna preobrazba, koja se događa u mističnim iskustvima, nije rezultat bavljenja otajstvima, nego je plod spasonosnoga djelovanja otajstava i prisutnosti samoga Presvetoga Trojstva. Drugim riječima, Bog je taj koji izvodi preobrazbu srca i života.
